UVOD 
Radiometrijsko datiranje – postupak određivanja starosti stena i 
organskih ostataka na osnovu radioaktivnog raspada pojedinih elemenata – 
u širokoj je upotrebi već više od pola veka. Do danas je usavršeno preko 40 
ovakvih postupaka gde svaki koristi različit radioaktivni element ili 
različitu metodu merenja njegovog sadržaja. Do danas je takođe postalo 
sasvim jasno da različite metode daju međusobno saglasne rezultate te 
koherentnu sliku prema kojoj je planeta Zemlja nastala veoma davno. Dalja 
potvrda njihove pouzdanosti potiče od potpune saglasnosti rezultata 
dobijenih ovim metodama sa rezultatima drugih metoda određivanja starosti 
kao što su godovi drveta ili ledena jezgra. 

Potrebno je dodati jedno pojašnjenje – mnogi ljudi smatraju da se radioaktivni 
elementi koriste samo u nuklearnim elektranama ili u atomskim bombama. U stvari, 
radioaktivnost je svuda oko nas. U svakoj steni, drvetu ili živom biću postoji vrlo 
mala količina radioaktivnih elemenata koji se neprestano razgrađuju odnosno 
radioaktivno raspadaju i pretvaraju u druge elemente - izotope. Ovo je prirodan i 
bezopasan proces koji je sastavni deo fizičkog sveta. 
Radiometrijsko datiranje može se uporediti sa procesom koji se odigrava u 
peščanom časovniku. Kada se peščani časovnik okrene, pesak curi iz gornjeg dela u 
donji. Atomi radioaktivnih elemenata su poput zrna peska u časovniku – kako se 
smanjuje broj zrna peska u gornjem delu (ili roditeljskom elementu), tako raste broj 
zrna u donjem delu (odnosno broj atoma elementa ćerke). Iako je nemoguće 
predvideti kada će određeno zrno peska pasti iz gornjeg dela u donji deo peščanika, 
može se sa velikom preciznošću izračunati koliko je vremena potrebno da bi ceo 
pesak iscureo. Kada se ovo dogodi, peščanik prestaje da meri vreme sve dok se 

ponovo ne okrene. Slično ovome, kada se svi atomi elementa roditelja pretvore u 
atome elementa ćerke, stena prestaje da “meri” vreme i proces može početi iznova 
jedino ako se u njoj nađe nova količina originalnog radioaktivnog elementa. 
Neki od tipičnih roditeljskih elemenata i elemenata ćerki, i njihovi periodi 
poluraspada, navedeni su u tabeli . Kao što se iz tabele vidi, postoje ogromne razlike u 
dužini perioda poluraspada između pojedinih izotopa. Izotopi sa dugim periodama 
poluraspada veoma sporo se transformišu u stabilne elemente te su stoga pogodni za 
datiranje veoma starih stena. Izotopi sa kratkim periodima poluraspada ne mogu se 
koristiti u ovom slučaju zato što su se svi roditeljski atomi odavno raspali, nešto nalik 
peščaniku koji je ostavljen da stoji veoma dugo nakon što je sav pesak prešao u donji 
deo. Izotopi sa kratkim periodima poluraspada su stoga pogodniji za datiranje 
relativno skorijih događaja, i metode datiranja koje ih koriste (poput metode ugljenik- 
14) po pravilu su preciznije. Adekvatno poređenje bila bi upotreba štoperice umesto 
zidnog časovnika da se izmeri vreme u trci na 100 metara. S druge strane, za merenje 
perioda od nekoliko nedelja ili meseci koristili bismo kalendar a ne ručni sat. 

O građi ugljenikovog atoma 12C i njegovih izotopa: 
Da bi smo razumeli ovaj proces moramo prvo da objasnimo ponešto o samim 
atomima ugljenika. Većina ugljenikovih atoma ima 6 protona ( p+ ) i 6 neutrona ( n ). 
Pošto je težina protona i neutrona slična, atomska masa običnog ugljenikovog atoma 
je 12. On se naziva ugljenik 12 čija je oznaka 12C. 
Slika 1: Dijagram ugljenikovih izotopa i vreme njihovog poluraspada 
Na dijagramu je prikazano sedam ugljenikovih izotopa i sam ugljenik. Samo tri od 
osam prikazanih ugljenikovih izotopa se mogu naći u prirodi. Ostali ugljenikovi 
izotopi se mogu naći samo u laboratoriji. Na levoj strani svakog ugljenikovog atoma 
vidimo dva broja, donji je atomski broj i označava broj protona. Atomski broj 
ugljenikovog atoma je 6. Gornji broj je maseni broj svakog izotopa. Maseni broj 
svakog izotopa je zbir svih protona i neutrona u jezgru. 
Samo dva izotopa ugljenika su stabilna ( 12C i 13C ). Oni čine 100% ugljenika u 
našem svetu, mada je 12C očigledno mnogo više zastupljen i to čak 99%. Svi ostali 
atomi ugljenika su nestabilni i raspadaju se u neke druge elemente. Što je razlika 
izmedju masenog broja ugljenikovog izotopa i osnovnog ugljenikovog atoma veća 
tako taj izotop postaje sve nestabilniji ( brže se raspada ). Plavi brojevi na dijagramu 
nam pokazuju koliki je poluživot određenog ugljenikovog izotopa. Atomi 9C, 10C i 
11C imaju premalo neutrona, zbog čega se raspadaju, tom prilikom se oslobadja 
pozitron što dovodi do pretvaranja protona u neutron. Dok je situacija sa 14C, 15C i 16C 
obrnuta, oni imaju previše neutrona, tako da se raspadaju, oslobađajući beta ( β ) 
česticu pri čemu neutron postaje proton. 

background image

Želiš da pročitaš svih 10 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti