Imunitet države

Teško da se može pronaći pitanje u međunarodnom pravu povodom koga postoji toliko različita praksa država u međusobnim odnosima. Postoje slučajevi koji su potpuno identični, ali povodom kojih je jedna država priznala imunitet od nadležnosti, a druga je vodila postupak smatrajući takav akt privatnopravnim. Pojavljuje se teorija o relativnom imunitetu država, na osnovu koje se aktivnosti države ne posmatraju na jedinstven način, već se dijele na javnopravne i privatnopravne. Na ovaj način daje se šansa pojedincima u drugoj državi da se obrate za eventualnu zaštitu svojih prava u odnosima sa drugim državama kada one deluju u privatnom ili komercijalnom svojstvu. Teorija o ograničenom imunitetu naziva se drugačije i „restriktivna koncepcija“ i ona ima dvije struje. Prema prvoj država ima imunitet uvijek kada djeluje u javnopravnom svojstvu, a nema kada djeluje u komercijalnom smislu. Druga koncepcija smatra da država ima imunitet uvijek osim kada je predviđeno izuzecima koji bi trebalo da budu taksativno navedeni. Time se druga koncepcija približava teoriji o apsolutnom imunitetu, a može joj se prigovoriti da se nikada ne mogu navesti svi slučajevi koji ne trebalo da se smatraju pokrivenim imunitetom.