Odlomak

Značaj zoohigijene
Zoohigijena je nauka koja proučava uticaj ekoloških faktora na zdravlje i produkciju životinja. Značaj zoohigijenskih uslova se povećava sa većim stepenom iskorišćavanja životinja. Da bi životinja bila zdrava mora postojati dinamička ravnoteža između same životinje i njene okoline, kao i između biotičkih i abiotičkih faktora.
U okolini postoje faktori koji se dele na:
a) Abiotičke pod kojima se podrazumeva neživa priroda koja okružuje životinje kao što su voda, vazduh, zemljište, klima, staje sa opremom.
b) Biotičke koje čini čovek, životinje iste ili druge vrste, mikroorganizmi, glodari, hrana i biljke.
Zdravlje životinje je stanje u kome postoji ravnoteža između vanjskih uslova i unutrašnjeg stanja same životinje.
Zadatak zoohigijene je da nepovoljne faktore pri stajskom držanju potpuno ili bar većim delom odstrani, zaštiti zdravlje životinja i njihove proizvodne sposobnosti. Da bi se to moglo učiniti potrebno je upoznati i proučiti svaki detalj koji ima uticaj na stvaranje povoljnijih uslova smeštaja i držanja životinja.
Sunčeva svetlost i njeno delovanje
Uloga sunčeve svetlosti u zoohigijeni je višestruka. Od posebnog je značaja za odvijanje fizioloških funkcija kod domaćih životinja. Na životinjskom organizmu sunčevo zračenje izaziva različite efekte, lokalne i opšte promene. Posebno ima snažan uticaj na metabolizam životinja i ljudi. Deluje povoljno na rast dlake, a neposredno utiče na polne funkcije i na stvaranje vitamina D. Osim pozitivnog uticaja, sunčevo zračenje može imati i negativne uticaje na životinjske organizme. Naime, direktnim delovanjem sunčevih zraka na delove tela pojedinih vrsta životinja koje nisu obrasle dlakom, kao i kod nepigmentiranih životinja, može izazvati patološke pojave pa čak i smrt.
Kiseonik, vodonik, azot i prašina koja nosi mikroorganizme
Kiseonik, vodonik, i azot su veoma bitni elementi za živi svet jer ulaze u sastav organizma. Same čestice prašine sa sobom nose određene mikroorganizme koji mogu biti pozitivnog ili negativnog dejstva. Negativnog u smislu da izazivaju bolesti i da se talože u alveolama. Pozitivnog jer svojim prisustvom omogućavaju pravilan rad imunog sistema, i stvaraju antitela protiv istih.
Vlaga i poroznost tla
Vlaga je veoma bitan higijenski činilac u zoohigijeni. Ukoliko se ne uskladi odnos između vlage i temperature, može doći do nefunkcionalnosti u organizmu životinje, pri čemu ona gubi apetit, slabi joj imunitet, i tako može doći do toplotnog udara ili smrzavanja životinja, zavisno od visine temperature i vlage. Poroznost zemljišta je zapremina svih pora u zemljištu različitih oblika i veličine, a zavisi od veličine čestica i njihovog rasporeda. Takođe je od velike važnosti zbog podzemnih voda i treba voditi računa prilikom isterivanja životinja na ispašu.
Površinske vode mogu biti stajaće (mora, jezera, ribnjaci, močvare) i tekuće vode (reke, potoci). Ove vode se često zagađuju, i zbog toga se uglavnom, ne mogu direktno koristiti za piće i napajanje. Poboljšanje kvaliteta ovih voda vrši se posebnim postupcima, kao što su: taloženje grubih čestica i belančevinastih materija, prečišćavanje kroz filtere i dezinfekcija. Ovakve vode su ukusnije jer sadrže više rastvorenih minerala u sebi.
Podzemne vode nastaju poniranjem atmosferske ili površinske vode kroz propusne slojeve zemlje do nepropusnog sloja. Podzemne vode su najboljeg kvaliteta jer prolaskom kroz razne slojeve zemlje primaju dosta mineralnih materija, koje im daju prijatan ukus. U isto vreme se oslobađaju nečistoća i bakterije. Podzemne vode uglavnom imaju stalnu temperaturu.
Higijenski zahtevi vode
Voda koja se koristi za piće i napajanje životinja, ili pripremu hrane, mora biti higijenski ispravna, tj. mora imati dobra fizička, hemijska, i bakteriološko-radiološka svojstva. Fizička svojstva vode čine: temperatura, boja, miris, ukus, i prozirnost. Boja vode je veoma važan pokazatelj njenog kvaliteta. Vode dobrog kvaliteta ne smeju da sadrže mikroorganizme u sebi, iz tog razloga je neophodno povremeno vršiti bakteriološku analizu vode, a redovno dezinfekciju.
Kontaminacija vode
Vode koje se koriste za piće i napajanje životinja mogu biti kontaminirane na različite načine. Kontaminacija vode nastaje unošenjem, ispuštanjem ili odlaganjem opasnih materija, energije ili drugih uzročnika u količinama, odnosno koncentraciji iznad dozvoljenih graničnih vrednosti, čime se dovode u opasnost život, i zdravlje ljudi i životinja. Usled svih ovih promena mogu nastupiti i poremećaji stanja životne sredine. Najčešći zagađivači u poljoprivredi su mineralna đubriva i pesticidi. Mineralna đubriva biljke koriste u ishrani u obliku soli, najčešće azota, kalijuma i fosfora. Pošto su neorganskog porekla, količine koje biljke ne iskoriste lako se rastvaraju u vodi. Time se povećavaju mineralne materije u vodi čime dolazi do razmnožavanja algi, vodenog bilja i drugih potrošača kiseonika. Ugrožavaju život riba i drugih živih organizama, sprečavajući odvijanje njihovih životnih aktivnosti. Kontaminacija može biti povremena ili trajna.
Potrebe životinja za vodom (napajanje)
U okviru proizvodnog procesa, posebno na većim farmama, voda ima veliki sanitarni značaj. Koristi se za pranje objekata, pribora i opreme i sl. Sve ovo ukazuje da su potrebe za vodom višestruke. Voda koja se koristi za napajanje životinja mora biti higijenski ispravna. Zavisno od načina držanja životinja, napajanje se vrši na pašnjacima ili u stajama. Napajanje životinja u stajama vrši se na dva načina, i to: izlaganjem vode životinjama u valovima (što je sa higijenske strane gledišta nepovoljno), i napajanjem preko napajalica. Napajanje životinja na pašnjacima vrši se uglavnom izvorskom vodom, pomoću cisterni ili direktnim uključivanjem u sistem vodovoda.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Veterina

Komentari