Odlomak

UVOD

Bavljenje jezikom ima veoma dugu istoriju. Pretpostavlja se da su prva zanimanja za jezik ljudi pokazali pre dva i po milenijuma, to je bilo vreme kada su ljudi shvatili da njihov jezik, jezik kojim govore, nije jedini na svetu, već da postoje i drugi jezici, nekih drugih naroda, koji nisu svima poznati, tj. za neke su strani jezici, a za neke maternji. Strani jezik su mnogi negirali, i nisu ga uzimali za ozbiljno sve do momenta kada im je nepoznavanje baš tog stranog jezika onemogućilo komunikaciju u trgovini, religiji, kulturi, ratovanju…
Međutim, lingvistika, kao nauka o jeziku se pojavila mnogo kasnije, i ima dosta kraću istoriju, negde pre dva veka. Nauka, odnosno naučna disciplina koja se bavi istorijom lingvistike jeste istorijska lingvistika, i ona se od svog nastanka pa do danas bavi izričitim proučavanjem samog nastanka lingvistike i svih promena ove nauke o jeziku, kroz istoriju.
Prvi problemi jezika objašnjavali su se mitologijom i religijom, a i filozofijom. Pored ovih nauka, postoje i mnoge druge nauke i naučne discipline koje se bave jezikom, a to su stilistika i retorika (praktična primena jezika u svakodnevnom životu), pa čak i fizika i medicina.
Zanimanje za jezik je poteklo iz praktične potrebe za sporazumevanjem u svakodnevnom životu. Na primer, svako ko je dobro vladao jezikom, mogao je kvalitetnije da razmenjuje dobra, da unapređuje nauku, tehnologiju, razmenjuje znanja i umenja. Osim toga, razvijen jezik je bio, kao i danas, najbolji pokazatelj razvijene kulture i etnički ujedninjenog naroda. Predstavnici sa „državnog vrha“ su u želji za boljim tumačenjem jezika, unajmljivali mudrace i razne naučnike, koji su pisali rečnike i gramatike, sve radi unapređivanja jezika, što je osnova za poboljšanje kulture.

1. LINGVISTIKA I NJEN PREDMET

Najopštija definicija lingvistike (franc. linguistique, prema lat. lingua: jezik) kao nauke o jeziku podrazumeva proučavanje strukture pojedinačnih jezika kao i proučavanje jezika uopšte, kako na sinhronijskoj tako i na dijahronijskoj ravni. Ona uključuje sve metode istraživanja jezika: tradicionalni, strukturalni, transformacioni, stratifikacioni, funkcionalnu gramatiku, funkcionalne relacije, i sl.
Razlikujemo opštu lingvistiku, koja proučava svojstva jezika kao pojave, odnosno zajednička svojstva svih jezika. Formiraju se i međudiscipline kao što su sociolingvistika i psiholingvistika, koje proučavaju veze između jezičkih i društvenih odnosno psihičkih pojava.
Lingvistika je empirijska (rukovodi se podacima dobijenim posmatranjem ili eksperimentom) i objektivna (nema primitivnih jezika). Jezik je beskonačni skup rečenica koji je sastavljen putem konačnih pravila.
Svaki gramatički model zaslužuje da bude ispitan. Modeli se razlikuju i s obzirom na to koji vid jezika ispituju. Ni jedan model nije potpuno nezavisan od drugih modela niti potpuno konzistentan i u svakom smislu jednako razvijen. Ne postoji neki model koji bi bio najbolji bez obzira na to koliko sledbenici tog modela bili u to uvereni. Da bi neka gramatička teorija (model) bila adekvatna, mora biti sposobna i da opiše i da objasni jezički fenomen kojim se bavi. Koji će fenomeni biti u fokusu lingvističke pažnje u nekom periodu zavisiće prevashodno od odnosa koji preovlađuje kako prema predmetu istraživanja tako i prema naučnom istraživanju uopšte.
U ranim fazama istorijskog pristupa proučavanju jezika dominirala su dva glavna, međusobno tesno povezana, problema: pitanje nepravilnosti oblika na sinhronijskoj ravni unutar pojedinačnih jezika i pitanje prirode sličnosti koja postoji među srodnim jezicima.
Lingvistika je nauka o jeziku. Jezik je vredan naučnog proučavanja zato što predstavlja jedno od temeljnih obeležja ljudskih bića; čovek bez jezika ne bi bio čovek. Jezik je uslov opstanka svih ljudi na svetu. U svakom trenutku svoga postojanja ljudi su okruženi jezikom i u njega uronjeni, ali često toga nisu svesni, sve dok se ne ispolji u nekom drugom vidu, na koji nismo navikli. Značaj jezika uviđamo tek kada naiđemo na neku nepoznatu reč ili čujemo da neko otežano govori, ili govori na stranom jeziku, pa čak i kad naiđemo na nekog ko govori mnogo veštije od nas, pa ga ne možemo „pratiti“.
Na opšteljudskom planu, jezikom se čovek odvaja od drugih vrsta ovog sveta, zato što samo čovek ima sposobnost govora, i jezik čoveka kao živo biče, stavlja ispred ostalih bića i vrsta.
Ipak, poznato je da čovek svuda živi po grupama, u zajednicama, koje su odvojene i razlikuju se od drugih grupa po raznim obeležjima, pa i po jeziku. Jezik je zato jedna posebnost koja je svojstvena posebnoj grupi ljudi, i samo njiima, ali se može preneti na druge grupe i ljude, učenjem jezika, upoznavanjem kulture neke grupacije ili zajednice ljudi.
Promene u životu ljudskih zajednica praćene su promenama u njihovim jezicima, tj. uz mnogobrojne promene koje su se dešavale u jednoj ljudskoj zajednici, menjao se i jezik. Uz sve te promene koje je jezik doživljavao, zadržavao je i neka konstantna obeležja koja ga određuju i svojstvena su samo njemu.
Tokom izučavanja suštine jezika, izdvajaju se njegova tri glavna lica;
-Jezik je sistem znakova, sastavljen od simbola i pravila funkcionisanja istih;
-Jezik je društvena pojava, vezana za postojanje jezičkih zajednica, tj. ljudskih grupa koje međusobno komuniciraju;
– Jezik je psihička pojava, vezana za umni i duševni život čoveka .

Lingvistika ispituje sva tri lica jezika, kod prvog se bavi problemima same njegove strukture, a kod druga dva pitanjima njegovog funkcionisanja na društvenom i individualnom planu.

No votes yet.
Please wait…

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari