Hiperaktivnost

UVOD

Jedan od najčešće navođenih razloga zbog kojeg se roditelji obraćaju za pomoć stručnjacima jeste ispoljavanje problema, u ponašanju njihove dece. Uz ove probleme, roditelji se žale i na probleme sa održavanjem pažnje i koncentracije, koji mogu da imaju posledice na dalje funkcionisanje deteta i uklapanje u zahtjeve koje nameće šira društvena sredina. Iako roditelji i vaspitači veliki broj dece predškolskog uzrasta smatraju preterano živahnim i nepažljivim, kod velike većine djece to ponašanje predstavlja razvojnu fazu i neće se pretvoriti u trajni obrazac ponašanja. S druge strane, rano ispoljavanje problema u ponašanju može imati za posljedicu neadekvatnu regulaciju pažnje i impulsivnosti, te upućivati na hiperaktivni poremećaj.
Novija istraživanja pokazuju da početke ispoljavanja ovakvog ponašanja možemo uočiti još kod djeteta koje tek prohoda, na uzrastu od godinu dana, zatim kod djece predškolskog uzrasta, a ti oblici ponašanja perzistiraju i tokom odrastanja i protežu se i kroz školski period.
U ovom radu pokušano je da se ukaže na osnovne probleme u vaspitanju i obrazovanju dece sa hiperkinetskim sindromom. Ovim poremećajam se uglavnom bave dječiji psihijatri i klinički psiholozi. Međutim, edukatori su primjetili da se posljednjih godina povećava broj djece sa hiperaktivnim ponašanjem. Roditelji ovakvo ponašanje karakterišu kao nestašluk ili nedisciplinu pa se rijetko odlučuju da potraže pomoć od stručnjaka. Zbog toga predškolske ustanove u okviru inkluzivnih vaspitno-obrazovnih programa edukuju vaspitače da prepoznaju hiperkinetski sindrom i da pruže heteroanamnestičke podatke medicinskim stručnjacima.
U odnosu na medicinski i neuropsihološki model, pedagoški, odnosno specijalno-edukacijski pristup ovom problemu ometenosti, još uvek je nedovoljno razvijen. Dominantne karakteristike dece sa hiperkinetskim sindromom – motorička hiperaktivnost, deficit pažnje i impulsivnost ponašanja – jasno ukazuju na moguće teškoće u njihovom prilagođavanju u vrtiću i školi. U tom smislu, analiza psihosomatskog statusa hiperaktivne djece i programa pomoći hiperaktivnoj djeci predstavlja veoma važan pedagoški problem.
Činjenica je da u većini vaspitno-obrazovnih grupa i odeljenja ima hiperaktivne djece. Ukoliko se i najblaža forma hipekinetskog sindroma ne identifikuje i ako se djetetu ne pruži adektvatna pomoć ono će se teško uklapati u društvo vršnjaka. Ovo će pored lošeg školskog uspjeha kod djeteta produbiti osjećaj manje vrijednosti i dijete će formirati negativnu sliku o sebi.
Vaspitači, učitelji i nastavnici su dužni da upozore roditelje da njihovo dijete ispoljava simptome hiperkinetičkog ponašanja. Takođe, oni moraju da upoznaju roditelje sa ozbiljnošću ovog poremećaja i o njegovim eventualnim posljedicama. Dijete je potrebno odvesti stručnjaku radi utvrđivanja dijagnoze. Nažalost, i pored preporuka vaspitača, nastavnika i pedagoško-psihološke službe mali broj roditelja vodi svoje dijete stručnjaku i prihvata savjete i terapiju.

2. HIPERAKTIVNI POREMEĆAJ

Neka ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se naziva “deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj” ili kraticom “ADHD/ADD” (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder). Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove “zločestoće”. Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen. Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te u značajnom stupnju narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 – 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1.  Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.Tijekom desetljeća istraživanja i definiranja tog poremećaja, mijenjao se i njegov naziv. Prvi naziv bio je MCD – minimalna cerebralna disfunkcija, zatim se pojavljuju daljnji nazivi: hiperkinetičko-impulzivni poremećaj, ADD (Attention Deficit Disorder), hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. U suvremenim klasifikacijama bolesti i zdravstvenih problema prihvaćen je naziv – deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj.