Odlomak

Uvod u temu

Baveći se temom “Originarno i derivativno sticanje” pokušaću da budem tačan, direktan, sadržajan i taman koliko je potrebno obiman. Potrudiću se da izložim svoje znanje, misljenje i kritike vezane za datu temu. Čitav niz procesa kojim se kreću navedena prava od njihovog nastanka, prenosa sa jednog lica na drugo, opterećivanja, mijenjanja i prestajanja.
Tema je veoma značajna i aktuelna jer se danas živi brzo, a samim tim u kontaktu smo sa mnogobrojnim i raznolikim vrstama prava. Međutim, po nekom svom malom istraživanju sam zaključio da se u suštini malo zna o ovoj temi i pored velikog broja dodirnih tačaka i svakodnevnog susrećanja.
Dakle, šta je pravo; kako nastaje; na koji način se stiče; kako prestaje; i niz drugih građanskopravnih pojava ću izložiti u daljem dijelu rada.

 

 

 

Razrada
Pravo – nastanak , pojam i njegovo sticanje
Pravo je skup propisa i drušvenih normi koje se u pravnoj hijerarhiji kotiraju veoma visoko. Tačnije, odmah ispod ustava. Pravo se može uglavnom posmatrati kao društvena pojava, kao sređena cjelina pravnih normi i društvenih odnosa.
Pravo se u najvećoj mjeri vezuje za običaj i moral. To je činjenica u koju nema sumnje. Pravni eksperti, kritičari, sljedbenici raznih pravnih pravaca i svi drugi koji se bave i poznaju pravo će se složiti sa tom konstatacijom. Pravo se može posmatrati filozofski, metafizički, vezivati za pravdu, slobodu, cast i slično. Ja smatram da pojam pravo treba odrediti prije svega u najširem smislu kao društvenu pojavu. Pravo je skup pravnih normi koje regulišu društvene odnose u državi (državno-pravni poredak), usmeravajući ih ka razvoju i ostvarenju određenih vrijednosti i ciljeva, a čija je primjena obezbijeđena (sankcionisana ) državom, njenim aparatom koji raspolaže monopolom fizičke sile. Dakle, pravo se pojavljuje kao vrijednost kojoj teže skupine ljudi željne dobre organizovanosti sa ciljem skladnog razvoja meduljudskih odnosa. Opšteprihvatljive vrijednosti čovjecanstva i ljudske civilizacije iz kojih izvire pravo kao vrednost su pravda, sloboda, mir, red i sigurnost.
Pravo predstavlja svojevrstan sistem pravnih normi. Za razumijevanje pravnog sistema trebamo, dakle, poći od pravnih normi kao njegovog elementarnog dijela. Pravnim normama regulišu se različiti pravni odnosi, pa one mogu da se grupišu po različitim kriterijumima u veće cjeline. S obzirom da čine sistem, pravne norme nisu haotična cjelina, već među njima postoje određene veze koje ih sistematizuju u jedinstvenu cjelinu. U izgradnji pravnog sistema pravna nauka koristi kao osnovni materijal opšte pravne norme, pošto one čine izvor prava. Postojeće opšte pravne norme međusobno se grupišu u uže grupe normi koje uređuju odnose velikog stepena sličnosti. Ove grupe normi nazivaju se ustanove ili institucije. Ustanove su prvi stepen povezivanja pravnih normi, ali ne i jedini. Sledeći stepen povezivanja zasniva se na grupisanju pravnih normi koje uređuju šire pravne odnose, tj. pravne odnose manjeg stepena sličnosti, ali dovoljno slične da predstavljaju jednu cjelinu. Ovako grupisane pravne norme čine pojedine grane prava.
U definisanju pravnog sistema uvijek je značajna uloga pravne norme. Međutim, ono što je karakteristično za sveki sistem jeste određena povezanost njegovih djelova zahvaljujući kojoj on funkcioniše kao cjelina. Sistematsko mišljenje je u pravnoj nauci nasljeđe prirodnopravnog učenja.

 

 

 

Sticanje prava
Pravni odnosi koji su zasnovani na skupu pravnih činjenica na osnovu kojih pravno lice stiče pravo privatne svojine naziva se način sticanja prava privatne svojine. Sticanje prava vrši se neposredno na osnovu zakonskih propisa (ex lege) ili na osnovu volje stranaka. Fizička i pravna lica mogu imati pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima. Pravo svojine se, takođe, može steći odlukom državnog organa, na način i pod uslovom određenim zakonom. Znači, da opet naglasim, pravo svojine se može steći samo na način propisan zakonom.
Kao i za sticanje drugih subjektivnih prava tako je i za sticanje prava svojine potrebno postojanje određenih pravnih činjenica, odnosno skupova pravnih činjenica. Neki građanski zakonici prave razliku između neposrednog (apsolutnog) i posrednog (relativnog) sticanja prava svojine. Neposredno sticanje postoji ako se pravo svojine stiče na stvarima koje nijesu objekt prava svojine, odnosno na stvarima na kojima pravo svojine nije bilo zasnovano. Posredno sticanje je zasnivanje prava svojine na stvari koja ima vlasnika. Zato, kao posljedicu takvog sticanja imamo gdje se u istom trenutku gasi pravo svojine prethodnom vlasniku, uz njegovu volju ili ne, jer na istoj stvari ne mogu postojati dva prava svojine.

 

 

 

Originarno i derivativno sticanje prava
Najvažnije razlikovanje sticanja prava svojine je na derivativno i originarno. Pravo koje se izvodi, narodski rečeno-uzima, od drugog lica, tj. pravnog prethodnika je derivativno sticanje prava. Derivativno sticanje uvijek podrazumijeva sticanje na osnovu volje prethodnika, odnosno sticanje na osnovu jednostranih pravnih poslova kao što su: testament, obećanje nagrade, zatim poklon, razmjena. Sticanje prava koje prethodno nije imalo vlasnika, slobodno je, nezavisno, takvo sticanje se naziva originarno sticanje prava. Postoje tri karakteristike po kojima pisci razlikuju originarno i derivativno sticanje svojine, pri čemu neki zahtijevaju sve te karakteristike a neki samo neke od njih.
Prva karakteristika- Derivativno sticanje je ono kod kojeg sticalac izvodi svoje pravo iz prava svog predhodnika,pravo predhodnika prelazi na sledbenika,tj. postoji sukcesija.Originarnim sticanjem zasniva se novo pravo:1.bilo da se pravo svojine zasniva na stvari na kojoj uopste ne postoji pravo svojine2.bilo da se zasniva na stvari koja vec pripada nekome ali na osnovu posebnih pravnih činjenica.

Rating: 1.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari