Odlomak

UVODNA RAZMATRANJA
Sam naslov ovog rada po mnogo čemu jeste i problematičan i paradoksalan.
Jer, objektivne odgovornosti u krivičnom pravu nema ili bar ne bi trebalo
da je bude. U tom smislu se može postaviti pitanje o čemu je ovde uopšte reč.
Ipak, neki elementi objektivne odgovornosti, ponekad se u jednom pojedinač-
nom krivičnom delu ili nekom opštem institutu krivičnog prava mogu pojaviti
u većoj ili manjoj meri u odnosu na neki drugi institut, a što praktično zna-
či da se faktički neki određeni elementi objektivne odgovornosti u krivičnom
pravu, ipak mogu pojavljivati.
U velikom, odnosno najvećem broju slučajeva je, već na prvi pogled sasvim
jasno da se radi o potpuno subjektivnoj odgovornosti i da tu nema i ne
može biti reči ni o kakvoj objektivnoj odgovornosti. Ali, ponekad, u nekim
drugim situacijama, stvar ne mora biti baš toliko nedvosmislena. U nekim krivičnim
delima, ili kada su u pitanju neki instituti, subjektivni supstrat nečije
krivične odgovornosti, prisutniji je i jači nego u nekim drugim institutima i
obrnuto. Jednostavno rečeno, nije isti supstrat subjektivne (tj. objektivne) odgovornosti
kod na primer ubistva iz koristoljublja i ubistva iz nehata, odnosno,
kako se to danas naziva nehatnog lišenja života. Odnosno, kao što ćemo to još
posebno i znatno detaljnije govoriti, supstrati subjektivne (objektivne) odgovornosti
kod umišljaja i kod nehata, u principu nisu isti, razlikuju se tako i toliko
da se ponekad može učiniti kako se nehat, iako bez svake sumnje vid subjektivne
odgovornosti, po mnogo čemu približava onome što možemo okarakterisati
kao puki slučaj, ili objektivna odgovornost.
Ponekad je reč, o možda nedovoljno preciznim zakonskim rešenjima, a čini
se najčešće i najviše o praksi (sudskoj), rekli bismo, olakog pojednostavljivanja
u kojoj se može dogoditi da se i sam nesrećni slučaj podvede pod pojam
nehata, tj. da se i ono što je po svemu objektivna odgovornost, tretira kao neki
vid subjektivne odgovornosti, kao neki vid nehata, zablude, nedovoljne pa-
žnje, nedovoljne kontrole, propuštanja, ili nečeg sličnog. Drugim rečima,
objektivne odgovornosti u krivičnom pravu nema, ali u pojedinim situaci-
7
jama, različiti nivoi nečega što po svemu može makar samo ličiti na objektivnu
odgovornost, mogu se susretati i tada se mogu pojaviti izvesni problemi
o kojima mi ovde želimo da govorimo.
Kada učinilac hoće i radnju i posledicu (ili makar samo pristaje na posledicu)
stvar je potpuno jasna i nedvosmislena i tu nema nikakvih problema,
ali to nije tako ukoliko učinilac niti hoće radnju, niti pristaje na nastupanje
posledice. Tada se može pojaviti dilema da li se tu radi o nečemu što
se može okarakterisati kao “čist“ slučaj, irelevantan u krivičnopravnom
smislu, ili se možda i ta situacija na neki način može podvesti pod neki (nehatni)
oblik učiniočeve subjektivne krivične odgovornosti. Najčešće se tu
radi o jednom faktičkom pitanju, na koje sud treba da odgovori, uz eventualnu
pomoć veštaka odgovarajuće struke.
Na prvi pogled, u svemu tome ne bi trebalo da ima nikakvih problema,
ali problema ipak može biti. Ne radi se samo o sudskoj nesavesnosti i eventualnim
zloupotrebama, koje nas ovde ne bi ni trebalo da posebno zanimaju,
već se radi o tome da u želji da u što većoj meri „pokrije“ sve moguće situacije
nastupanja neželjenih posledica, i zakonodavac i sud mogu čitav niz različitih
objektivnih okolnosti jednog (pukog, čistog) slučaja, tretirati sa stanovišta
subjektivne odgovornosti.
U stvari, hoćemo da kažemo da u vrlo velikom broju praktičnih, realnih,
životnih situacija, uopšte nije tako lako razdvojiti subjektivnu od objektivne
odgovornosti. Odnosno, ne može se reći da postoji na jednoj strani samo puki
slučaj, a na drugoj strani čista subjektivna odgovornost, već da se između
te dve ekstremne krajnosti nalazi čitav niz postepenih prelaza, a svaki od tih
prelaza, svaka od tih faktičkih situacija, mogu izazivati znatnu konfuziju.
Ako bi trebalo napraviti nekakvo poređenje, onda bismo mogli govoriti
o nečemu što bi ličilo na jednu skalu, muzičku lestvicu, ili skalu različitih boja,
na kojoj se postepeno prelazi od najjače, najintenzivnije boje – zvuka do
najslabije boje – zvuka. Od one situacije u kojoj je subjektivna odgovornost –
krivica, najjače i najizrazitije prisutna, pre svega u vidu direktnog umišljaja, ili
čak ponekad i namere, do one situacije u kojoj krivica – subjektivna odgovornost
uopšte ne postoje, već se radi o višoj sili ili slučaju. Tu granicu između
onoga što nazivamo puki slučaj i onoga u čemu ima izvesnih supstrata – elemenata
subjektivne odgovornosti – krivice, vrlo često nije lako prepoznati,
kao što ne mora biti tako jednostavno odgovoriti na pitanje kada belo, prelazi
u „blago sivo“ i tako redom dalje ide prema potpuno crnom.
Između tog „blago sivog“ i potpuno „belog“, često se ne može uočiti jasna
i precizna granica i posmatrač ponekad može doći u si

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Naučni radovi

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari