Obrada tematske jedinice: 

Osobine električnog polja 

 

- diplomski rad - 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    Mentor:  

Kandidat: 

 

          dr Dušanka Obadović, red. prof.  

   Dejana Vujadinović 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Novi Sad, 2008. 

 

 

UNIVERZITET U NOVOM SADU 

PRIRODNO-MATEMATIČKI  

FAKULTET 

DEPARTMAN ZA FIZIKU 

Obrada tematske jedinice: Osobine električnog polja

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"Iz dana u dan sam se pitao šta je to elektricitet, 
ali  nisam  nalazio  odgovor...  i  još  uvek  sebi 
postavljam to isto pitanje. Elektricitet je za mene 
sve... Dan kada tačno saznamo šta je elektricitet 
biće najznačajniji datum u istoriji čovečanstva".

  

Nikola Tesla 

background image

Obrada tematske jedinice: Osobine električnog polja

 

 

 

 

 
 

1. UVOD 

 

 

Ovaj  diplomski  rad  posvećen  je  jednom  od  mogućih  načina  obrade  tematske  jedinice  o 
električnom  polju.  Cilj  rada  je  celovito  objašnjenje  pojave  elekriciteta,  povezivanje  teorije  i 
prakse i formiranje naučnog pogleda na svet koji nas okružuje.

 

Pored  objašnjenja  pojave  električnog  polja,  posebna    pažnja  u  radu  posvećena  je  metodama 
koje se koriste u nastavi fizike. 
Posle  uvodnog  dela,  prikazana  je  opšta  teorija  o  električnom  polju,  kao  i  funkcionalne 
zavisnosti izmeñu fizičkih veličina koje opisuju elektrostatičke pojave.  
Tematska  jedinica      «Električno  polje»    obrañuje  se  u  osmom  razredu  osnovne  škole  kroz 
nastavne  jedinice  koje  obuhvataju  naelektrisanje  tela,  uzajamno  dejstvo  naelektrisanih  tela, 
električno  polje,  Kulonov  zakon,  elektrostatičku  indukciju,  električni  potencijal,  električni 
napon i u dodatnoj nastavi električni kapacitet. 
U šestom poglavlju, date su opšte metodičke napomene vezane za obradu tematske jedinice  o 
električnom polju za uzrast VIII razreda osnovne škole: nastavne metode i sredstva, struktura 
i tok časa.  
Zatim  su  podrobnije  opisani  jednostavni  eksperimenti  pomoću  kojih  se  mogu  demonstrirati 
pojave vezane za električno  polje. Eksperimenti su odabrani tako da svaki reprezentuje neku 
osobinu  elektrostatičkog  polja,  a  zatim  su  te  osobine  pregledno  predstavljene,  kao  i  svi 
novousvojeni pojmovi vezani za ovu oblast. 
Umesto  klasičnih  predavanja  i  učenja  napamet,  ovim  demonstracionim  ogledima  se 
omogućuje  učenicima  da  sami  uñu  u  svet  nauke,  da  logički  razmišljaju,  da  postavljaju 
hipoteze, da ih provere i da doñu do rešenja, ali na nivou koji bi mogli razumeti učenici VIII 
razreda  osnovne  škole.  Prednost  jednostavnih  ogleda  je  što  su  lako  izvodljivi,  zanimljivi  i 
konstruišu  se  od  materijala  koji  se  mogu  veoma  lako  naći.  Njihovo  pravljenje  i  izvoñenje 
doprinosi  produbljivanju  teorijskog  znanja,  povećanju  stepena  aktivnosti  učenika  i  njihovoj 
samostalnosti  u  radu,  sposobnosti  planiranja,  kao  i  sticanju  tehničke  kulture  što  je  u 
današnjem životnom okruženju veoma važno.  
Kroz ovaj pristup nauci kroz eksperimente učenici  uče kako da formulišu hipoteze i donesu 
zaključke. Kao rezultat učenici razvijaju osećaj za timski rad, grupne diskusjie i dijalog koji 
se bazira na argumentima i činjenicama. 
U zaključku su date opšte napomene i zapažanja vezana za metodički pristup obradi teme. 

Obrada tematske jedinice: Osobine električnog polja

 

 

 

 

2. NAELEKTRISANJE 

 

Naelektrisanje  je  svostvo  elementarnih  čestica.  Naelektrisanja  se  mogu  spoznati  preko 
njihovih spoljnih  manifestacija,  a  to  su  električne  i  magnetne  sile. Za  celovitu  spoznaju 
prisutnosti delovanja naelektrisanja pored položaja u strukturi materije potrebno je poznavati i 
osobenost  prostora  oko  njih, prostora  u  kome  se  izražavaju  njihove  manifestacije. 
Naelektrisanja mogu u prostoru mirovati ili biti u pokretu. Naelektrisanje u mirovanju naziva 
se statičko naelektrisanje. U prostoru oko statičkih naelektrisanja zbivaju se električne pojave, 
pa se to stanje prostora naziva električnim poljem. Delovanje naelektrisanja u prostoru tumači 
se  električnim  poljem,  koje  svako  naelektrisanje  stvara  u  svojoj  okolini.  Naelektrisanja  u 
kretanju mogu imati različite smerove, a ona u usmerenom kretanju nazivaju se električnom 
strujom.   U  prostoru  oko  naelektrisanja  u  kretanju  pored  električnog  javlja  se  i magnetno 
polje, a zajednički se naziva elektromagnetno polje.  
 

 
2.1. Istorijat naelektrisanja 

 

 

Pojavu neobičnog stanja, kao posledicu trljanja ćilibara, danas poznatog kao električno stanje, 
zapazio je Tales iz Mileta (oko 625-548. pne.

)

 600 godina pre nove ere. On je tvrdio da mora 

postojati  jedan  opšti  princip,  koji  povezuje  sve  pojave  i  koji  može  da  ih racionalno  objasni. 
Iza  svih  prividnih  raznovrsnosti  i  promena  stvari,  postoji  prvobitni  elemenat  iz  koga  su  sve 
stvari  nastale  i  čije  istraživanje  mora  biti  krajnji  cilj  prirodnih  nauka.  Tales  je  pravilno 
zamislio i izrazio ideju, koja je stvarno rukovodila razvojem fizike kroz vekove.  
Magnetne pojave prvi je, po predanju, zapazio pastir sa ostrva Krit. Tales iz Mileta je pokušao 
da svojstva magnetne rude (magnetit) rastumači delovanjem mističnih sila. Zrno istine našao 
je Demokrit (∆ηµόκριτος, oko 470-oko 360. pne.). On je mislio da su atomi magnetne rude 
istovetni sa atomima gvožña, pa ih zato privlače. Nizaće se mnogi vekovi dok se ne približe 
stavovi o pojavama elektriciteta i magnetizma.  
Grci  su  nam  zaveštali  atomski  svet.  Svet  starih  Grka  sastojao  se  od  beskrajno  mnogo 
raznovrsnih  atoma.  Ta  slika  sveta  je  bila  složenija  nego  što  je  stvarno  potrebno  za 
razumevanje Prirode. Uvoñenjem pojma o molekulima, izgrañenim od različitih kombinacija i 
grupisanja  atoma,  broj  potrebnih  elemenata  mogao  se  svesti  na  svega,  u  to  doba,  nekih 
sedamdesetak. Iz ovoga je za kratko vreme nastala moderna hemija.  
Prva  polovina  XIX  veka  obeležena  je  izvanrednom  plodnošću  i  otkrivanju  prirode  i  razvoju 
fizike.  Dvadeseti  vek  je  pokušao  da  učini  još  veći  i  značajniji  korak,  stavljajući  povrh 
molekularnog  i  atomskog  sveta  devetnaestog  veka  treći,  elektronski  svet.  Tokom  celog  tog, 
poslednjeg veka težilo se svoñenju osnovnih, elementarnih čestica na razuman broj. Odnosno, 
težilo se saznanju o konačnoj strukturi materije.  
Posmatrajući razvoj nauke o  elektricitetu, potvrñuje se teza da se nauka,  slično kao i biljka, 
razvija uglavnom putem procesa beskrajno malih priraštaja. Svako istraživanje po pravilu je u 
značajnijoj  meri  samo  modifikacija  prethodnog,  svaka  nova  teorija  izgrañena  je  kao  i  neka 
velika  grañevina,  dodavanjem  mnogih  različitih  elemenata  od  strane  značajnog  broja 
graditelja.  
Zanimljiv  je  paralelizam  izmeñu  istorije  atomske  koncepcije  materije  i  atomske  teorije 
elektriciteta. U oba slučaja ideje o tome vode svoje poreklo od samog početka. One su ostale 
neplodne  u  nizu  vekova,  odnosno  sve  dok  ih  razvitak  tačnih  kvantitativnih  merenja  nije 
oplodio.  Trebalo  je  da  proñe  dvadeset  vekova  pa  da  se  ovo  dogodi  u  pogledu  teorije  o 

background image

Obrada tematske jedinice: Osobine električnog polja

 

 

 

jednaka  količina  pozitivnog  i  negativnog  elektriciteta.  Meñutim,  Frenklin  je  smatrao  da  u 
stvari  postoji  samo  jedan  elektricitet.  Ako  ga  ima  više  u  nekom  telu  ono  je  električki 
pozitivno, a ako ga ima manje, ono je negativno. Bilo je i drugih mišljenja, kao na primer da 
postoje dva fluida koji predstavljaju dve vrste elektriciteta. Frenklinove ideje su preovladale 
možda  i  zbog  njegovog  velikog  autoriteta,  jer  je  on  bio  najslavniji  istraživač  pojave 
elektriciteta u XVIII veku. Najpoznatija su njegova ispitivanja atmosferskog elektriciteta i u 
okviru toga dokaz o električnoj prirodi munje (1750).  

 

Krajem  XVIII  veka  stupa  na  naučnu  scenu  Kulon 

(

Charles  Augustin  de  Coulomb,  1736–

1806)  sa  svojim  zakonima  o  privlačenju  električnih  i  magnetnih  veličina.  Te  sile  su  slične 
gravitacionim i obrnuto proporcionalne kvadratu rastojanja. Kulonov zakon je omogućio da se 
električne i magnetne pojave strogo matematički tretiraju, kao i pojave u nebeskoj mehanici. 
Činjenica je da proučavanje električnih i magnetnih pojava predstavlja mnogo složeniji proces 
od  daleko  jednostavnijih  mehaničkih  problema  i  procesa.  Time  se  može  objasniti  sporiji 
razvoj  znanja  iz  elektriciteta  i  magnetizma.  Poslednjih  decenija  XVIII  veka  počinju 
izučavanja  kvantitativne  prirode  -  merenjem  veličine  magnetnih  polova  i  količine 
naelektrisanja.  Treba  pomenuti  nosioce  tih  aktivnosti,  pre  svih  Kulona  i  Kevendiša

 

(Henry 

Cavendish, 1731-1810). 
Meñutim, ceo razmatrani period, bezmalo dva veka, karakteriše se elektrostatičkim pojavama, 
znači nema trajnih izvora elektriciteta.  
Nagli  napredak  nauke  o  elektricitetu  otpočeo  je  kada  je  profesor  anatomije  Galvani  (Luigi 
Galvani,  1737-1789)  otkrio  nove  izvore  elektriciteta.  Izučavajući  fiziologiju  žabljih  bataka, 
otkrio je, po njegovom mišljenju, životinjski elektricitet. Do tada je trenje bilo jedini i slabo 
izdašni  način  proizvodnje  elektriciteta.  Nakon  saznanja  za  Galvanijeva  otkrića,  Volta 
(Alessandro  Volta,  1745-1827)  ih  je  otpočeo  sistematski  izučavati.  Poznat  je  njegov 
eksperiment  sa  zaronjenim  cinkovim  i  bakarnim  pločama  u  rastvor  sumporne  kiseline. 
Spajanjem  krajeva  ploča  provodnikom,  u  njemu  je  potekla  struja.  Tako  je  na  nov  način, 
trajnim  izvorom  struje,  omogućeno  kvalitetno  novo  izučavanje  elektriciteta.  Na  krajevima 
ploča postoji električni napon koji "tera" struju. Taj napon se povećava kada se spoje nekoliko 
ćelija na rad i tako nastaje "baterija". To otkriće pada u sam kraj XVIII veka, odnosno u 1799. 
godinu.  

 

Most  izmeñu  magnetizma  i  elektriciteta  1819.  godine  uspostavlja  Ersted  (Hans  Christian 
Oersted,  1777-1851),

 

utvrñujući  da  električna  struja  vrši  odreñena  dejstva  na  magnet.  Pri 

mirovanju naelektrisanja opažaju se samo električne sile. Kada se elektricitet kreće, pojavljuju 
se  iste  sile  kao  i  kod  magneta.  Amper  (Andre-Marie  Ampere,  1775-1836)  zaključuje  da  ne 
postoji  magnetna  supstanca,  već  da  magnetne  slike  izlaze  iz  električnih  struja  koje  kruže  u 
molekulima  (elementarni  magneti).  Time  je,  svakako,  Amper  prethodio  modernoj  atomskoj 
teoriji.  Slede  Amperov  zakon  o  magnetnom  polju  električne  struje  (1820),  otkriće  zakona  o 
otporu  protoku  električne  struje,  i  Omov  (Georg  Simon  Ohm,  1787-1854)  zakon  (1827). 
Svakako  najznačajnije  eksperimentalno  otkriće  je  Faradejev  zakon  o  elektromagnetnoj 
indukciji (1831.) koji je uobličio u elektromagnetnu teoriju Džems Klark Maksvel (1865). U 
razdoblju  od  Faradejevih  eksperimenata  i  Maksvelove  teorije  ostvareno  je  više  značajnih 
otkrića  na  polju  nauke  o  elektricitetu  i  magnetizmu.  Ulazi  se  u  period  veoma  preciznih 
merenja  osnovnih  električnih  veličina,  kao  i  odreñivanje  odnosa  izmeñu  elektromagnetnih  i 
elektrostatičkih pojava. 
 
Dalji  razvoj  nauke  o  elektricitetu  može  se  uslovno  podeliti  u  dve  oblasti.  Jedna  počinje 
matematičkim  uopštavanjem  Maksvelove  elektromagnetne  teorije,  uopštavanjem  zakona  o 
održanju mase i energije, zakonima termodinamike, Maksvelove  elektrodinamike, dokazima 

Želiš da pročitaš svih 36 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti