Upravljanje sistemom zaštite i spašavanja

UPRAVLJANJE SISTEMOM ZAŠTITE I SPAŠAVANJA

1. UVOD
Ustaljena praksa u većini razvijenih demokratskih zemalja je da svaka država preuzima odgovornost za zbrinjavanje žrtava i pružanje blagovremene pomoći u vanrednim situacijama koje se dese na njenoj teritoriji. Shodno tome, planiranje za slučaj civilnih vanrednih situacija je prvenstveno odgovornost državnih institucija, te je uobičajena praksa i da sredstva namijenjena za tu svrhu budu također pod kontrolom tih institucija. Imajući u vidu nešto kompleksniju ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine, oblast planiranja i finansiranja u slučaju civilnih vanrednih situacija karakterizira nešto drugačiji oblik organizacije i upravljanja ovim sektorom. Tako, po definisanom teritorijalnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, jedinice lokalne, gradske, kantonalne, entitetske i državne uprave, u okviru svojih prava i obaveza utvrđenih zakonom, uređuju, planiraju, educiraju, organiziraju, finansiraju i provode sistem zaštite i spašavanja.

Inače, sam sistem zaštite i spašavanja Bosne i Hercegovine je oblik pripremanja i učešća subjekata zaštite i spašavanja u reagiranju na katastrofe i velike nesreće, kao i organiziranje, pripremanje i sudjelovanje operativnih snaga zaštite i spašavanja u prevenciji, reagiranju na katastrofe i otklanjanju mogućih uzroka i posljedica katastrofa.

Pojam sistem zaštite i spašavanja je termin koji se ustalio u međunaronoj komunikaciji u nedavnoj prošlosti, pa je tako postepeno našao svoju upotrebu i u Bosni i Hercegovini. Ova oblast je bila znatno poznatija u našem regionu kao sistem općenarodne odbrane i društvene samozaštite. Kako je ovaj termin napušten uz demokratske promjene koje su uslijedile, većina institucija koja djeluje u ovoj oblasti zadržala je u svojim nazivima samo pojam civilne zaštite.

1.

2. RUKOVOĐENJE

U najužem smislu označava „vođenje poslova“, poslovođenje, usmjeravanje pojedinaca,organiziranje pojedinaca, organizacija i organa kao cjeline od organa rukovođenja
ili pojedinca – rukovodioca, radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Rukovođenje je rad ljudi na rukovodećim funkcijama.Po Henriju Fajolu funkcije rukovođenja su sistem sastavljen od od pet ključnih elemenata: planiranje, organizovanje, komandovanje, koordinacija i kontrola.
Fajol je bio zagovornik obrazovanja rukovodećeg kadra u tokovima redovnog školovanja.
Federik Taylor je napisao rad „Sistem upravljanja pomoću inicijative i stimuliranja“ , i prvi je promovisao i koristio termin „naučni menadžment“ . Po njemu središte upravljanju organizacijom pripada sposobnim i inicijativnim vođama za:razvoj nauke, selekciju radnika na naučnoj osnovi, prenošenje naučnih saznanja na izabranog radnika, podjelu rada između rukovodilaca i radnika. Max Weber je dao„ideal tip“ , birokratsku teoriju, gdje je pismena forma rukovođenja zasnovana načvrstom sistemu hijerarhijekoja ima nadređenost i podređenost, kao i kontrolu nadređenog vođe.

2.1 Metode rukovođenja

1. Autokratska metoda -apsolutna vlast rukovodeće i upravljačke strukture. Podređeni se neusuđuju davati prijedloge, a posebno davati primjedbe;
2. Demokratska metoda -dvosmjerno saradničko odlučivanje povećava učinak za 15-20% višeod autokrata;
3. Liberalna metoda -nosioci zadatka su izvršioci, podređeni samostalni subjekti po vlastitimetičkim normama, savjesti i slobodama;
4. Opće i individualne metode : Opće primjenjuju upravljački timovi,a individualne metode njihove vođe

Rukovođenje zavisi od profesije i obrazovanja vođe ili tima. „Slab radnik kvari materijal, ali i slabvođa kvari ljude“
Rukovođenje se realizuje kao upravna djelatnost kroz četiri procesne funkcije:
– planiranje
-usmjeravanje,
-kontrola i
-ocjenjivanje ali se takođe javlja i peta
– Funkcija političkog usklađivanja interesa
2.
2.2 Teorije i periodizacija

KLASIČNA TEORIJA RUKOVOĐENJA (1900.-1930.) Frederik Tejlor, 1911.g. objaviorad „Sistem upravljanja pomoću inicijative i stimulacije“ sa glavnom porukom da je zaupravljanje ključna sposobnost i inicijativa. Klasična teorija rukovođenja i upravljanja serazvila u tri pravca:

• Naučni menadžment – upravljanje ( Frederik Tejlor SAD ), • Administrativna teorija upravljanja ( Henri Fajol Evropa ),
• Model birokratske organizacije.

NEOKLASIČNA TEORIJA RUKOVOĐENJA (1931.-1950.) zasnovana na participativnom sistemu formalne i stvarne participacije

SAVREMENA TEORIJA RUKOVOĐENJA ima više pravaca:

• pravac rukovodnih procesa-operacionih škola
• empirijski ili menadžerski pravac,
• sistemski ili kvantitativni pravac,
• kibernetski pravac rukovođenja,
• pravac teorije odlučivanja