Odlomak

U ovom seminarskom radu cilj mi je da analiziram kako su se kroz istoriju menjala objašnjenja ove pojave , kako su je stručnjaci definisali, šta je ona u pojedinim društvima izazivala kao i to koje sve vrste homoseksualnosti danas postoje.
”Homoseksualnost je istorijski i kroz-kulturalno doživljavala različite reakcije u društvu, posebno u kontekstu medicinskog i krivično – pravnog definisanja. Značajno obeležje velikog broja savremenih (posebno dominantno tradicionalnih) država je negativan stav prema homoseksualnosti, tj. prema svim oblicima seksualnosti koji odstupaju od heteroseksualnosti. Danas se tako koristi akronim LGBTI kako bi se opisali svi oblici ne-heteroseksualne orijentacije pri čemu “L” označava lezbejke, “G” gej muškarce, “B” biseksualne osobe, “T” transrodne osobe te “I” interseksualne osobe. Odnosno, koriste se specifični pojmovi, zavisno o tome o kojoj se specifičnoj grupi govori. Stavovi prema osobama homoseksualne orijentacije plene pažnju istraživača od druge polovine prošlog veka zbog njihove povezanosti sa ponašanjem. Negativni stavovi prema osobama homoseksualne orijentacije su povezani sa “anti-gej” ponašanjima, premda i faktori moderiraju na ovaj odnos” (Vukadin, 2016, str. 174).

1.TERMIN HOMOSEKSUALNOSTI

”Sam pojam homoseksualnosti je 1869. godine u nauku uveo mađarski lekar Karl Benkert. Benkert je homoseksualnost definisao kao “polnu usmerenost koja obuzete osobe čini telesno i duhovno nesposobnima da se normalno polno uzbude i usađuje im odbojnost prema drugom polu, no privlačnosti sopstvenog pola ne mogu se odupreti” . Benkert je pojam homoseksualnosti uveo kao zamenu za dotadašnje pogrdne nazive kao što su seksualna inverzija, onanija, pederastija, i treći pol za mušku homoseksualnost te lezbejska ljubav, safizam i tibadija za žensku homoseksualnost” (Tomašević, 2003, str.245).
Homoseksualnost je postala deo ”medikalizovanog” diskursa, o njoj, se, uz upotrebu kliničkih termina, govorilo kao o psihijatrijskom poremećaju ili perverziji, a ne kao o ”religioznom grehu”’. Homoseksualne osobe, zajedno sa ostalim ”devijantnim” osobama poput pedofila i tranvestita, kako se smatralo, patile su od biološkog poremećaja koji je predstavljao pretnju po celo ”ispravno društvo (Gidens, 2007, str. 114).
U današnje vreme osobe homoseksualne orijentacije za sebe koriste termin gej (gej na engleskom znači veseo), “koji uključuje ponos same osobe zbog svoje homoseksualnosti” (Tomašević, 2003, str. 246). Do 1973. godine homoseksualnost je smatrana psihijatrijskim poremećajem. Homoseksualnost, seksualna želja ili delovanje upravljeno prema pripadniku istog pola bilo je kategorizovana kao seksualna devijacija od objavljivanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja, odnosno od 1968. do 1973. godine. Američko psihijatrijsko društvo je, pod pritiskom mnogih stručnjaka, a naročito pod pritiskom grupa homoseksualnih aktivista, 1973. godine izbacilo kategoriju homoseksualnosti, te je zamenilo poremećajem seksualne orijentacije. U Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja iz 1994. godine homoseksualnost se ne nalazi, što ukazuje na to da je došlo do promene stavova stručnjaka, te se homoseksualnost shvata kao normalna seksualna orijentacija, a ne kao seksualna devijacija.
Tomašević (2003) navodi da postoje tri oblika homoseksualnosti. Evolutivna ili razvojna homoseksualnost koja zapravo i nije prava homoseksualnost jer redovno prelazi u heteroseksualno ponašanje. Ovaj oblik homoseksualnosti se pokazuje pre i za vreme puberteta zbog instinktivnog straha prema osobama drugog pola, zbog veće blizine istog pola, kao i zbog nesigurnosti u dodirima i ophođenju s osobama drugog pola (Tomašević, 2003). Drugi oblik homoseksualnosti je prigodna ili prolazna homoseksualnost koja može biti izazvana usamljenošću, napuštenošću i ambijentalnim okolnostima, te se ovaj oblik homoseksualnosti brzo nadilazi promenom ambijenta jer nije plod ljudske lične strukture, nego je socijalno uslovljen (Tomašević, 2003). Ovaj oblik homoseksualnosti se pojavljuje samo povremeno iz tog razloga što je izazvan posebnim okolnostima kao što je na primer dugo boravljenje s osobama istog pola bez prilike susreta sa osobama drugog pola. Treći oblik homoseksualnosti je posebna, specifična ili konstitutivna homoseksualnost, koja se ostvaruje, kako navodi Tomašević “kada duševno i telesno odrastao muškarac ili žena koji žive u normalnim okolnostima pokazuju posebnu homoseksualnu sklonost prema istom polu”(2003:247).
Kada je prethodno navedena sklonost toliko jaka da osoba ne pomišlja na osobu drugog pola, te joj drugi pol može čak biti i odvratan može se govoriti o pravoj, temeljnoj, istinskoj, stalnoj i isključivoj homoseksualnosti, te ovaj oblik homoseksualnosti može imati različite stepene i dubine (Tomašević, 2003). Tretiranje homoseksualnosti kao devijacije, greha ili bolesti kroz istoriju bila je glavna motivacija za traženje uzroka homoseksualnosti. Dosad je formulisan niz teorija o homoseksualnosti, a najvažnije su biološke teorije, psihoanalitička teorija, teorija učenja i interakcionisticka teorija, dok neki uz prethodno navedene teorije navode još i sociološku teoriju.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 16 stranica
  • Sociologija devijantnog ponašanja -
  • Školska godina: -
  • Seminarski radovi, Skripte, Sociologija
  • Srbija,  Beograd,  UNIVERZITET U BEOGRADU - Fakultet Političkih nauka  

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari