Likovni elementi

U odgojno-obrazovnom procesu učenici i nastavnici komuniciraju na različite načine, različitim sredstvima i upotrebnom različitih elemenata, te na taj način ostvaruju visok stepen interakcijske povezanosti kako bi se postigli pozitivni rezultati na mnogim poljima tog procesa. Ta komunikacija se ostvaruje tako što pošiljalac šalje poruku primaocu putem određenih kodiranih znakova koje primalac dekodira i razumije na sebi svojstven način. Tako se književnost služi riječima da bi prenijela određene poruke, odnosno informacije, matematika se služi brojevima, muzika notama kojima se obilježavaju različiti tonovi, pa se i likovna kultura služi svojim elementima kojima na različite načine prenosi poruke.
Bilo da je riječ o književnosti, matematici, muzici ili likovnoj kulturi, koliko god se imalo slobode u vlastitom izražavaju, postoje i određena pravila koja se moraju poštivati, jer se uspješna komunikacija neće ostvariti ukoliko cijela kompozicija ima apsolutno različito značenje za pošiljaoca i primaoca poruke. Tako strukturu vizuelnog jezika čine paradigme i sintagme. Paradigme su znakovi, dok su sintagme sistemi, pravila po kojima se ti znakovi raspoređuju. Zbog toga u književnosti treba voditi računa o tome da rečenice imaju smisla, da se lijepo nižu jedna za drugom. Tako i u likovnoj kulturi treba voditi računa o vizuelnom jeziku koji čine likovni elementi, kao paradigme (tačka, crta, boja, ploha, površina, volumen, prostor) i kompozicijska načela/elementi, kao sintagme (kontrast, harmonija, ritam, ravnoteža, proporcija, dominacija, jedinstvo).