Starogrcka odgojno-obrazovna forma – Paideia

UVOD

Paideia – παιδεία (Aeschylus, 2003, 18; Aristophanes, 2000, 961;
Platon, 1999, 107d, 1979, 55d),1 odnosno odgoj i obrazovanje grčkog

čovjeka,2 zapravo je njegova povijest življena u konkretnom okruženju
a kojoj je bila zajamčena budućnost stabilnom i trajnom formom kao
izrazom najplemenitijeg ljudskog htijenja naspram neumoljive sudbine.
To se kroz povijest iskristaliziralo kao želja i mogućnost »formiranja
višeg čovjeka« (Jaeger, 1989, 5), čineći na taj način odgojnu misao vrlo
reprezentativnim smislom čovječjeg nastojanja kao i opravdanjem za
postojanjem ljudske zajednice u smislu odgojnog okruženja svake individue.
Drugim riječima, paideija je postala najeminentniji izraz za
čovjekovo stvaralaštvo, mentalnu kulturu (Platon, 2008, 327d; 2000,
376e; 2004a, 470e), preko koje su starodrevni Grci ostalim narodima,
posebno onim zapadnoeuropskim, predali svoje duhovno stvaralaštvo u
naslijeđe pa otuda i Jaegerova tvrdnja da »bez grčke kulturne ideje ne bi
postojala ‘antika’ kao povijesno jedinstvo a ni zapadni ‘kulturni svijet’«
(Jaeger, 1989, 6).
Ono po čemu su u svjetskoj povijesti Grci postali prepoznatljivi kao
odgajatelji njihovo je shvaćanje i prihvaćanje pojedinca unutar ljudske
zajednice, branjenjem njegove autonomije naspram posezanja vlastodr-
žaca kako bi zagospodarili ljudskim slobodama3 čemu se kasnije usprotivilo
i kršćanstvo prihvaćajući grčku ideju individualnosti kao veoma
blisku Bogočovjekovu spasonosnom nagovještaju. Živahnost grčkog
čovjeka, njegova pokretnost i unutrašnja sloboda kao obilježja duha tog
svijeta bili su ljudska osnova iz koje je izrasla spoznaja objektivnih
općih i općevažećih normi i zakona utkanih u stvari i pojave4 što su
čovjeku u konačnici omogućili sigurnost mišljenja i djelovanja