Patrologija – Didahi

UVOD

Vjera u Gospoda Isusa Hrista je još od samog nastanka Crkve Hristove podrazumijevala određenu organizaciju i kodeks ponašanja koji je bio odraz onoga što su hrišćani učili. Tu potrebu za organizacijom u ranoj Crkvi jasno možemo da vidimo kroz izbor sedmorice đakona radi služenja ništima, opisan u Djelima apostolskim. Ranohrišćanski spis Didahi upravo predstavlja jedan priručnik o disciplini i bogosluženju rane Crkve. Pomoću ovog spisa imamo uvid u neka od pitanja koja su zaokupljala pažnju ranih hrišćana.
Rano hrišćanstvo ne treba idealizovati kao jednu bezgrešnu grupu ljudi koji su mogli skoro mehanički da pravilno postupaju u bilo kojoj situaciji koju bi im život mogao donijeti, ali kroz spis Didahi jasno se vidi koliko je hrišćanski etos bio uzvišen i koliko je moralna disciplina bila bitna za rane hrišćane. Taj hrišćanski način življenja podrazumijevao je ljubav prema Bogu i bližnjima.
Didahi predstavlja dragocjen izvor za naučnike koji se bave istraživanjem korijena hrišćanstva, a prije svega za liturgičare zbog istraživanja liturgijskih anafora rane Crkve, kroz koje se projavljivala hrišćanska okrenutost ka eshatonu i drugom dolasku Gospoda Isusa Hrista, što svjedoči i ovo djelo.
Učenje koje nam je ostavio Gospod Isus Hristos preko Svojih učenika svetih apostola i apostolskih učenika jeste izraženo u spisu didahi. Stoga ono što smo dobili kao nasleđe koje su sveti apostoli i apostolski učenici ostavili Crkvi Hristovoj na njeno dalje učvršćavanje i izgrađivanje predstavlja osnov za svako temeljno poznavanje pravoslavne teologije i za razvijanje pravoslavnog bogoslovlja. Upravo jedan mali dio tog nasleđa jeste jedan od najranijih i najznačajnijih spisa tog ranog perioda Crkve Hristove koji nosi naziv: Učenje Dvanaestorice Apostola – Διδαχη των δωδεκα Αποστσλων.

NASTANAK SPISA DIDAHI

Učenje Dvanaestorice Apostola – Didahi je u mnogome sažeto katihetsko, liturgičko i disciplinsko upustvo ili priručnik. Ovo djelo je za neku od pomjesnih Crkava vjerovatno sastavio neko od putujućih apostola ili episkopa. Postoji mišljenje da je Didahi djelo grupe autora, mada većina patrologa ne uzima za ozbiljno ovakav stav. Iz samog teksta može se zaključiti da je ovaj spis napisan sa ciljem da razjasni najosnovnija tada (ali i danas) aktuelna pitanja života Crkve, a to je prevashodno odnos prema Bogu i bližnjima. Samim tim ovaj spis još više dobija na značaju jer ta pitanja prate hrišćane u svim vremenima.
Spis je najvjerovatnije nastao u drugoj polovini prvog vijeka. Savremena patristička nauka mišljenja je da spis Didahi vremenski datira između 60. i 80. godine ili malo kasnije između 90. i 100. godine .
Što se tiče mjesta nastanka ovog spisa nije tačno utvrđeno gdje je spis nastao. Za mjesto nastanka Didahija najčešće se navode Palestina, Sirija i Egipat. Međutim, najvjerovatnije je da je ovaj spis nastao u okolini Antiohije (Sirijske), u nekoj ruralnoj, judeohrišćanskoj jelinofonoj sredini (što se vidi iz 9,4) . Izučavanjem Didahija možemo primijetiti da od 43 navoda ili aluzije na četiri kanonska jevanđelja koje navodi ep. Atanasije (Jevtić) na marginama svog prevoda, svega sedam nije iz Matejevog jevanđelja, što govori u prilog teze judeohrišćanskog porijekla autora Didahija i omiljenosti Jevanđelja po Mateju među hrišćanima iz Judejstva.
Izgleda da je spis uživao veliku popularnost u Drevnoj Crkvi – spominje ga već Kliment Aleksandrijski citirajući ga u svojoj Stromati (1,20,100), a za Didahi je znao i Didim Slepi . Jevsevije Kesarijski u svojoj Crkvenoj Istoriji govoreći o kanonskim knjigama Novoga Zavjeta ubraja spis Učenje Dvanaestorice Apostola u apokrifne spise. Dok je navodio kanonske knjige Novoga Zavjeta Jevsevije Kesarijski je navodio i nazive apokrifnih spisa, koje je on nazivao lažnim spisima. Treba istaći činjenicu da kriterijum koji je Jevsevije imao određujući kononičnost nekog spisa nije bio u potpunosti naučno i teološki utemeljen, što se vidi iz njegove sumnjičavosti prema kanoničnosti Otkrovenja svetog Jovana Bogoslova. Ipak, predanje Crkve je Didahi svrstalo ne u apokrife, već za čitanje (tj. za duhovnu izgradnju) korisne knjige – kao što to navodi Sv. Atanasije Veliki u svojoj čuvenoj 39 pashalnoj poslanici. Ovaj spis spominju i antiohijski patrijarh Anastas u 6. vijeku i carigradski Nikifor u 9. vijeku. O rasprostranjenosti i popularnosti Didahija govori činjenica da je u starini prevođen na sirijski i gruzijski jezik (u potpunosti), a djelimično na latinski i koptski jezik.
Ipak, Didahi je s vremenom postao praktično zaboravljen. Ta zaboravljenost trajala je dugo vremena sve dok ga nije pronašao mitropolit Nikomidijski Filotej (Vrijenije). Mitropolit Filotej (Vrijenije) je u jednom rukopisu u biblioteci metoha manastira Svetog Groba u Carigradu pronašao grčki tekst Didahija zajedno sa Varnavinom poslanicom i Klimentovim Poslanicama Korinćanima. Izvorni tekst ovog ranohrišćanskog djela je mitropolit Filotej izdao uz temeljan i stručan uvod 1883. Godine. Već 1885. godine Didahi biva preveden na srpski jezik od strane profesora zadarske bogoslovije Jovana Vučkovića.
Sličnost koju Didahi ima sa ranohrišćanskim spisom Varnavinom poslanicom nije mogla tek tako da se premosti sa naučne tačke gledišta. Uočljiva sličnost Didahija i Varnavine poslanice bila je dugo povod za razne spekulacije u patrističkoj nauci, a ticalo se orginalnosti ova dva spisa. Izgleda da je spor konačno riješen pronalaskom posebnog spisa pod nazivom „Doctrina Apostolorum“, koji je, po svoj prilici, bio podloga i za prvi i za drugi spis i koji je svakako od autora redigovao i prilagođavao svojim potrebama . Takođe, nije isključeno da prilikom nastajanja ovih spisa nije korišten i neki od jevrejskih moralističkih priručnika, ali je najvjerovatnije da su oba ova spisa imala isti izvor.