Teorija i praksa javnog duga, upravljanje javnim dugom

UVOD

Finansije predstavljaju umjetnost i nauku upravljanja novcem. Analizirajući ovu rečenicu, možemo lako doći do zaljučka da treba znati kako upravljati novcem. Novac je uistinu instrument kojim treba znati upravljati, ali šta se događa kada osobe koje to ne znaju, dobiju u ruke taj instrument. Vjerovatno će tog instrumenta sve biti manje, pa ga na kraju više neće niti biti. Ali, nisu samo krivi ni pojedinci. Katkada problem se stvara na svjetskoj sceni, pa tako imamo velike svjetske ekonomske krize koje su možda i glavni krivac za veliku potrošnju. Zbog ovih problema koji nastaju kako na mikro tako i na makroekonomskoj sceni, mi dolazimo do jako bitnog dijela, a to je javni dug. On se javlja kada ovi problemi zaista zakucaju na vrata.
Naravno, prvo se postavlja pitanje, kada se to javni dug prvi put pojavljuje. Prvi oblici javnog duga zabilježeni su u robovlasničkom društvu, koji se zasnivao na prinudnoj osnovi, tj. totalitarni vladari su uzimali od svojih vjerovnika novac bez obaveze da ga vrate. Najčešće su uzimali za potrebe finansiranja ratova, a ratni plijen je služio za povrat uzetog duga, a kao zajmodavci pojavljivali su se bogati hramovi i bogati građani. Ali, sa smanjenjem ovlasti vladarima, razvoj javnih dugova je usporen.
Međutim, svjedoci smo jako čestih rečenica koje čujemo i vidimo, Bosna i Hercegovina je vrlo mala zemlja u kojoj javni dug ubrzano raste. Proces tranzcije kroz koji prolazi je daleko od gotovog i takva situacija će još zadugo biti prisutna. Ali, šta to sve zapravo znači? Šta je to uistinu javni dug i šta on zaista znači u teoriji i u praksi, pa kako s njim i upravljati, to je tematika s kojom čemo se upoznati u ovom seminarskom radu.
1 HISTORIJSKI RAZVOJ JAVNOG DUGA

Javni dug je jedan od osnovnih oblika vanrednih prihoda države, posebno u razvijenim ekonomijama. On datira prije kapitalizma i to u srednjem vijeku kada se stvarao na bazi zaloga državnih dobara, a služio je potrebama vladara. Kako smo to već ranije spomenuli u samom uvodu, prvi oblici su bili u robovlasničkom društvu gdje su vladari totalitarni režimi. Nakon tog perioda, i kada se smanjenjem ovlasti vladarima usporio razvoj javnog duga, ponovno se javljaju u feudalnom društvu, gdje su se također javni dugovi koristili za potrebe ratovanja, a u većini slučajeva radilo se o krakoročnim zajmovima sa visokim kamatnim stopama zbog rizika vezanog za povrat tih zajmova. Kao granacije zajmodavcima služila su državna imanja kao što su rudnici, lovišta isl.
Tokom srednjeg vijeka, sve češće izbijanje ratova uticalo je na neredovitost prihoda od državnih nameta, a proširenje funkcija države, složenija administracija, velika ulaganja u vojne izdatke zahtijevale su sve veća finansijska sredstva. Vođenje ratova državama nije dopustilo da se dovoljno posvete osnovnim državničkim funkcijama u cilju stabilizacije države i prvrednog rasta kako bi se obezbijedilo dovoljno prihoda po osnovu poreza i ostalih državnih dadžbina. U takvoj situaciji javni dug postaje značajan izvor prihoda države kako bi neutralisala ostvareni deficit.
U 17. i 18. stoljeću proces depersonalizacije države, odnosno odvajanje ličnosti vladara od pojma države, a shodno tome razdvajanje imovine vladara od državne imovine, doprinijeli su povećanju i sigurnosti javnih dugova te njegovom daljnjem razvijanju. To se u prvom redu odrazilo na ročnost javnih zajmova, što znači da su se počeli pojavljivati zajmovi sa vječnom i doživotnom rentom u Francuskoj, te zajmovi sa nižim kamatnim stopama usljed smanjenog rizika u Engleskoj i Austriji. Osim toga, razvojem finansijskog i bankarskog sistema, u proces finansiranja državnog deficita uključene su banke i velike kompanije, kao što su Engleska banka i Istočnoindijska kompanija. Banke postaju ne samo zajmodavci, nego svojim posredstvom između države i zajmodavca unapređuju i razvijaju nove vrste javnih dugova.
U periodu razvoja industrije, tokom 19. stoljeća, došlo je do intenzivnog združivanja u inostranstvu, pri čemu se Engleska, Francuska i Njemačka ističu u Evropi kao najznačajniji zajmodavci. Inostrani javni dugovi bili su sve prisutniji u bilansima država kao što su Italija, Grčka i Portugal, kao posljedica povoljnih uslova zaduživanja u drugim zemljama. Tokom ovog stoljeća također je zabilježen i pad kamatnih stopa koje su se kretale oko 10% na početku, a od 2,5% do 4% na kraju stoljeća, a najčešći oblici javnih dugova su bili rentni sa otplatom godišnje kamate uz mogućnost povlačenja cjelokupnog iznosa duga u bilo koje vrijeme. Razvoj javnog duga uslovljen je jačanjem povjerenja prema državi i pojavom države, a ne pojedinca (vladara), bila je garancija da će se obaveza izmiriti.
Prvi i drugi svjetski rat, kao najznačajnija obilježja 20. stoljeća, te velika ekonomska kriza upućuju na porast javnih dugova u strukturi bruto domaćeg proizvoda, naročito zemalja koje su bile direktni učesnici u ovim događajima. Osim vojnih rashoda koji su zauzimali i preko 50% BDP-a pojedinih zemalja, javni radovi koji su uslijedili po okončanju II svjetskog rata finansirali su se javnim dugovima. Ovakav način finansiranja državnih aktivnosti pokazao se kao efikasnim i brzim, što je doprinijelo činjenici da danas javni dugovi predstavljaju ne vanredne izvore finansiranja države, nego trajna sredstva kojima vlade ostvaruju svoje ciljeve. U ovom periodu, tačnije, 30-ih godina, države su se sistemski zaduživale. Period 30-ih godina se i zove zaduženičkim periodom. Dobar primjer iz ovog vremenskog razdoblja je SAD, u periodu od 1929. do 1979. godine kada je budžet bio u suficitu samo 8 godina, a 42 godine u deficitu, ali i pored toga javne finansije su ostale relativno stabilne. Međutim, tokom 80-ih godina u SAD-u nakon Reganovog smanjenja poreza, udio javnog duga u BDP-u je udvostručio svoju vrijednost u odnosu na period 70-ih godina.
Globalna finansijska kriza koja je nastupila 2008. godine iskristalisala se kao globalna recesija koja je zahvatila mnoge zemlje. Zbog samog porijekla krize najviše je pogođen finansijski sektor, u kojem su banke i investicione kompanije bile pod velikim pritiskom, pa su mnoge zatražile pomoć od države.