Odlomak

1.Osnivači socilogije: Sen – Simon i Ogist Kont:
-Iako nije koristio pojam sociologije za svoje shvatanje društva, već pojam socijalne fiziologije, Sen-Simon se po svom doprinosu u proučavanju društva pouzdano može smatrati osnivačem sociologije. Nakon prvobitnog oduševljenja idealima građanske revolucije, Sen-Simon nije u doslednoj i rigidnoj primeni ovih ideala video konačna rešenja novonastalog društva. On je bio veoma oprezan kritičar novog poretka, te je svoju ideju socijalne fiziologije usmerio u pravcu iznalaženja mehanizma za uspostavljanje izgubljenog jedinstva društva.Pošto je revolucija ispunila jedan od svojih najvažnijih ciljeva, a to je rušenje starog sistema ideja zasnovanog na religijsko-teološkom i metafizičkom mišljenju, novi opšteprihvaćeni sistem ideja je po Sen-Simonu, trebalo da bude utemeljen na nauci-pre svega novoj društvenoj nauci-socijalnoj fiziologiji.
Za Sen-Simona, celokupni druš.sistem nije ništa drugo do primenjeni sistem opšteprihvaćenih ideja. Socijalnu fiziologiju treba shvatiti kao vrhovnu nauku o čoveku i globalnom društvu. Sen-Simonove ideje o društvu moguće je sumirati kroz tri temeljne pretpostavke:
1) Nužnost rešavanja velikih društvenih kriza u korist konsenzusa, progresa i organske epohe;
2) Nužnost razvoja pozitivne nauke zasnovane na činjenicama;
3) Socijalutopijske, humanističke težnje o jedinstvenoj povezanosti celokupnog čovečanstva u bratstvo.
OGIST KONT: Kao i Sen-Simon, Ogist Kont se smatra začetnikom sociologije. Kont je delio sudbinu postrevolucionarnog društva u krizi: između razgrađenog starog i nedovršenog novog poretka. Saradnja između Sen-Simona i Ogista Konta, okončala se dubokim neprijateljstvom i Kontovom optužbom za Sen-Simonovu neoriginalnost i preuzimanje nekih njegovih ključnih ideja. Ogist Kont je u delu „Kurs pozitivne filozofije“ skovao i prvi put upotrebio pojam sociologija, i u svojim idejama o društvu i nauci utemeljio jedan od najuticajnijih pravaca sve do danas – pozitivizam. Po shvatanju Ogista Konta, sociologija treba društvene fenomene da proučava kroz njihove statičke i dinamičke aspekte. Zbog toga je i sama sociologija podeljena na socijalnu statiku i socijalnu dinamiku. Najznačajniji deo soc.dinamike se bavi praćenjem velikog zakona kretanja društva kroz tri stadijuma
1)Teološki ; 2)Metafizički; i 3)Pozitivni.
2.Pozitivizam:
-Kont je smatrao da je kretanje ljudskog društva kroz (teološki, metafizički i pozitivni) stadijume osnovni i opšti zakon razvoja i progresa, koji treba da se okonča pozitivnom fazom kao fazom harmonije u društu i kao fazom u kojoj ljudski intelekt dostiže svoj vrhunac u znanju.U konačnoj pozitivnoj fazi, koja će najviše odgovarati ljudskoj prirodi, nauka će prevazići sve beskorisne teološke i metafizičke spekulacije, te će se uspostaviti jasna razlika između realnog i nerealnog, korisnog i beskorisnog, izvesnog i neizvesnog, preciznog i nejasnog. Kont se zalagao za:
1)ukidanje tradicionalne teološke i metafizičke spekulacije;
2)proučavanje konkretnih druš.činjenica;
3)dominaciju empirijskih proverljivih, kvantitativnih pristupa u proučavanju druš.činjenica;
4)metodološko jedinstvo svih nauka;
5)praktičnu primenu naučnih znanja u praksi.
3.Razlika Marksovog i Veberovog konfliktnog stanovišta:
-Razlike među njima postoje i one su prvenstveno metodološkog karaktera. Naime, Veber je bio izraziti nominalista (što znači da je društvo realnost sačinjena od delanja pojedinaca koji ga sačinjavaju) zalažući se za tzv.metodološki individualizam, dok je Marks bio realista, u čijoj je teoriji klasa kao grupa ljudi osnovna realnost. Marskova shvatanja su oblikovana pod hegelijanskim uticajima, dok je na Vebera ključni uticaj ostvarila neokantovska filozofija. Svasvim je izvesno da bi po ovim metodološkim pitanjima Veber i Marks pripadali različitim tradicijama, ali ona pitanja koja ih povezuju u ovom slučaju ih svrstavaju u zajedničku konfliktnu sociološku teorijsku tradiciju. Iako su obojica pripadali konfliktnoj tradiciji, oni se nisu slagali oko pitanja konačnih ishoda klasnih sukoba. Tako je Marks smatrao da ishod klasnog sukoba mora voditi ka revoluciji. S druge strane, Veber je uočavao ove sukobe, ali nije smatrao da oni treba niti mogu da vode revoluciji. Marks je smatrao da kapitalizam mora voditi revolucionarnim putem preoblikovan u komunizam, dok je Veber smatrao da kapitalizam, uprkos unutrašnjim protivrečnostima, mora razviti unutrašnju dinamiku rešavanja sukoba i protivrečnosti.
