Načela obligacionog prava

Načelo predstavlja polaznu zamisao, glavnu postavku ili neko osnovno ubjeđenje.
Vjerovatno ste do sada bili u prilici da čujete rečenice kao npr.: ”Prema tom načelu, Načelno je odlučeno da, ili U načelu se svi slažu.” Uz pomoć ovih primjera se može nagovijestiti osnovna funkcija i značenje riječi Načelo.
Ali da pojasnim, Načelo se definira kao osnovna, polazna tačka, početak, odnosno princip. Riječ je o polaznoj zamisli ili osnovnom ubjeđenju. Suštinski, načelo je osnova iz koje potiče sve što jeste.
Dakle, načelo se može definisati kao pravilo koje se treba slijediti, ili kao pravilo koje je poželjno da se slijedi. Može se također posmatrati i kao neizbježna posljedica nečega, poput pravila i zakona koji postoje u prirodi ili pak kao određeni sistem rada, koji je izgrađen, te se mora poštovati.
Ako načelo posmatramo sa strane neke organizacije, to bi bili veom bitni segmenti za upravljanje i dobro vođenje iste, te je samim tim neophodno njihovo poštivanje i primjenjivanje. Zanemarivenjem samo jednog načela, u velikoj mjeri može naštetiti određenoj organizaciji ili negativno utjecati na njeno poslovanje.
Nakon što smo shvatili značenje pojma ”načelo”, u nastavku ovog rada ću pokušati da objasnim karakteristike osnovnih deset načela, po kojima funkcioniše obligaciono pravo.

Sloboda uređivanja ugovornih odnosa

Sloboda uređivanja ugovornih odnosa je sadržana u članu 10, Zakona o obligacionim odnosima FBiH, i glasi:

Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.

Načelo slobode uređivanja obligacionih odnosa predstavlja jedno od klasičnih načela obligacionog prava. Ako uzmemo u obzira da je danas normalno da postoji proizvodnja i razmjena robe, samim tim stoji i da je postojanje obligacionog prava neophodno, jer ono predstavlja nadogradnju nad robno-novčanim odnosima. Uslučajevima kada dolazi do ugovaranja robne proizvodnje ili razmjene, iste u određenom obimu prati sloboda ugovaranja.
Sloboda ugovaranja u obligacionom pravu prihvaća se kao jedno od osnovnih načela (prncipa) ugovora i ugovornog prava. To znači da ugovorene strane svojim izjavama volja mogu zasnivati, mijenjati ili ukidati obligacione odnose. Navedeno pravo daje mogućnost stranci da zaključi ili ne zaključi neki određeni ugovor, kao i da odredi i mijenja sadržaj ili formu ugovora.

Savjesnost i poštenje

Član 12. Zakona o obligacionim odnosima FBiH, glasi:

Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Ovo načelo, savjesnosti i poštenja potiče još iz rimskog doba, gdje je glasilo bona fides ili u prevodu dobra vjera. Bona fide (lat. ablativ od bona fides: dobra vjera), u dobroj vjeri, dobronamjerno, pošteno. Pojam bona fide u pravu označuje da je određena osoba pri sklapanju kakva pravnog posla ili u obavljanju pravnih čina uvjerena da postupa pošteno i u skladu s pravnim poretkom, ili da barem nije svjesna protupravnosti svojih postupaka. O tome je li osoba postupala bona fide ovisit će određene pravne posljedice njezinih postupaka.
Savjesnost i poštenje je generalna klauzula, i to ne samo za područje obligacionog prava. Ovaj princip nalazi svoju primjenu, pored ostalog, i u stvarnom pravu, npr. kod stjecanaj prava vlasništvadosjelošću (odžajem) i dr. Na području obligacionih odnosa savjesnost i poštenje poznato je još u rimskom pravu kao ”bona fides”, a u početku se najviše primjenjivalo kao protivteža pretjeranom formalizmu prvobitnog privatnog prava.

Ravnopravnost strana

Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu ili ravnopravnost strana je sadržano u članu 11, Zakona o obligacionim odnosima FBiH, i glasi:

Član 11.
Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.

Obje strane ili više njih, bili oni pravna ili fizička lica, u obligacionom odnosu moraju biti ravnopravni. Što znači, za slučaj da je jedna strana iz nekog razloga jača, ista bi imala mogućnost da slabijoj ili potčinjenoj strani putem prisile nametne određene obaveze. Kako smo napomenuli, Zakon o obligacionom pravu je veoma decidan, tako da ima rješenje i za eventualne ovakve slučajeve. Pa tako odredbe članova koje se tiču saglasnosti volja, odnosno članovi ZOO 60-66 mane volje kažu:

Prijetnja, član 60.
(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane, tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.

Bitna zabluda, član 61.
(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje, s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
(3) U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.
(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.

Zabluda o pobudi kod ugovora bez naknade, član 62.
Kod ugovora bez naknade, bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obaveze.

Nesporazum, Član 63.
Kad strane vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje.

Posredna izjava, Član 64.
Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje.

Prevara, Član 65.
(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
(2) Strana koja je zaključila ugovor pod prevarom ima pravo da zahtijeva naknadu pretrpljene štete.
(3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
(4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.

Prividan ugovor, Član 66.
(1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savjesnom licu.
Stav suda prvog stupnja da taj ugovor nije prividan, s obzirom da je temeljem tog ugovora

Kao strane u jednom obligacionom odnosu mogu se javiti bilo fizička, bilo pravna lica. Sve strane u obligacionom odnosu su ravnopravne. ravnopravnost, kao jedan od općih principa, garantira i Ustav BiH, prema kojem su građani jednaki u svojim pravima i dužnostima bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, spol, jezik itd.

Zabrana zloupotrebe prava

Zloupotreba prava je vršenje prava u namjeri da se drugome naškodi ili vršenje prava protivno njegovom cilju. Postoje dvije varijante shvatanja o zloupotrebi prava, a to su subjektivna i objektivna. Gdje bi subjektivna teorija bila, zloupotreba prava je vršenje prava u namjeri da se dugome naškodi i objektivna, zloupotreba prava je svako vršenje prava protivno njegovom cilju zbog kojeg je ustanovljeno.
Zabrana zloupotrebe prava je sadržana u dva stava ZOO-a, a definisana je članom 13 istog zakona, koji glasi:
Član 13.
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.
Titular određenog subjektivnog (u ovom slučaju obligacionog) prava, u pravilu, može to pravo vršuti po svojoj volji. Međutim savremena zakonodavstva i sudska praksa stoje na stanovištu da korištenje prava nije apsolutno i da ono ne smije preći u samovolju. Pravo jednog lica može biti ograničeno pravom drugih lica ili zaštitom javnog interesa, jer i pravo koje titular posjeduje služi ostvarenju određenog cilja. Može se reći da pravo jednog lica prestaje tamo gdje počinje pravo drugog lica.
Interesantno je istaći da se novija sudska praksa kod nas opredjelila za objektivnu teoriju zloupotrebe prava, u kome pravcu je bio formulisan i čl. 1000. Imovinskog zakonika za Crnu Goru od 1888. godine. Pravo nije zloupotrebljeno samo ako njegov titular dela u namjeri da drugoga ošteti. Šta je njegova namjera to se suda ne tiče, glavno je da se pravo vrši nenormalno, bez ikakvog zakonitog interesa, antisocijalno i štetno za drugoga. U obrazloženju jedne svoje presude Vrhovni sud Hrvatske kaže: „Raniji pravni sistemi smatrali su da određeni subjekt može neograničeno vršiti svoje pravo, čak i u slučajevima ako time nekome nanosi štetu, odnosno smatralo se da onaj koji vrši svoje pravo nikome i ne nanosi štetu.

