Strategija motivacije

UVOD

Rijetko je koje područje unutar menadžmenta ljudskih resursa toliko do sada eksplorirano i u teoriji, ali i praksi, koliko područje motiva i motivacije zaposlenih. O motivima i motivaciji zaposlenih publicirane su brojne teorije koje se broje na desetke i svaka ima neke specifičnosti. Ono što još uvijek danas nije dovoljno obrađeno u teoriji su strategije motivacije zaposlenih. Dakle, još nema adekvatnih odgovora na ponuđeno pitanje: kako učinkovito upravljati motivima zaposlenih? U ovom radu pokušava se ponuditi jedan sasvim novi, do sada nepoznat pristup i model strateškog upravljanja motivima i motivacijama zaposlenih. Vrijedno je spomenuti Maslowljevu teoriju hijerarhijskih piramidalnih struktura potreba; Herzbergovu dvofaktorsku teoriju ; McCleallad-ovu teoriju triju grupa potreba 4 ; McGregorovu teoriju motivacija zasnovanu na teoriji X i teoriji Y5 ; Teoriju trovrsnih psiholoških stanja Hackmana i Oldmana ; Vroomovu teoriju samostalnog izbora i zaokupljenosti poslom ; Adamsovu teoriju pravednosti i šansi ; PorterLawlerovu teoriju intrinzičnih i ekstrinzičnih nagrada 9 ; i Tubbsovu teoriju velikih i izazovnih ciljeva.
1. POJAM MOTIVA I MOTIVACIJE

Dugo je teorija motiva i motivacija bila, ako ne osnovna, a ono dominantna ne samo teorija, već i pristup kojim se pokušavalo obrazlagati, tumačiti i predviđati ponašanje ljudi uopće, pa i njihovo ponašanje u organizacijama. Sredinom 60-ih godina proteklog vijeka u SAD-u E. Dichter i njegov Institut za motivacijska istraživanja prezentovali su i objavili na stotine dubinskih motivacijskih istraživanja, što je motivima i motivaciji dalo primat u znanosti o ponašanju (Behavioral Sciences). Čovjek nije jednostavna, prosta jedinica, čiji se motivi ponašanja mogu jednostavno i lako identifikovati, a još teže predvidjeti. Čovjek je diverzificirano motivirano i u biti vrlo komplikovano i složeno biće. Svaki čovjek se razlikuje od drugog čovjeka. On je i iracionalno biće ukoliko pod iracionalnošću podrazumijevamo ono što on ponekad radi, a da to nije rezultat njegovog stvarnog mišljenja i htijenja. Čovjek je i nezavisno biće, i odluke često donosi nezavisno od naših nastojanja da na njih utječemo. Motivi i motivacije se ubrajaju u osnovne elemente ponašanja ljudi. M. Zvonarević pod pojmom motiva smatra „psihološke procese koji ljude pokreću na određeno ponašanje“, a B. Petz ističe da je „motiv sve ono što iznutra potiče čovjeka na određenu aktivnost 11 . U osnovi se može reći da postoje zajednička svojstva za te i slične definicije motiva: a/ da su motivi pokretači ka određenom obliku ponašanja b/ da su oni rezultat unutrašnjeg spleta psiholoških i fizioloških procesa u organizmu. Za razliku od motiva, motivacija predstavlja doživljaje i ponašanje koji su poticani nekim motivima.