Odlomak

Ne samo u svetu već i kod nas postoji shvatanje da je vaspitanje i obrazovanje permanentan proces , koji traje od rođenja pa do duboke starosti, što znači završava se smrću. Ali je poznato da se u detinjstvu i ranoj mladosti najviše uči, vaspitava se i obrazuje. U prvim godinama života najviše vremena se provodi u porodici, zato se za porodicu i kaže da je to najvažnija vaspitno-obrazovna sredina.
Porodica predstavlja biološku zajednicu ljudi. Samim rođenjem, dete postaje član te zajednice. Porodično vaspitanje je osnova celog vaspitanja. Roditelji prenose znanja, iskustva, pravila ponašanja i neke značajne norme na svoju decu. U porodici se vrše svakodnevni interpersonalni uticaj koji ima i vaspitni i obrazovni karakter. U njoj se mladi ne samo vaspitavaju , stiču osnovna znanja o svetu i životu uopšte, već se i samovaspitavaju za plemenita ljudska osećanja. Mišljenja mnogih autora se prepliću u vezi vaspitne funkcije porodice. Za vaspitnu funkciju porodice se kaže da je najznačanija , ali i najstarija funkcija koja će ostati i onda kada neke druge funkcije pređu na društvo.
Upravo o porodici, njenom značaju, ulozi i funkciji će ovde biti reči, jer u porodici dete raste i uči, stiče određena vaspitanja i obrazovanja. Vaspitanje je proces planskog i sistematskog usavršavanja senzomotornih, intelektualnih, emocionalnih, moralnih i duhovnih svojstava i sposobnosti. S obzirom na činjenicu da je vaspitanje usmereno na uobličavanje u socijalno poželjnom smeru, namera nam je da ispitamo kakva je uloga porodičnog vaspitanja u prevenciji neprilagođenog ponašanja dece.
Uporedo sa burnim promenama koje se dešavaju u našem društvu već duži niz godina mogu se pratiti i promene unutar porodice kao elementa društvene strukture. Priroda i smer kretanja koja zahvataju dinamiku porodičnog života postali su predmet istraživanja u mnogim društvenim naukama. U velikom broju pedagoških istraživanja ispitivana je promena vaspitne uloge porodice. Jedan od aspekata tog problema su odnosi i vrednosti prisutni u porodičnom vaspitanju dece. Brojna istraživanja, realizovana na našim prostorima, pokazala su da se porodični odnosi i vrednosti kvalitativno menjaju od tradicionalnih ka modernim. Analiziranjem brojne literature nalazimo da je velika zastupljenost rizičnih ponašanja dece još u osnovnoškolskom uzrastu, pa je navedeno uticalo na nas da se odlučimo za proučavanje problematike uticaja porodice, porodičnih odnosa i porodičnog vaspitanja na ponašanje dece, odnosno na pravovremeno reagovanje na asocijalno ponašanje, kako bi se uticalo na prevenciju neprilagođenog ponašanja kod dece. Osnovi cilj je da utvrdimo da li vaspitni ciljevi porodice mogu da utiču na (ne)prilagođeno ponašanje dece. Osnovna hipoteza je da je funkcija porodice, odnosno njena vaspitna funkcija od velike važnosti, kako u prevenciji neprilagođenog ponašanja dece, tako i u smislu društvene važnosti.
Porodica je prvi društveno-kulturni kontakt u kojem se dešava kognitivni razvoj deteta na osnovu kojeg će se formirati i drugi elementi strukture ličnosti. U Pedagoškoj enciklopediji je data definicija porodice u kojoj se odvija proces „reprodukcije društvenih individua; proces prirodne reprodukcije koji podrazumeva rađanje, odrastanje i umiranje ljudskih individua sa jedne strane, i proces njihove društveno-kulturne reprodukcije, sa druge strane, koji se odvija kroz proces socijalizacije, individualizacije i zaštite psiho-socijalne stabilnosti i integriteta odraslih pojedinaca“ (Pedagoška enciklopedija 2, 1989: 219). Porodica je, dakle, prva i najvažnija sredina koja dete vaspitava i obrazuje. U njoj dete raste, ali i uči. Česte su izreke u narodu: „Kakvo je bilo dete, takav će biti čovek“. Od društveno-kulturnih karakteristika porodice: od stepena kulture roditelja i prisustva kulturne tradicije u načinu života u porodici, od razvijenosti kulturnih potreba, od komunikacije porodice sa društvom – zavisiće ne samo stepen usvojenog znanja i iskustva individue, već i stepen razvijenosti mentalnih sposobnosti za učenje. Ako je vidik pojedinca vrlo sužen zato što njegova porodica u ograničenom krugu elementarne kulture datog društva i ne dolazi u dodir sa drugim aspektima i vrhunskim dostignućima kulture, kognitivni razvoj deteta će biti isto tako ograničen i prvobitna slika sveta deteta će biti sužena. To će svakako uticati na dalji kognitivni razvoj deteta, jer škola kasnije neće moći da nadoknadi sve što je propušteno.
Porodica predstavlja biološku zajednicu ljudi. Samim rođenjem, dete postaje član te zajednice. Porodično vaspitanje je osnova celog vaspitanja. Roditelji prenose znanja, iskustva, pravila ponašanja i neke značajne norme na svoju decu. Dakle, od toga kakve temelje izgradi u porodici, u razvoju svoje antrapološke prirode u ranom detinjstvu zavisi budući razvitak deteta kao člana društva i kao ličnosti. S toga je proces kojim se postavljaju takvi temelji primarniji u odnosu na socijalizaciju. Socijalizacija je samo jedan od procesa u složenijem kontekstu formiranja individue kao ljudskog bića ličnosti. Socijalizacija je i „društveno ponašanje individue oblikovano pogledom na svet koji ono ima iz sopstvenog ugla“ (Milić, 2007). Stoga se socijalizacija i individualizacija ne mogu odvajati, to su dva komplementarna procesa koja teku uporedo, sa jačim naglaskom ne jednom u jednom periodu, odnosno na drugom u drugom periodu. Nasuprot shvatanjima po kojima je proces socijalizacije jednosmeran gde samo vaspitač vrši uticaj na dete (Dirkem, prema: Milić, 2007), nalaze se elastičnija shvatanja koja naglašavju da se socijalizacija događa posredstvom interalizacije društvenih vrednosti i zahteva, te se mora shvatiti kao interakcija između dve individue u kojoj obe strane nešto daju i primaju. Razvijajući i socijalizaciju i personalnu dimenziju u strukturi ličnosti deteta, socijalizacijom se dete osposobljava da postane član svoga društva kao i formirana ličnost. Razvijanje društvenosti i individualnosti ličnosti nisu dva odvojena i nezavisna procesa. Socijalitet i idividualitet su dve komplementarne osobine bez kojih se ne može ostvariti razvitak integralne ličnosti: ali i socijalitet koji vodi u konfomizam gušeći individualnost pojedinca, i individualitet koji proizvodi egocentrizam, ne razvivši neophodna društvena osećanja i potrebe – mogu biti prepreke za razvitak ličnosti. S toga se u procesu vaspitanja dete mora osposobiti da, prolagođavajući se društvenoj sredini, istovremeno vrši i sopstveni izbor i reaguje samostalno. A to znači da se „aktivno prolagođava“, tj. da se prolagođavanje ne događa kao nametanje spoljašnjih standarda i da ne bude menjanje individualnih dispozicija izazvano pritiskom; da se pojedinac ne prilagođava svim uslovima, nego onima koji mu pružaju najviše prilike da se razvija kao ljudsko biće; da se prilagođavanje ne izjednačava sa dresiranjem, i ne svodi na učenje pravila i uputstava za ponašanje u određenim situacijama, već da predstavlja osposobljavanje pojedinaca da se snalaze u različitim situacijama, usvojivši nepohodni minimum društveno-kulturnog iskustva.
Budući da socijalizacija počinje od samog rođenja deteta, prvi posrednici su roditelji, ali oni nisu jedini u kasnijem periodu razvoja. Tačnije, majka je prvi posrednik između društva i individue. S toga je osnovni mehanizam socijalizacije identifikcija deteta najpre sa majkom. Identifikujući se sa majkom, a kasnije sa oba roditelja, dete nalazi put i do društvenog i do sopstvenog identiteta. Porodica kao mala i intimna društvena grupa najbolje može da obavi proces internalizacije, a Porodica je prvi društveno-kulturni kontakt u kojem se dešava kognitivni razvoj deteta na osnovu kojeg će se formirati i drugi elementi strukture ličnosti. U Pedagoškoj enciklopediji je data definicija porodice u kojoj se odvija proces „reprodukcije društvenih individua; proces prirodne reprodukcije koji podrazumeva rađanje, odrastanje i umiranje ljudskih individua sa jedne strane, i proces njihove društveno-kulturne reprodukcije, sa druge strane, koji se odvija kroz proces socijalizacije, individualizacije i zaštite psiho-socijalne stabilnosti i integriteta odraslih pojedinaca“ (Pedagoška enciklopedija 2, 1989: 219). Porodica je, dakle, prva i najvažnija sredina koja dete vaspitava i obrazuje. U njoj dete raste, ali i uči. Česte su izreke u narodu: „Kakvo je bilo dete, takav će biti čovek“. Od društveno-kulturnih karakteristika porodice: od stepena kulture roditelja i prisustva kulturne tradicije u načinu života u porodici, od razvijenosti kulturnih potreba, od komunikacije porodice sa društvom – zavisiće ne samo stepen usvojenog znanja i iskustva individue, već i stepen razvijenosti mentalnih sposobnosti za učenje. Ako je vidik pojedinca vrlo sužen zato što njegova porodica u ograničenom krugu elementarne kulture datog društva i ne dolazi u dodir sa drugim aspektima i vrhunskim dostignućima kulture, kognitivni razvoj deteta će biti isto tako ograničen i prvobitna slika sveta deteta će biti sužena. To će svakako uticati na dalji kognitivni razvoj deteta, jer škola kasnije neće moći da nadoknadi sve što je propušteno.
Porodica predstavlja biološku zajednicu ljudi. Samim rođenjem, dete postaje član te zajednice. Porodično vaspitanje je osnova celog vaspitanja. Roditelji prenose znanja, iskustva, pravila ponašanja i neke značajne norme na svoju decu. Dakle, od toga kakve temelje izgradi u porodici, u razvoju svoje antrapološke prirode u ranom detinjstvu zavisi budući razvitak deteta kao člana društva i kao ličnosti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 54 stranica
  • Porodična pedagogija prof.Tatjana Kompirović
  • Školska godina: prof.Tatjana Kompirović
  • Diplomski/master radovi, Skripte, Pedagogija
  • Srbija,  Kos. Mitrovica,  UNIVERZITET U PRIŠTINI - Filozofski fakultet  

Više u Pedagogija

Više u Skripte

Komentari