Načelo jednake vrijednosti davanja (ekvivalentnosti)

Načelo ekvivalentnosti, ili jednake vrijednosti uzajamnih davanja, znači da za ono što jedan ugovarač treba da dobije jednaku protuvrijednost. Ovo načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi.
Primjena ovog načela vezana je za dvostrane teretne ugovore, dakle ugovore iz kojih nastaju uzajamne obveze kao izvor saglasnosti volja stranaka. Ovo načelo se izuzima u slučajevima besplatnih ugovora, ugovora na sreću ili kod kupovine stvari na javnoj dražbi.
Povreda ovog načela može se manifestirati kao:prekomjerno oštećenje, zaključivanje zelenaškog ugovora, ili mogućnost raskida ugovora zbog promjenjenih okolnosti.
Međutim, svaka povreda ovog načela ne proizvodi iste posljedice (nekada će biti ništavost, nekada rušljivost).
Navedeno načelo je sadržano u članu 15, Zakona o obligacionim odnosima FBiH, sastoji se od dva stava i glasi:
Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.
Načelo jednake vrijednosti davanja odnosi se samo na dvostrano obavezne ugovore, jer se takvim ugovorima stvaraju obaveze za obje ugovorne strane. Iaoko, Zakon govori o ”uzajamnim davanjima” pod tim pojmom podrazumjeva se pored davanja i činjenje, nečinjenje ili trpljenje, kako je to, kao predmet obaveze, navedeno u čl. 46. st. 1. ZOO.
Kakav mora biti predmet obaveze
Član 46
(1) Ugovorna obaveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.

Zabrana prouzrokovanja štete

Načelo zabrane prouzrokovanje štete je sadržano u članu 16, Zakona o obligacionim odnosima FBiH i glasi:
Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO) republike Hrvatske iz 05. (čl. 8.) sadrži važno pravilo: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojima se može drugome prouzročiti šteta.“Ova je odredba jedno od načela obveznog prava – načelo zabrane prouzročenja štete. Činjenica da je riječ o „načelu“ znači da njime mora biti prožeto čitavo obvezno pravo, pa u izvjesnom smislu i čitavo građansko pravo.
Ovo načelo je poznato kao i etičko pravilo: ne nanosi štetu drugome (neminem laedere). Zabrana prouzrokovanja štete se odnosi potencijalne (buduće) štetnike, a ne na one koji su već štetu prouzrokovali. Pravilo sadržano u čl. 16. ZOO je tzv. leges imperfectae, odosno to je nepotpuna norma jer ističe samo određenu dužnost (uztdržavanje od činjenja štete), ali ne propisuje i sankciju za slučaj ne pridržavanja ove norme.

Dužnost ispunjenja obaveza

Dužnost ispunjenja obaveza je sadržano u članu 17, Zakona o obligacionim odnosima FBiH, sastoji se od dva stava i glasi:
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Načelo ”pacta sunt servanda” jedno je od temeljnih, ali ujedno i jedno od najstarijih načela ugovornog pa općenito i obveznog prava. U doslovnom prijevodu, „pacta sunt servanda” znači: dogovori se moraju ispunjavati. Načelo je stvoreno još u rimskom pravu, a bilo je utemeljeno na vjeri, odnosno povjerenju (fides), koje je zahtijevalo od svakog pojedinca da se drži svoje riječi. U rimskom pravu to je načelo bilo bez izuzetaka; zadana riječ, dogovor, pacta morali su se poštovati u svakom slučaju i u svakom pogledu. U tom smislu, u rimskom je pravu mogućnost jednostranog odustanka od sklopljenog ugovora u pravilu bila isključena.
Obligacija je odnos između povjerioca i dužnika na osnovu kojeg povjerilac ima pravo od dužnika zahtjevati ispunjenje određene obaveze, U tom smislu i ZOO u osnovnim načelima propisuje dužnost ispunjenja obaveza, a za slučaj da to dužnik ne učini dobrovoljno povjerilac svoje pravo može ostvariti i prinudnim putem.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava

Ovo načelo je sadržano u članu 18, Zakona o obligacionim odnosima FBiH, sastoji se od tri stava i glasi:
Član 18.
(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.