Akvizicija
Sadržaj
Uvod
2
Akvizicija i merdžeri
2
Pojam investicionih banaka i poslovi koje obavljaju
3
Motivi merdžera i akvizicija
11
Prednosti i nedostaci M&A transakcija
11
Specifičnosti merdžera i akvizicija bankarskog sektora u Srbiji
12
Akvizicija
13
Zaključak
15
Literatura
16
2
Uvod
Trend bankarskog sektora, pre pojave globalne finansijske krize 2008. godine,
karakterisala je deregulacija finansijskih tržišta. Posle nastanka krize, regulatorna tela teže
povećanju regulacije finansijskog sektora. Globalna kriza dovela je do velikog broja
merdžera i akvizicija bankarskog sektora. U skladu sa tim, cilj rada ukazuje na značaj
stabilnosti bankarskog sektora u uslovima globalizacije, posle globalne finansijske krize kada
dolazi do velikog talasa merdžera i akvizicija međunarodnog bankarskog sektora. U uvodnom
delu rada navedena su teorijska razmatranja merdžera i akvizicija. Zatim, specifičnosti
merdžera i akvizicija u zemljama u tranziciji, u odnosu na razvijene zemlje. U nastavku ovog
rada, kroz obelodanjivanje i analizu kvantitativnih podataka merdžera i akvizicija
međunarodnog ban-karskog sektora, u SAD i Evropi, identifikovane su specifičnosti ovih
transakcija na različitim kontinentima. U drugom delu rada analizirani su merdžeri i
akvizicije bankarskog sektora u Republici Srbiji.
U radu se koristi metodologija koja podrazumeva prikupljanje i obradu najnovijih
podataka, odnosno kvantitativnih podataka relevantnih međunarodnih institucija, kao i
njihovu komparativnu analizu. U poslednjim tačkama i zaključku rada, na osnovu prethodnih
analiza i rezultata istraživanja, identifikovani su faktori nastanka merdžera i akvizicija,
budući trend ovih transakcija i navedene su određene smernice koje će dovesti do
harmonizacije bankarskog sektora zemalja u tranziciji i visokorazvijenih zemalja, odnosno do
stabilnosti međunarodnog bankarstva na globalnom nivou.
AKVIZICIJA I MERDŽERI
Akvizicija
ili pripajanje (eng.
acquisition
) predstavlja aktivnost kada
jedna, obično
veća, banka pripoji, odnosno preuzme jednu ili više ma-njih banaka i nastavi poslovanje pod
svojim postojećim imenom (Todorović, 2010).
Pojam merdžera i akvizicija (M&A-transakcije) odnosi se na udruživanje,
integrisanje, odnosno kombinovanje sredstava dva ili više entiteta ili drugih pravnih lica.
Entitet koji želi da izvrši sticanje, odno-sno kupovinu ili merdžer naziva se entitet
ponuđač
,
dok se entitet koji je predmet sticanja, odnosno kupovine ili merdžera naziva
ciljani enti-tet

4
otkup i distribucija hartija od vrednosti,
trgovina hartijama od vrednosti,
restruktuiranje preduzeća,
promena vlasničke strukture preduzeća,
konsultantske usluge i slično.
Investicione banke se, kao posrednici, najčešće angažuju u vezi sa primarnim
emisijom akcija i obveznica preduzeća. Njihovo angažovanje podrazumeva savetodavno,
konsalting delovanje, registraciju emisije, njenu garanciju i, potom, animiranje tržišta
(marketing). Na osnovu kretanja na primarnom i sekundarnom tržištu kapitala investicione
banke upućuju preduzećima zainteresovane potencijalne emitente, koje hartije od vrednosti i
u kom trenutku da emituju. One zatim mogu i da organizuju i realizuju samu emisiju.
Banka može da preuzme, otkupi celokupnu emisiju u cilju dalje prodaje po višoj ceni
i tada ona pruža garanciju, tj. vrši potpisivanje (underwriting). U tom slučaju banka ima
ulogu dilera, jer preuzima emisiju i za svoj račun vrši dalju prodaju, čime preduzima
celokupan rizik prodaje emisije. Kada je reč o većim emisijama, za te svrhe se formira
sindikat potpisnika, koji može da čini više investicionih banaka (underwriting sindicate), koji
garantuje prodaju određene emisije i organizuje prodajnu mrežu.
Investiciona banka može, da se javi samo u ulozi brokera, kada samo kao posrednik
nudi i obavlja plasman emisije za račun emitenta, bez preuzimanja rizika prodaje.
Zbog prirode delatnosti, pasiva investicionih banaka je oformljena od sopstvenog
kapitala, a aktivu čine plasmani na tržištu kapitala. Zato ove banke imaju vodeću ulogu na
tržištu kapitala, čiji su najmoćniji učesnici.
Bankarstvo se u savremenoj tržišnoj ekonomiji sve tešnje povezuje sa finansijskim
tržištem koje sadrži dva komponentalna bloka. Na jednoj strani je primarno tržište na kojem
dolazi do inicijalne emisije vrednosnih papira od strane kompanija i države. Emitovani papiri,
koji su na tržištu našli svoje inicijalne kupce, mogu dalje da budu u prometu na sekundarnom
tržištu. Atraktivnost finansijskog tržišta upravo se zasniva na činjenici da se emitovani
vrednosni papiri mogu prodati pre njihovog roka dospeća. Time se obezbeđuje likvidnost
dugoročnih vrednosnih papira, razume se ukoliko postoji dovoljna dubina sekundarnog
tržišta. Razvoj primarnog tržišta vrednosnih papira u znatnoj meri se zasniva na razvoju
sekundarnog tržišta koje obezbeđuje permanentnu likvidnost dugoročnih papira.
5
U procesu emisije vrednosnih papira kompanija učestvuju četiri tipa transaktora:
kompanija-emitent, investitori (individualni i institucionalni), investiciona banka i državna
komisija za vrednosne papire. Krajnji učesnici u ovim transakcijama su kompanije-emitenti i
investitori. Investicione banke imaju posredničku ulogu. Državna komisija za vrednosne
papire proverava da li kompanije ispunjavaju uslove da njihovi vrednosni papiri mogu da uđu
u tržišni promet.
Funkcija prema kojoj se najčešće identifikuju investicione banke jeste upis hartija od
vrednosti i njihova distribucija.
Investicione banke, na principu trgovine na veliko, otkupljuju emisiju, a zatim je
rasprodaju. Delujući kao prodavac, one angažuju svoj kapital i svoje kratkoročne kreditne
linije. Na osnovu toga njihova kompleksna funkcija može se podeliti na:
funkciju pokretanja emisije (uključuje razvoj i registraciju emisija hartija od
vrednosti),
preuzimanje emisije (uključuje otkup cele emisije hartija od vrednosti emitenta, od
strane konzorcijuma banaka),
plasiranje ili distribucija emisije, uključuje finalnu prodaju hartija od vrednosti širokoj
publici.
Prva funkcija je savetodavna i odnosi se na procene:
a)
količine vrednosnih papira koje mogu da budu emitovane na primarnom tržištu,
b)
uslova pod kojima emisija može da bude obavljena i,
c)
tajminga za emitovanje papira, imajući u vidu tekuće oscilacije likvidnosti na
primarnom tržištu.
Druga funkcija sastoji se u preuzimanju rizika (underwriting) u vezi sa konkretnom
emisijom vrednosnih papira kompanija.
Treća funkcija investicionih banaka sastoji se u prodaji emitovanih hartija od
vrednosti na primarnom tržištu preko prodajne mreže koju organizuju investicione banke.
Funkcija preuzimanja rizika je izuzetno značajna za emitentske kompanije. Pri tome
postoje dve varijante koje se odnose na garanciju emisionog rizika. Glavna varijanta sastoji se
u tome da grupa investicionih banaka garantuje kompaniji-emitentu da će predviđene količine
akcija ili obveznica biti prodata na primarnom tržištu po ponuđenim cenama i uslovima. U
tom slučaju radi se o čvrstoj obavezi prodaje akcija po emisionoj ceni. Čvrsta obaveza
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti