Odlomak

 

UVOD
Parlamentarizam se u Kraljevini SHS, sa izuzetkom Srbije, javlja kao nova praksa političkog života. Bez obzira na postojanje predstavničkih ustanova u pojedinim jugoslovenskim zemljama pre ujedinjenja, građanska demokratija je bila nerazvijena. Sukobi nacionalnih buržoazija i obračunavanje sa revolucionarnim radničkim pokretom od početka ruše parlamentarnu fasadu potkopavaju njenu osnovu. Kriza parlamentarnog sistema u Kraljevini SHS, nastala je kao rezultat nekoliko komponenata: klasne, nacionalne i krize političkog predstavništva.
Sve oštriji politički sukobi između Srba i Hrvata, ispoljeni kroz sukobe vladajućih stranaka: radikala i Seljačko-demokratske koalicije dostigli su kritičnu tačku atentatom u skupštini 20. juna 1928. godine kada je radikalski poslanik Puniša Račić ubio dvojicu poslanika HSS, a ranio trojicu. Atentat u Narodnoj skupštini označio je kraj parlamentarizma i ubrzao prelaz na otvorenu diktaturu, stvorivši kralju povod i opravdanje za državni udar.
Šestog januara 1929. godine kralj Aleksandar je zaveo apsolutističku vlast suspendovanjem ustava i raspuštanjem skupštine izvršivši na taj način državni udar.

1. ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA

Šestojanuarska diktatura je naziv za period apsolutističke vladavine kralja Aleksandra I Karađorđevića u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koji je trajao od 6. januara 1929. do 3. septembra 1931. godine.
Dana 6. januara 1929, kralj Aleksandar I Karađorđević je raspustio Narodnu skupštinu, zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, političke skupove i uveo cenzuru. Šestojanuarska diktatura je zvanično okončana donošenjem Oktroisanog ustava.
Aleksandar je rođen na Cetinju 16. Decembra 1888. Njegov deda po majci bio je crnogorski kralj Nikola I Petrović, a baba kraljica Milena. Kum na krštenju bio mu je, preko izaslanika, ruski car Nikolaj II Aleksandrovič. Detinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a osnovnu školu završio u Ženevi. Dalje školovanje nastavio je u vojnoj školi u Sankt Peterburgu, a potom u Beogradu, po dolasku kralja Petra I na srpski presto 1903. godine.
Sudbinski preokret u životu mladog princa Aleksandra nastupio je 1909, kada se njegov stariji brat, princ Đorđe odrekao prava nasledstva prestola. Đorđa su mnogi u Srbiji dugo smatrali nepodesnim da postane kralj Srbije, a među njima su bili političari kao što je Nikola Pašić i visoki oficiri poput Dragutina Dimitrijevića Apisa i Petra Živkovića, kojima nije odgovorala impulsivan Đorđev karakter i nestabilna ličnost sklona incidentima. Đorđe je bio počinitelj tragičnog incidenta iz 1909. kada je šutnuo svog slugu u stomak, izazvaši njegovu smrt nekoliko dana kasnije. Ovaj incident je bio poslednja kap, zbog kog je izbio veliki skandal u srpskoj javnosti, kao i u austrougarskoj štampi, koja je intezivno izveštavala o tome, pa je princ Đorđe bio primoran da se odrene prava na presto.
Princ Aleksandar je 1910. skoro preminuo od stomačnog tifusa i zbog toga je imao stomačne probleme do kraja svog života. Kada je Aleksandar postao prestolonaslednik, borba za vlast između Pašićevih radikala i Apisove Crne ruke je dobila i trećeg učesnika. Aleksandar je sve više smatrao sebe jedinim presudnim faktorom, pa je oko sebe okupio Belu ruku, grupu oficira predvođenih Petrom Živkovićem, Petrom Mišićem i Josif Kostićem.
Kao prestolonaslednik, princ Aleksandar je pristupio reorganizaciji vojske, pripremajući je za konačan obračun sa Turskom.
Kada se kralj Petar I zbog bolesti povukao od vladarskih poslova (24. juna 1914. po novom kalendaru), prestolonaslednik Aleksandar je postao regent. Posle smrti kralja Petra I (16. avgusta 1921), Regent Aleksandar je postao kralj Srba, Hrvata i Slovenaca. 1922. godine oženio se princezom Marijom od Rumunije. U tom braku rođena su tri sina — Petar, Tomislav i Andrej.
Kralj je 1931. godine odustao od otvorene diktature i doneo je 3. septembra novi (oktroisani) ustav. Oktroisani ustav predstavljao je drugi po redu ustav u istoriji Jugoslavije. Doneo ga je godine 1931. kralj Aleksandar kako bi njime okončao sopstvenu Šestojanuarsku diktaturu. Formalno se primenjivao sve do kraja postojanja Kraljevine Jugoslavije, odnosno donošenja Ustava FNR Jugoslavije 1946. godine. Cilj donošenja ustava je bio da se koncentrisanjem vlasti kod kralja i ograničavanjem parlamentarizma smiri politički život i podstakne nacionalno jedinstvo. Rezultati nisu bili zadovoljavajući, a hronična političko-nacionalna nestabilnost ostala je obeležje života u Kraljevini.
U spoljnoj politici, intenzivno je radio na sklapanju međudržavnih odbrambenih saveza usmerenih protiv sila koje su težile reviziji Versajskog sistema mirovnih ugovora. Njegovom zaslugom stvorena je 1921 Mala Antanta (Kraljevina SHS, Rumunija i Čehoslovačka). Savez sa Francuskom sklopljen je 1927, a 1934. obrazovan je Balkanski savez između Jugoslavije, Rumunije, Turske i Grčke.
Prilikom posete Francuskoj, u koju je otputovao da bi učvrstio odbrambeni savez protiv nacističke Nemačke, kralj Aleksandar I ubijen je u Marselju, 9. oktobra 1934. godine od strane hrvatskih ustaša i makedonske organizacije VMRO, a pod zaštitom Italije, Nemačke i Mađarske. Zajedno sa njim tada je ubijen i francuski ministar spoljnih poslova Luj Bartu. Atentator je bio pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Njegova smrt duboko je potresla čitavu Jugoslaviju, a njegovo telo ispraćeno je od stotina hiljada ljudi čitavim putem do Oplenca, gde je sahranjen je u Zadužbini kralja Petra I. Narodna skupština i Senat Kraljevine Jugoslavije dali su mu naziv Viteški kralj Aleksandar I Ujedinitelj .

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Istorija

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari