Odlomak

1. UVOD

Osnovna karakteristika modernog rukometa je velika dinamičnost i visok ritam igre koji zahtijeva od rukometaša izuzetnu kondicionu pripremljenost, visok nivo tehnike u pokretu, taktičku zrelost i psihičku stabilnost. Rukometna igra se temelji na tranziciji igre iz odbrane u napad, koja nalaže da se svaki element igre u napadu ili odbrani mora sprovesti najvećim intenzitetom. Rukomet je sportska igra u kojoj brzina i izdržljivost igrača imaju izuzetno značajnu ulogu. Izdržljivost je specifična karakteristika ljudske aktivnosti koja predstavlja sposobnost pojedinca da održi svoju radnu sposobnost kroz duži vremenski period, bez obzira kakva je priroda rada koji obavlja. Karakter rukometne igre je takav da od igrača traži stalna kretanja u obliku brzog ili usporenog trčanja i skakanja. Ova sportska igra sadrži veliki broj raznovrsnih i složenih elemenata koji se često primenjuju u igri. Složena struktura pojedinih tehnika, zahteva od igrača visoke sposobnosti kako u fizičkom tako i u intelektualnom smislu. Udarac na gol se svrstava u najvažnije tehničke elemente koji određuju rezultatsku uspešnost u rukometnoj igri. Postizanje pogotka u rukometu vrši se izbačajem lopte iz ruke, odnosno udarcima koji se dele u dve osnovne grupe: udarci sa tla i udarci iz skoka (skok šutevi). Za uspešno izvođenje šuta, potrebna je snaga ruku i ramenog pojasa, agilnost igrača, brzina vođenja lopte, kao i mnogi drugi faktori. Logično je očekivati da će igrači kojima lopta brže „leti“, tj. ima veću brzinu, imati veću šansu postizanja pogotka (veća preciznost). Isto tako, da bi imao veću šansu za izvođenje šuta, igrač mora biti i dovoljno visok ili jako skočan, odnosno da poseduje izuzetno visok nivo eksplozivne snage nogu i eksplozivne snage ruku i ramenog pojasa. Većina udaraca zavisi od motoričkih sposobnosti, ponajviše od eksplozivne snage mišića regije ruku i ramenog pojasa koja izbacuje loptu i eksplozivne snage nogu koja je neophodna za brzo vođenje lopte. Kondiciona priprema rukometaša usmjerena je na razvoj funkcionalnih (aerobne i anaerobne) i motoričkih (snaga, brzina, izdržljivost, gibkost, koordinacija, agilnost, preciznost i ravnoteža) sposobnosti. U programu kondicionih pripreme rukometaša najveću pažnju treba posvetiti fizičkim sposobnostima od kojih najviše zavisi uspješnost u ovom sportu.

3
2. OSNOVE MOTORIČKOG UČENJA U RUKOMETU
Poznavanje područja motoričkog djelovanja je od velike važnosti za sportsku praksu uzimajući u obzir složenost i različitost čovjekovog razvoja i ponašanja, odnosno razumijevanja funkcionisanja jednog od osnovnih područja ljudskog djelovanja. U sve većem broju zastupljena su istraživanja motoričkog ponašanja i motoričkih procesa u svjetskoj praksi, dok je evidentan izostanak sličnih istraživanja kod nas. Proces stjecanja motoričkih vještina specifičan je cilj unutar cjelokupnog trenažnog procesa (Horga, 1993), sastavni je dio transformacijskog djelovanja i važan preduslov specifične sportske i takmičarske efikasnosti. Poznavanje procesa i karakteristika formiranja motoričkih programa omogućilo bi prepoznavanje i dijagnosticiranje problema u procesu učenja i izvođenja motoričkih zadataka, što bi bio važan doprinos sportskim kadrovima s aspekta primjene najprikladnijih kretnih struktura i motoričkih rješenja u varijabilnom sportskom okruženju. U okviru svakog sporta sadržani su različiti zahtjevi za sportskim vještinama koje se formiraju uz pretpostavku specifičnih sposobnosti potrebnih za efikasno djelovanje u konkretnoj sportskoj disciplini. Pojam motoričkog učenja (vježbanja) odnosi se na proces formiranja motoričkih vještina koje se mogu definisati kao naučena sposobnost postizanja određenih rezultata i vanjskih ciljeva s maksimalnom sigurnošću i skladnošću izvedbe, te minimalnim utroškom energije i vremena (Jarvis, 1999). Prema Schmidtu i Wrisbergu (2000) motorička vještina može se posmatrati dvojako: s aspekta specifičnog zadatka (npr specifične karakteristike rukometnih kretnih struktura po kojima se one razlikuju od kretnih struktura u drugim sportovima), te sa aspekta osobina po kojima se može razlikovati vrhunska od prosječne izvedbe (npr. kinematički parametri). Problem usvajanja motoričkih znanja u rukometu i njegova racionalizacija oduvijek je bio interesantan mnogim stručnjacima i trenerima. Uspješnost u rukometu zavisi od efikasnosti motoričkih programa, odnosno stepena njihove usvojenosti i stabilnosti. Potpuno usvojen motorički program za realizaciju struktura gibanja (tehnika) i situacijskih struktura (taktika) u pravilu omogućuje potpuno iskorištavanje bioloških potencijala sportiste. Razvijanje snage i izdržljivosti i ostalih motoričkih sposobnosti gubi na svojoj važnosti ukoliko se ti potencijali ne mogu efikasno manifestovati u izvođenju složenih motoričkih zadataka u fazi obrane, tranziciji i u fazi napada.

Rating: 1.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sport

Komentari