Odlomak

1.    UVOD
Roditelji i nastavnici se staraju da djete zavoli školski rad, rado ide u školu, sa lakoćom i osjećajem zadovoljstva udovoljava svojim školskim obavezama, samoodgovorno djeluju u đačkim zajednicama, kulturno se ponaša u školi i na ulici, organizovano zabavlja i vrši izbor sadržaja zabave koje će doprinjeti bogaćenju njegove ličnosti. Tako je, u uslovima saradnje roditelja i nastavnika, moguće stalno pratiti rad i razvoj učenika, iznalaziti uzroke eventualnih teškoća, pružiti mu neophodnu ponoć, ukazivati na propuste i podsticati normalne tokove razvoja. Saradnja omogućuje da se uvijek zna šta i kako učenik radi, kad mu je i zašto potrebna pomoć i dokle dosežu rezultati njegovog rada. U ovakvim uslovima brzo se otklanjaju uzroci neuspjeha u pojedinim predmetima, osujećuju pojave preddelinkventnog ponašanja i koriguju zastranjivanja u ponašanju. Tu prestaju neki od raloga zbog kojih su se sukobljavali roditelji i nastavnici, zbog kojih su optuživali jedni druge i stvarali uslove poljuljanog povjerenja i otežane saradnje. Saradnjom se obezbjeđuju najbolji metodi vaspitanja, principi i sredstva; kod učenika stvara povjerenje u ono što stiče i u onoga od koga stiče, sigurnošću  i uvjerenje da se bavi djelatnošću koje donosi sigurne rezultate.
U novije vrijeme posebno se ističe značaj saradnje roditelja i nastavnika u ostvarivanju cilja vaspitanja, jer se očekuje da se svi zalažu za svestran razvoj i osposobljavanje mladih za samostalno, slobodnu i stvaralačku djelatnost, a to je nešto više i suptilnije od osposobljavanja za određenu profesiju. S toga roditelji i nastavnici nastoje da prilagode svoj vaspitni rad uzrastu učenika, ostvare individualizaciju rada, omogućuju svjesnost i aktivnost učenika u vaspitnom procesu, sistematičnosti i potpunost u radu, povezivanje teorije sa praksom i o tome da stečena znanja, vještine i navike budu trajne, sposobnosti produktivne, kreativni potencijal maksimalno razvijen i izražen u svakodnevnoj društvenoj djelatnosti malog čovjeka.

 

 

2.    NASTAVNIK KAO REALIZATOR  VASPITNO – OBRAZOVNE FUNKCIJE ŠKOLE I INICIJATOR SARADNJE SA RODITELJIMA

2.1.    Uvodna razmatranja
U uslovima samoupravljanja i naučno-tehnološkog procesa proširuje se društvena funkcija nastavnika, znatno se više od njega očekuje kao organizatora vaspitno-obrazovne djelatnosti, povećava se njegova odgovornost u razvijanju društvene svijesti mladih ljudi i u njegovom osposobljavanju za samoupravljanje i kreativni rad u modernom društvu. Naravno, odgovornost za odnose u školi ne snosi samo nastavnik (iako je on tu najznačajniji faktor), nego i roditelji i društvena sredina u kojoj škola radi. Da bi nastanik ostvario ono što od njega traži društvo neophodno je da ima bar minimalne uslove za to. Samouprava znatno proširuje funkciju učenika, predstavlja njegovu privrženost ideji samouprave, odgovornost za ono što se dešava u školi,  aktivno učešće u vaspitno-obrazovnom procesu, doprinos nastavi i svom razvoju, a to u znatnoj mjeri zavisi od toga kakvo je vaspitanje u porodici.
U uslovima samouprave učenik učestvuje, prema svojim mogućnostima, u raznim oblicima rada i u pripremanju, realizovanju i verifikovanju rezultata vaspitno obrazovne djelatnosti u školi, kao i u organizovanju raznih vannastavnih aktivnosti. Svestranim angažovanjem učenik dolazi u poziciju da se osjeća kao subjekt, a ne kao objekt u nastavi. Ukoliko učenik gleda u školi samo instituciju koja će mu obezbjediti odgovarajuće obrazovanje, ukoliko svu odgovornost za to prenese na nastavnika i sebe izoluje iz samoupravnih tokova u školi, on , svjesno ili nesvjesno, podržava administrativno-birokratske odnose, sabe stavlja u poziciju objekta,  a na nastavnika i školske organe prenosi ono što je veoma značajno za uslove i kvalitete njegovog razvoja, socijalizacije i humanizacije.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari