Odlomak

UVOD

Radni odnos je podjednako i društveni i pravni odnos. Kao društveni odnos nastaje sa pojavom kapitalističke proizvodnje i odnosa koji se u njoj razvijaju između poslodavaca i radnika. Radni odnos je takođe i pravni odnos između subjekata učesnika tog odnosa povodom rada. Radni odnos različito se definisao kroz istoriju, a neko vreme je čak bio poistovećen sa ugovorom o radu, koji je zapravo pravni osnov njegovog nastanka. Može se reći da je radni odnos „u najširem smislu, odnos između ljudi u procesu rada sa odgovarajućom nadgradnjom.“
Zasnivanje radnog odnosa je potreba poslodavca da angažuje određeni rad i potreba izvršioca tog rada da radi u nekom institucionalnom obliku, najčešće u radnom odnosu. Smatra se da se zasnivanjem radnih odnosa angažuje najveća količina društvenog raspoloživog rada, pa samim tim to ima veliki društveno-ekonomski i pravni značaj. Akt zasnivanja radnog odnosa uređen je konvencijama i preporukama Međunarodne organizacije rada, kao i zakonima, kolektvinim ugovorima, opštim akima i samim ugovorom o radu.
U našem pravu, kroz istoriju, zasnivanje radnog odnosa predstavljao je složen pravni postupak sa nizom faktičkih i pravnih radnji. „Složenost ovog postupka razlikovala se u pojedinim fazama radnog prav koje je karakterisalo postojanje različitih pravnih osnova zasnivanja radnog odnosa.“
Zasnivanje radnog odnosa sastoji se od skupa sukcesivnih radnji, od potrebe poslodavca za konkretnim radom, zaključenja ugovora i stupanja na rad zaposlenog.

 

 
RAZVOJ PRAVNIH OSNOVA ZASNIVANJA RADNOG ODNOSA U NAŠEM RADNOM PRAVU

Po Zakonu o radu, koji je na snazi od 2005. godine, radni odnos zasniva se zaključenjem ugovora o radu između radnika i poslodavca i stupanjem na rad u predviđenom roku od strane radnika. Po tome se može zaključiti da je ugovor o radnu jedini valjani pravni osnov kojim je moguće zasnovati radni odnos.
Pre 1957. godine i donošenja Zakona o radnim odnosima, takođe je ugovor o radu bio pravni osnov zasnivanja radnog odnosa. Međutim, uvođenjem samoupravljanja preovladao je stav da ugovor o radu, kao građanski i obligacionopravni institut, više ne odgovara novoj prirodi radnog odnosa, s obzirom da su sredstva za proizvodnju data radnicima na upravljanje. Zakonom o radnim odnosima iz 1957. godine propisano je da se radni odnos zasniva sporazumom, koji je predstavljao saglasnost volja da radnik stupi na rad, a prethodno da prihvati sve uslove rada, dužnosti i prava iz radnog odnosa. I tada je ugovor o radu zadržan kao termin za pravni akt kojim se zasniva radni odnos između radnika i lica koja samostalno obavljaju delatnost ličnim radnom sredstvima u svojini građana i koja koriste dopunski rad drugih lica.
1965. godine donosi se Osnovni zakon o radnim odnosima , gde se umesto sporazuma o zasnivanju radnog odnosa uvodi nov način stupanja na rad u radnu organizaciju. Donosila se odluka o izboru radnika na osnovu konkursa ili oglasa, pa je na osnovu te odluke radnik stupanjem na rad zasnivao radni odnos.
Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine predviđa se da radnik, koji je izabran za određene poslove odlukom organa upravljanja ili komisije, na osnovu oglasa ili konkursa, „daje pismenu izjevu da je upoznat sa opštim aktima u radnom kolektivu i da ih prihvata“  , nakon čega stupa na rad i time zasniva radni odnos.
Zakonom o radnim odnosima iz 1991. godine, radnik zasniva radni odnos danom stupanja na rad, a na osnovu odluke o izboru, kada odluka postaje konačna.
Konačno se termin „ugovor o radug ponovo vraća u domaće zakonodavstvo, kao pravni osnov zasnivanja radnog odnosa Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima 1995. godine. Tada je ministar za rad, boračka i socijalna pitanja doneo Pravilnik o bližim elementima ugovora o radu. Važeći Zakon o radu iz 2005. godine i dalje afirmiše ugovor o radu kao pravni osnov zasnivanja radnog odnosa.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari