Odlomak

UVOD
Narodne umotvorine kraja odakle je uzeta analiza pripovetke “Tri kćerke” do izlaska knjige Miftara Adžemija bile su sačuvane samo u narodnom predanju. Na orginalost pripovedaka u novije vreme izvršen je uticaj savremenog srpskog, a posebno zadnjih trinaest godina bosanskog kao i albanskog jezika, dok se postepeno gubi uticaj makedonskog, turskog i starog slovenskog jezika-posebno prizrensko-timočkog dijalekta. Narodne umotvorine ovoga kraja kao i knjige iz koje je uzeta priča za analizu je pouka celog kraja kako je nekada narod iznuren radom, siromaštvom i brigama stvarao mudrosti i očuvao ih do današnjeg dana.Kao dokaz će poslužiti pripovetka “Tri ćerke”.
Pripovetka “Tri ćerke” je sačuvana samo u ovoj verziji u sva sela našega kraja (Župe). Ona odslikava život jendog domaćinstva koje je podjednako dobro vodilo brigu o deci i životinjama. Ujedno prepoznaje se vera ljudi, u čuda koja Bog čini za dobrobit domaćina.
 

 

“TRI ĆERKE”
Bilje muš-žena. Imalje jenu ćerku, jenu mačku, i jenu kučku. Ćerku im bila mlogo ubaa. Mačku i kučku gljedalje kada im bilje deca. I kupalje, i ranilje, dan eksik nemalo. Bilje paćne, toljiko mogalo da binje. Jena večer, došov jen zgordžija da im traži ćerku za sina. Odma po njega došov još jen, pa jope još jen. I svakoj ot tai trojca traživ dejku za svoeega sina.
Otec dejkin se našov u nebrano. Oćav, siroma, nikomu atar da-ne-isabi. Ama, kako svim ćev da napraj kaat imav samo jenu ćerku? Se mišljev , kršiv ruke- ne-znav što da-praj. Od jeno vreme, mu teknalo, i učiniv niet da ide i da pita ćerku: de-bi oćala da ja dade? I žena mu bila take razia. Otišov otec u odaja de mu bila ćerka. Kaat -će uleze, što-da-viđi: tri ćerke, ka tri ujrie. Sve-tri kaa jena druga. Sve-tri se dinalje odjenput-sajgin da mu učinjet, i sve-tri oči u zevnja obarnalje. Otec ne-mogav da se načudi: ot kude tri dejke. kad imav samo jenu ćerku? Kako-se-stvorilje tri od jena?
“ O, Bože. Ovie mora da je nekoj nišan ot Tebe.“- rekov čuek.
I, Allaa dž.š. mu turiv u pamet da dade svakome zgordžije po jena dejka. Take i učiniv: izvev jenoga zgordžiju, i mu dav jenu dejku; izvev drugoga – mu dav drugu. Trećomu dav treću. I take ispratile zgordžie, a muš-i-žena ostanalje sami doma.
U nekoj vakat videlje, tai muš-žena, da nema-im-sa kučka i mačka. Tražilje svegde po kuća, ama džabe. Iskočile na mejdan da i vikaaet: bre -“ mac“, bre – “kuc“- ništa. Mačka i kučka nema-sa, pa nema-sa. Ka u zevnja da propadnale.
“ E, ljičmiljaj… “ – dinale veće ruke ot tue. Kaat ljegaalje, mlogo-vreme ne-mogalje da zaspijet. Od jeno vreme, mužu mu došlo nešto u glaa, pa rekov ženi:
“ Oćav Allaa, zar, da pomogne, nikomu atar da-ne-isabimo. A znaš što-je rabota? Alla dž.š. šućur za ime Njegua jaradisav tee druge dve- jena od mačka , a jena ot kučka.“
“ Ae-a! Da lji vikaš?”- ga pitala žena.
“ Ammaaa! Take će binje. Ete. De-ti-sa mačka i kučka?
Niket is kuća ne-iskočalje, a saaga, ka u zevnja da propadnalje. Gljedaj seir, jen put. Tuj će viđiš…“
“Ama, ako nema-i, ne-možeš da rečeš da se preobrnalje u dejke. Kako-može tue da binje? A si čuv još-negde da bilo take? “
“ Nesom, ama gljedaj seir. Će idemo na gosti u svaku ćerku po ret. I, svakoga svekra će pitamo: što-kusur ima naša ćerka? Pa tuj će viđimo što-će-ni rečet. “
Take i urabotale. Otec i mati otišlje na gosti u jenu ćerku, u tau što im bila najblizo. Priatelji ii sajdisalje koroo. Lav-muabet, lav-muabet, od jeno vreme, otec pitav priatelja, svekra ćerkinoga:
“ Će te pitam nešto, bre, priatelje, ama, pravo da mi kažeš: što-kusur ima naša ćerka? Nemoj da mi praiš ćev. Oću da mi kažeš, ama pravo.“
“ Neee. Nema nikakvi kusur. Mlogo je dobra. Sluša, rabota, nema kusuri.“
“ Znam, znam da sluša i da rabota. Ama, mora da ima nekoj kusur, nešto…nešto, mora da ima? “- jope pitav otec.
“ E, pa, ako oćeš da znaaš, će ti kažem pravo: sve, ii je dobro, ama, kaat -će-se naljuti, ka mačka tarči, za oči da te dvati, oz nokti da te ogrebe. A vake, sve drugo ije dobro. “
Muš-i-žena se polale miđi sebe.
Druge-defa, otišlje na gosti u drugu ćerku. Činilje muabet što činilje, ajde, jope otec mlanestin će pita priatelja, svekra ćerkinoga. Ovaj, dosta nećav da mu kaže, ama, otec navaljiv mlogo, i sveker nemav de:
“ Ajde, bre, priatelje, da ti kažem kaat me toljiko pitueš. Ama, brinem: će ti ostane atar, će isabimo muabet. Tue mi-e stra. Ka-da-rečem: mlogo je dobra. Sve, sve sluša. Rabotna je, pačna je-đuna je od Boga da rečeš nešto što neje. Ama, ima samo jena via: kaa-će i dođet dalge, kaa-će-se naljuti, leea ka kučka, i tarči pravo na tebe- da je Kabilj- da te udavi. Ze vake, vrši rabote. Kuća ostaj na njaau, i nemaj-gajlje. Vardi kuća, da ne-ti-e straa ič. “
“ Ammaaa! “- se zamišljelje otec i mati.
Po nekoo vreme, otišlje na gosti u treću ćerku. Priatelji i dočekalje o-sve-srce. Toljiko mogalo da binje. Teralje muabet tekljiv –sas. Bre, priatelj okolo nji, bre svaća – svi. Svi u kuća bilje radi što im došlje gosti.
Ajde, po večere, poslje, otec mlanestin će pita i ovega, trećoga priatelja isto, a ovaj mu rekov:
“ E, bre, priatelje. Nemoj ič da me pitueš za tue. Si-mi dav evljada o-sve-srce. Ako je rabotna-rabotna je; ako je čoečna-čoečna je. Nema da ti vrati nikako. Nema da se naljuti niket. Nemam ni polojna lav lošo da ti kažem za njau. Allaa bimberićat-varsen…“
“ A, vake, da-ne-je sert, da-ne-je nasvesnata, eljbet,tiki vikam? “

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari