USMENA BAJKA
Usmena i pisana književnost
- Osnovnu problematiku znanosti o
književnosti zacrtao je već Aristotel u
znamenitom djelu
O pjesničkom umijeću
označivši cjelokupnu umjetnost oponašanjem
zbilje. Zbilja se, prema Aristotelu, može
oponašati različitim sredstvima, mogu se
oponašati različiti predmeti i na različite
načine.
Umjetnosti su, prema tome, međusobno
podijeljene prema sredstvima kojima vrše
oponašanje, pa je književnost kao jezična
tvorevina posebna umjetnost prema onima
koje se služe drugim medijima.
-Jezične tvorevine se po načinu nastajanja
dalje dijele na one koje nastaju pismenim
načinom i one koje nastaju usmenim putom.
-Danas govorimo o postojanju dviju vrsta;
pisane, ili umjetničke, i usmene, ili narodne,
književnosti i njihovih vrsta.
-U vrijeme pojave pisma i prvih pisanih djela
vrsta pisane književnosti bila je na tolikom
stupnju razvoja, a da ne bismo pretpostavili
kako joj je prethodio dugi tijek razvoja, na koji
se ona tek nastavlja.
- Ipak, znanost o književnosti se prvi put
ozbiljnije bavi pitanjima njenog nastanka tek u
XIX. st., kada usmena književnost, osim statusa
umjetnosti 'nadređene' pisanoj, dobiva status
'iskona' cjelokupne književnosti.
- U akribijskom periodu postojala je isključivo
usmena književnost. Pojavom pisma pisana
književnost izravno se nastavlja na usmenu,
preuzima i asimilira usmeno književnu
tradiciju i vremenom postaje nadmoćnijom.
- No, pisana književnost ne smjenjuje usmenu.
- Iako u znatno manjoj mjeri, usmena
književnost postoji neovisno od pisane i danas.
- Način prenošenja usmenim putom stoga nije
jedini kriterij po kojem je razlikujemo od
pisane (jer bismo tada od trenutka kada je
usmena književnost zapisana, i odakle danas
uglavnom saznajemo o njoj, govorili o
pisanoj književnosti). Iako pretočeni u pismo,
usmeni oblici prepoznati su kao druga vrsta.
- Povijest književnosti bilježi spontana i
nezapažena međusobna pretakanja i
prožimanja usmenih i pisanih oblika, ali se u
tom dugovječnom paralelnom tijeku nikada
nisu stopile. Iako im je objema sve što ih čini
književnostima zajedničko, ipak ne govorimo
o jednoj književnosti.
- Po kriteriju podjele književnosti na usmenu
i pisanu prema načinu nastanka, svaka od
njih se dalje dijeli na usmene i pisane rodove
i vrste, prema načinu na koji oblikuju tekst.
- Usmeni način prenošenja i čuvanja
književnih oblika u pamćenju govornika
uvjetovao je zakonitosti po kojima se ona
oblikovala. Odsustvo pisma i specifične
okolnosti izvođenja uvjetovale su
karakterističnu strukturu teksta. Usmena
tradicija se pamtila i prenosila oslanjajući se
na ponavljanja strukture, njena intonacijska,
ritmička i sintaktička obilježja.
Mnemotehnička i formulacijska obilježja
usmenih oblika s jedne strane proizlaze
također iz okolnosti izlaganja koje ne smije
iznevjeriti očekivanje slušalaca
- Pisanom književnošću nazivamo onu
književnost koja je nastala svjesnom
namjerom pojedinca da stvori umjetničko
djelo. Stvaralac je taj koji ga kreira, konačno
oblikuje i kao takvo ono neovisno egzistira.
- Usmenom književnošću danas naziva se ona
vrsta književnosti anonimnog autora koja
'otrgnuta' od njega postaje vlasništvom
naroda, on je ili prihvaća i dalje prenosi
usmenom predajom ili prepušta zaboravu.
Konkretni tekst postoji samo u izvedbi, u
osobitoj vrsti komunikacije izvođača i
publike. Svakom novom izvedbom isti tekst
se nanovo uobličava.
1
- Usmeni književni tekst stoga nikad nije
završen. Njega svaki pojedini pripovjedač
ponovno oblikuje, prema svojim
pripovjedačkim sposobnostima, životnom
iskustvu prema kojem tekst interpretira,
udjelu vremena i prostora, povijesnih
događanja.
- Značenje teksta za publiku u određeno
vrijeme, na određenom mjestu također je bitan
faktor primanja i preživljavanja oblika. Ako ga
publika nađe vrijednim, on preživljava, ako on
ne igra ulogu u njihovim životima, književni
tekst nestaje.
- Prema nazivu koji je upotrijebio njemački
teoretičar A. Jolles, vrste umjetničke proze koje
izvorno pripadaju usmenoj tradiciji nazivamo
jednostavnim oblicima – za razliku od složenih
oblika umjetničkog pripovijedanja.
- Mitovi, legende, predaje, bajke, zagonetke,
vicevi i poslovice kratki su usmeni prozni
oblici, jednostavne strukture koji oblikuju
određenu životnu pojavu. Zbog čvrste jezične
organizacije i osobitog odnosa prema zbilji,
jednostavni oblici zauzimaju posebno mjesto
proučavanju književnosti.
- Pojedini jednostavni oblici određuju se
najprije temom, nekim strukturalnim
osobinama, ali najčešće tek karakterističnim
stavom prema životu koji u njima dolazi do
izražaja.
- Kazivanje predaje, koje saopćava o sudaranju
realnoga, svakodnevnog života sa izuzetnim,
nadnaravnim, bilo da objasni životne ili
prirodne pojave, njihovo podrijetlo, ili
društvene odnose, i kazivanje mita ili legende
uvijek je s pretenzijom na istinitost. Ono
izaziva skrušenost i vjeru u istinitost
prirodnih, božjih ili svetačkih čudesa.
- U istinitost mita ne samo da se ne sumnja već
on izražava najsvetiju vjeru naroda. Legenda
je također utkana u religiozna vjerovanja o
životima svetaca. U predaji kazivanja o
čudesima izazivaju stravu, ona su onostrana i
sablazna.
- Kazivanje bajke nešto je drukčije.
- Riječ bajka u hrvatskome jeziku izvedena je
iz praslavenskoga od glagola bajati, što znači:
’’vračati, gatati’’, ili pak, ’’ lijepo pričati, plesti
priču oko nečeg netočnog ili sa željom da se
prevari.’’
- U svijetu bajke nadnaravno, čudesno i
nesvakidašnje sudara se i isprepliće sa
zbiljskim, moguće s nemogućim, ali na takav
način da između tih svjetova ne postoje
prave suprotnosti.
- Kazivanje bajke, za razliku od drugih
usmenih proznih oblika, ne izaziva ni
skrušenost ni stravu, a najmanje vjeru u
istinitost događaja.
-’’Bajka je završena, dalje se lagati ne sme..’’
Bajka
- Književna vrsta bajka postoji u dvama
oblicima: kao usmena i kao umjetnička. Često
je teško razgraničiti kojem obliku pripada,
budući da su usmeni oblici rano poprimili
literarne utjecaje, i nasuprot tomu,
umjetničkim se oblicima može pratiti
porijeklo u usmenoj tradiciji.
- Kao naziv književnog oblika, bajka ima
značenje tek otkad su braća Grimm objavila
svoju zbirku
Dječje i obiteljske bajke,
1812
.
-U Rječniku književnog nazivlja (Zagreb,
2006.) Milivoj Solar o oblicima bajke piše:
»(...) Bajka postoji u dvama oblicima: kao
usmena, tzv. narodna, i kao umjetnička koja
nastaje na temelju usvajanja, ali i
preoblikovanja bitnih osobina usmene bajke.
Oba oblika i nije lako razlučiti jer su prvi
izdavači usmenih bajki, C. Perrault i braća
Grimm, prema čijim se tekstovima i danas
tiskaju i prepričavaju najpoznatije bajke, kao
Crvenkapica, Ivica i Marica, uzeli iz usmene
tradicije već poznate bajke, djelimično ih
prerađujući i dotjerujući prema vlastitom
književnom ukusu.’’
2
vrstu priče čije oblike u sličnim i gotovo istim
varijantama baštini svaki narod na svijetu.
Istodobno prisustvo pojave među današnjim
plemenskim zajednicama i suvremenim
društvom govori o pojavi koja je u određenom
izvornom obliku stigla od najstarijih vremena
do danas. Prisutnost i sličnost građe, čak i
među narodima za koje ne postoje pouzdani
podaci da su ikada bili u doticaju, usmjerava
sva pitanja proučavanja bajki na odgonetavaje
njihove sličnosti u cijelom svijetu.
- Romantičarsko shvaćanje usmenog
(narodnog) pjesništva našlo je odraza i u teoriji
bajke. Pitanje njenog nastanka i sličnosti
riješeno je postuliranjem bajke:
•
- bajka kao naslijeđe zajedničkog
duhovnog posjeda nekog izvorno
zajedničkog plemena - bajka kao lutajuće
dobro
•
- bajka kao posvemašnost koja izvire iz
suglasnih temelja i svojstava ljudskog
života
- U potrazi za izvorima pjesništva, sve važnije
devetnaestostoljetne teorije promatrale su
bajku u sličnosti građe; dovodeći je u vezu s
povijesnom stvarnošću odgonetavaju pitanje
njenog nastanka, izvora iz kojih potječe i
odakle se dalje širila.
- Uz pomoć antropoloških, folklorističkih,
etnologijskih i srodnih disciplina, znanost
književnosti devetnaestog stoljeća istraživala
je vjerovanja i običaje najstarijih zajednica,
koja su pohranjena u usmenoj predaji i
odražavaju se na bajkovnim motivima.
- Posebno zanimljiva metoda takozvane finske
škole, K. Krohna i A. Aarenea, nastojala je
- primjenom geografsko-historijske metode, tj.
preko povijesnih i zemljopisnih podataka iz
književne građe, doprijeti do njenih izvora i
prvotnih oblika (arhetipa), začim se prati
njegov navodni migracijski put. Indija je dugo
vremena smatrana matičnom zemljom iz koje
su bajke potekle i našle mjesto u Zapadnom
svijetu, proživjevši različite prostorne,
društvene i vremenske prilagodbe.
- Do tridesetih godina prošloga stoljeća
znanost o književnosti odgovarala je na
pitanje uzroka postanka književnosti i njenih
vrsta, vremena i mjesta nastanka i njenog
širenja.
- Pitanje na koje odgovaraju morfolozi nije
pitanje nastanka bajke već njezinih
formalnih obilježja. Usmene bajke
oblikovane su po strogo određenim
zakonitostima. Zaključeno je da počinju
formulama kao što su ''Bil je jedan kral'', ''U
nekome selu bile tri lijepe djevojke'', nakon
čega se početno stanje narušava nekim
događajem, nanošenjem štete od protivnika
ili nekim nedostatkom, koje pokreće radnju.
Junak odlazi ispraviti nepravedno stanje.
Kulminacija događaja zbiva se otklanjanjem
početne nevolje pomoću čarobnog sredstva
koje junak stječe na putu nekom zaslugom ili
uz pomoć različitih čarobnih pomagača.
Završava zadovoljenjem pravde,
uspostavljanjem reda i pobjedom dobra nad
zlim. U svakom slučaju, sretno. Redoslijed
događaja uvijek je istovjetan. Siže slijedi
fabulu kronološki nižući događaje.
-Osnovni elementi bajke su čudesni, mjesto i
vrijeme neodređeni, davni i daleki, likovi
posjeduju nadnaravne osobine, a čudesnost
događanja nikoga ne začuđuje niti vrijeđa
logiku stvari pojavnoga svijeta.
Morfologija bajke
-A. Jolles još u duhu devetnaestostoljetne
tradicije ustanovljuje bajku oblikom koji
funkcionira kao ustrojitelj određenih
svjetonazora epohe. Brojne inačice koje do
nas dopiru rezultat su transformacija koje
bajka doživljava prilagođavajući se novim
ukusima i svjetonazorima.
Propp
4
-
Raščlanjuje bajke na sastavne dijelove i
njihovim međusobnim uspoređivanjem
uočava ponovljivost strukturnih zakonitosti,
čija je jednoobraznost stajala nasuprot onom
bajkovnom šarenilu koje uočavamo na prvi
pogled.
- Takvom analizom građe dolazi do zapažanja
da razni akteri u bajkama čine istovjetne
postupke. Te postupke nalazi konstantnim,
stalnim, nepromjenljivim elementima i naziva
ih funkcijama likova. Međutim, nije svaka
radnja u bajci funkcija; ona se određuje prema
značenju koje ona ima za daljnji tijek radnje.
- Npr. ako u bajci zmaj krade kraljevnu, sestra
odlazi žeti ječam i ne vraća se, kraljica umire,
muž se razboli, umre i ostavi ženu i nejaku
djecu u bijedi ili zemlja usrče mladića u
bezdan, Propp desupstancijalizira bajkovne
motive i nalazi da se tu radi o istovjetnoj radnji
nanošenja štete, pripisanoj
različitim likovima.
Ona pokreće sljedeću radnju, odlazak junaka
da ispravi štetu. Braća kreću tražiti otetu
sestru, kraljevna bježi pred vjenčanjem za
vlastitog oca u drugo kraljevstvo, sestra ide
tražiti braću koje je majka začarala u vukove i
dr. Uočava da se takve radnje u narodnim
bajkama ponavljaju i da je njihov broj
ograničen.
-
Pored nanošenja štete, prve glavne funkcije,
neke bajke počinju pripremnim funkcijama,
navodi ih sedam: udaljavanje, izricanje
zabrane ili molbe, kršenje zabrane,
raspitivanje, odavanje, podvala, suučesništvo,
nakon čega slijede funkcije kao junakovo
napuštanje kuće, priprema za dobivanje
čarobnog sredstva, stjecanje čarobnog
sredstva, borba junaka i protivnika, pobjeda,
otklanjanje početne nevolje, povratak junaka,
progon junaka, težak zadatak, rješavanje
teškog zadatka, kažnjavanje neprijatelja,
svadba. Trideset jedna funkcija je njihov
konačan broj, prema Proppu.
- Iako sve bajke nemaju svaku od navedenih,
njihov redoslijed je uvijek isti. Neke mogu
biti izostavljene bez utjecaja na promjenu
tijeka radnje.
Ovakvim zaključcima izvodi sustav funkcija i
zaključuje:
•
1."Stalni, nepromjenljivi elementi bajke
jesu funkcije likova, neovisno od toga
tko i kako ih izvodi. One čine osnovne
sastavne dijelove bajke. "
•
2. "Broj funkcija za koje bajka zna jeste
ograničen."
•
3. "Redoslijed funkcija uvijek je
istovjetan."
•
Postavljene hipoteze povlače i
posljednju:
•
4. "Sve bajke imaju strukturu istog tipa.
- Funkcije se na određen način raspoređuju
po likovima bajke. One se logički grupiraju
po krugovima koji odgovaraju vršiteljima
radnje. Propp ih naziva djelokruzima i dijeli
na:
1. djelokrug protivnika, koji obuhvaća
nanošenje štete, bitku i ostale oblike borbe
protiv junaka, proganjanje; 2. djelokrug
darivaoca, priprema prenošenje čarobnog
sredstva i snabdjevanje junaka čarobnim
sredstvom; 3. djelokrug pomoćnika obuhvaća
premještanje junaka kroz prostor,
otklanjanje nevolje ili nedostatka, spašavanje
od potjere, rješavanje teškog zadatka,
junakovo preobražavanje; 4. djelokrug
careve kćeri i njenog oca, koji obuhvaćaju
zadavanje teškog zadatka, razotkrivanje,
prepoznavanje, kažnjavanje drugog
protivnika i svadbu; 5. djelokrug pošiljaoca i
slanje junaka; 6. djelokrug junaka, odlazak u
potragu, reakciju na darivaočeve zahtjeve,
svadba; 7. djelokrug lažnog junaka također
odlazak u potragu, negativnu reakciju na
darivaočeve zahtjeve.
- Iz čega zaključuje da bajka ima sedam
likova i da je njihov broj, kao i broj funkcija,
5