4.Alijenacija (Marks):
-Iako je shvatao nužnost istorijskog pristupa u proučavanju društva, najveći deo Marksovog shvatanja društva odnosi se na moderni kapitalizam. Na zapadno društvo devetnaestog veka i njegove protivrečnosti. Polazeći od najopštijeg druš.zakona – zakona podele rada – Marks u njemu vidi suštinu i izvore društvenih protivrečnosti, otuđenja (alijenacija) i društvenih sukoba. Podela rada je osnovni uslov društvenog strukturiranja i postojanja društva uopšte. Međutim, u kapitalističkom industrijskom načinu proizvodnje podela rada se javlja i kao osnovni izvor čovekovog otuđenja –Alijenacije. Ljudski rad u kapitalističkom društvu ne omogućava razvoj ljudske kreativnosti i potencijala, te umesto da se izraze kroz rad, ljudi se u kapitalizmu od njega otuđuju. Materijalni način proizvodnje shvaćen je kao temeljna pretpostavka sveukupnog društvenog života čoveka. Za Marksa je društvo kao protivrečan totalitet troslojna realnost, sastavljena iz materijalne baze, nadogradnje i ostalih oblika druš.svesti.
5.Racionalizacija zapadnog društva (Veber):
-Jedan od centralnih problema kojima se Veber bavio bio je proces racionalizacije zapadne civilizacije. Po njegovom mišljenju, proces racionalizacije je bio onaj presudni faktor koji je utemeljio moderno kapitalističko društvo, odnosno zapadnoevropsku civilizaciju, onakvu kakvu mi poznajemo danas. Veberova teorija racionalizacije počiva na pretpostavkama da evropska zapadna društva imaju sasvim osoben istorijski razvoj i izraženu „samosvojnost“ u odnosu na ostala društva. Zapadnoevropska društva su pokazala snažnu samosvojnost u svom kulturnom, vrednosnom, privrednom, političkom, urbanom, institucionalnom i normativnom razvoju. Sve te uticaje zapadno-evropska društva su uspela da preobilikuju u nešto osobeno evropsko – u epohu koju nazivamo moderna. Treba istaći da Veber nikad nije rekao, niti mislio, da je kapitalizam kao privredni sistem najdirektniji proizvod protestantizma. Ali, neosporno je da se racionalizacija životnog sveta zapadne Evrope odvija u sprezi protestanske etike i duha kapitalizma.
Veberova ideja racionalnosti ne može se ograničiti jedino na polje ekonomskog ciljno-racionalnog delanja, već na celokupnu kulturu zapadnog društva i način života. Dakle, racionalnost i način života su dve neraskidivo povezane teme kod Vebera.
6.Pojam i podela društvenog delanja (Veber):
-Društvo je po Veberu multidimenzionalno i dinamično, a osnovna sociološka kategorija u proučavanju ove multidimenzionalnosti i dinamike jeste druš.akcija ili kako to Veber naziva, – društveno delanje. Društveno delanje, po Veberu, definiše se kao smisaono orijentisano ponašanje prema očekivanom ponašanju drugih. Po Veberu, postoje četiri idealna tipa druš.delanja:
1)Ciljno-racionalno delanje – to je tip druš.delanja koji počiva na jasnom sagledavanju raspoloživih sredstava za postizanje postavljenih ciljeva;
2)Vrednosno-racionalno delanje –to je tip druš.delanja koji počiva na veri u neki etički, religijski ili neki drugi vred.sistem, nezavisno od uspeha, tj.ostvarivanje ciljeva i bez obzira na moguće posledice;
3)Tradicionalno delanje – to je tip druš.delanja koji počiva na ustaljenim navikama, pri čemu se ne pita zašto su postavljeni određeni uslovi.
4)Afektivno delanje – to je tip druš.delanja koji počiva na aktuelnim duševnim stanjima, naročito emocionalnim.

Rating: 5.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 32 stranica
  • Sociologija Milos Marjanovic
  • Školska godina: Milos Marjanovic
  • Skripte, Sociologija
  • Srbija,  Novi Sad,  Pravni fakultet, Novi Sad  

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari