BEČKA KONVENCIJA O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBE
Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji roba donesena je 1980., a na snagu stupa 1988. godine u
svim europskim zemljama i u SAD-u. Prethodile su joj dvije Haške konvencije - ULIF i ULFIS. Bečka
konvencija dovela je do unifikacije prava međunarodne trgovine, čime je ostvaren preduvjet za
efikasno odvijanje međunarodnih transakcija.
Države članice donijele su ovu konvenciju u svrhu:
ublažavanja teškoća koje se javljaju kad je ugovor sklopljen između prodavatelja i kupca stvari sa
sjedištem u različitim državama i pružanja suvremenog pravila za međunarodnu prodaju
smanjenja potrebe iznalaženja prava po kojem će se ugovor prosuđivati
izbjegavanja primjene kolizijskih pravila
Struktura konvencija sastoji se od četiri dijela:
1. Područje primjene i opće odredbe ( čl.1 – 13. )
2. Sklapanje ugovora ( čl.14 – 24 ); obuhvaća ponudu, prihvat, opoziv, te trenutak sklapanja ugovora
3. Prodaja robe ( čl. 25 – 88 ); obuhvaća odredbe o ispunjenju ugovora
4. Zaključne odredbe ( čl. 89 – 100. ); obuhvaća stupanje na snagu ( 1.1.1998 .), federalna klauzula,
pristupanje, otkaz, rezerve.
PODRUČJE PRIMJENE KONVENCIJE
Ova se konvencija primjenjuje na ugovore o prodaji robe, sklopljene između strana koje imaju svoja
sjedišta na teritorijima različitih država:
a) kad su te države ugovornice, ili
b) kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice.
Konvencija određuje kriterije kada se prodaja smatra međunarodnom; i uvjete kada se ona može
primjenjivati ( čl.1. u vezi čl. 94. i 95. Konvencije ).
Činjenica da strane imaju svoja sjedišta u raznim državama ne uzima se u obzir kad god to ne
proistječe iz ugovora ili prijašnjeg poslovanja između strana ili iz obavijesti što su ih one dale bilo u
koje vrijeme prije ili za vrijeme sklapanja ugovora. Ako jedna strana ima više sjedišta, uzima se u obzir
sjedište koje ima najčvršću vezu s ugovorom i njegovim izvršenjem.
Područje primjene ne određuje kada se ugovor smatra međunarodnom kupoprodajom, već u čl. 3.
daje negativnu definiciju što nije prodaja (ugovor o isporuci robe koje se mora izraditi ili proizvesti i
ugovor o djelu koji se poklapa sa ugovorom o prodaji).
OPĆE ODREDBE KONVENCIJE
Prilikom tumačenja konvencije, treba se voditi računa o njezinom međunarodnom karakteru i potrebi
da se unaprijedi jedinstvenost (jednakost) njezine primjene i poštovanje savjesnosti u u
međunarodnoj trgovini.(čl.7.,st.1). Onu problematiku koja nije izričito riješena Bečkom konvencijom
(popunjavanje pravnih praznina), rješavat će se prema općim načelima kojima je konvencija
inspirirana. Ako se pravne praznine ne mogu riješiti općim načelima, Konvencija upućuje na primjenu
onog nacionalnog prava koje bi se primjenjivalo na temelju odredaba pravila međunarodnog
privatnog prava (čl.7., st 2.).
Prema Konvenciji, izjave i druga ponašanja jedne strane tumačit će se u skladu s njezinom
namjerom, u slučaju kada je druga strana znala tu namjeru, ili joj ona nije mogla biti nepoznata. U
slučaju da je ovo nemoguće primjeniti, izjave i druga ponašanja jedne strane tumačit će se onako
kako bi ih razumna osoba kao druga strana shvatila u istim okolnostima (čl.8.). Razumna osoba je
kvalificirana osoba koja u međunarodnoj trgovini mora uložiti povećanu pažnju koja nije jednaka za
sve trgovinske poslove.
OBLIK (FORMA) UGOVORA
U pogledu oblika ugovora, Konvencija stoji na stanovištu neformalnosti – ugovor o prodaji ne mora se
sklopiti niti potvrditi pismeno, niti je podvrgnut bilo kakvim drugim zahtjevima što se tiče oblika. On
se može dokazati na bilo koji način, uključujući svjedoke. (čl. 11).
Međutim, ovo neće vrijediti u slučaju kada bilo koja ugovorna strana ima svoje sjedište u državi
ugovornici koja zahtijeva pisani oblik ugovora.(čl. 12. u vezi s čl. 96.)
ISKLJUČENJE PRIMJENE KONVENCIJE
Bečka se konvencija ne primjenjuje na ugovore u kojima se pretežni dio obveza strane koja
isporučuje robu sastoji u obavljanju nekog rada ili pružanja nekih usluga (čl.3.st.2).
Također, ona se ne odnosi, osim ako konvencijom nije izričito drugačije predviđeno, na: a)
pravovaljanost ugovora, bilo koju od njegovih odredaba ili običaja;
b) učinak što bi ga ugovor mogao imati na vlasništvo prodane robe. (čl.4.)
Ova se konvencija ne primjenjuje na odgovornost prodavaoca za smrt ili tjelesne ozljede koje bi
roba uzrokovala bilo kojoj osobi (čl.5.)
Kako je osnovna karakteristika međunarodnih transakcija sloboda ugovaranja, strane mogu
isključiti primjenu ove Konvencije ili odstupiti od bilo koje od njezinih odredaba. (čl.6.)
Bečka konvencija se neće primjeniti kod (čl.2):
1. tzv. potrošačkih ugovora (iako su oni ugovori o međunarodnoj trgovini), dakle, kada se radi o robi
kupljenoj za osobnu ili obiteljsku upotrebu i potrebe domaćinstva, osim u slučaju kada prodavaoc nije
morao znati da se roba kupuje za takvu upotrebu.
2. ugovori zaključeni na javnoj dražbi (za njih vrijede propisi zemlje u kojoj se ona obavlja).
3. u slučaju zapljene ili drugih postupaka sudske vlasti
4. transakcije vrijednosnih papira i novca
5. prodaje brodova, glisera na zračni jastuk i aviona
6. električne energije
SKLAPANJE UGOVORA
Ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora upućen jednoj osobi ili više određenih osoba koji je
dovoljno određen što znači da označava robu i izričito ili prešutno utvrđuje količinu i cijenu ili sadrži
