Sandžak

Uvod (Istorija Sandžaka)

Sandžak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime “Sandžak” znači “zastava”. Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandžak je zadržalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pašaluk.
Novopazarski Sandžak je jedan od šest sandžaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pašaluka. Od samog početka Osmanske uprave on je predstavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pašaluku. U zajedničkim granicama Bosna i Sandžak postoje od Karlovačkog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandžak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlučuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepuštajući upravu nad Novopazarskim Sandžakom Turskoj. Bošnjaci panično odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pružanje oružanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teških borbi, Austro-Ugarska vojska je ušla u Sarajevo. Iako je bošnjački narod dočekao Austro-Ugarsku kao nevjerničku, katoličku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bošnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublažila nepovjerenje Bošnjaka, nova je vlast već 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki način da onemogući daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starješine seih-ul-islama čije je sjedište bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji će kasnije pokrenuti Bošnjake na autonomni pokret.

Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandžak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedeće kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgovište sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolašin (Vraneš). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandžaka ulazili Plav i Gusinje, a duži period su bili u sastavu Skadarskog Sandžaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandžaka. Danas Sandžak je naziv područija koje obuhvata dijelove sadašnjih republika Srbije i Crne Gore koje čine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se graniči sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. – Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. – 1913., Sandzak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzačke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir položaj sandzačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon završetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka život sandzačkih Bošnjaka i kosovskih Albanaca je završio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjević (1903. – 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrović (1860. – 1918). Zahvaljujući Rusiji, kao vječitoj zaštitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije države nakon balkanskih ratova proširuju svoju teritoriju na račun Sandzaka i Kosova, a bosnjačko i albansko stanovništvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukrešu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradovima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Peć i Djakovicu. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš.
Pred sami balkanski rat štampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potčinjenih hrisćana. Ona je isticala da je došao “poslednji čas obračuna izmedju krsta i polumeseca”. Prema tome, bošnjacko stanovništvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo očekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih buržoaskih država. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije završetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bošnjackog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bošnjaka.