Azijska finansijska kriza
1. UVOD
Azijska finansijska kriza iz 1997. godine predstavlja ekonomski događaj koji je iznenadio
svetsku stručnu javnost brutalnošću kojom je zadesio ekonomije jugoistočne Azije, intezivno se
proširivši i zahvativši i signifikantan deo ekonomija razvijenih zemalja. Time je u
najneposrednijem smislu dokazana teza o egzistiranju i funkcionisanju međunarodnog
finansijskog sistema, ali je i istaknuta zabrinutost ekonomske profesije zbog njegovog važnog
negativnog aspekta: mogućnosti da se finansijski kolaps iz jedne zemlje olako prelije na ostale
nacionalne ekonomije, ugrožavajući zdravlje čak i vodećih ekonomija sveta.
Finansijske krize ne predstavljaju ekonomski
novum
. Monetarna istorija poslednjih 400
godina obiluje finansijskim krizama. Iako po izbijanju predstavljaju šok za ekonomske
transaktore, empirija nas podučava o mogućnosti pojave periodične humane iracionalnosti širokih
razmera, motivisane dubokom potrebom za brzim bogaćenjem i lagodnim životom, nasuprot
načelu na kome se bazira ekonomska teorija o racionalnosti ekonomskih transaktora. Finansijske
krize simultano prate istoriju kapitalističkog uređenja, pri čemu, za razliku od prve tri četvrtine
19. veka tokom kojih su se javljale poštujući princip vremenske regularnosti (1816, 1826, 1837,
1847, 1857, 1866), finansijske krize u periodu nakon su iskazivale manju regularnost izbijanja
(1873, 1907, 1921, 1929). Ipak, frekventnost i oštrina međunarodnih finansijskih kriza su se,
kako uočava White (2000), značajno uvećali tokom prethodnih 20-tak godina, paralelno sa
jačanjem tendencije globalizacije finansijskih tržišta, obaranjem sektorskih barijera (među
bankama, investicionim kućama i osiguravajućim kompanijama) i rastom integracije i
kompleksnosti međunarodnih finansijskih tržišta.
Finansijska nestabilnost može imati različite pojavne oblike: kratkoročna cenovna volatilnost,
srednjeročna nestabilnost (uključujući problem ’ekscesivnih’ međunarodnih kretanja kapitala) i
domino efekat. Svaki od ovih pojavnih oblika ima brojne uzroke, koje je potrebno poznavati da
bi se dala adekvatna sugestija za kroćenje krize i saniranje štete.
Finansijske krize koje su izbijale poslednjih decenija imale su razarajuće socijalne,
ekonomske i političke posledice,a vrlo često i sistematske reperkusije za međunarodni finansijski
sistem u celini. Finansijske krize i bankroti banaka rezultiraju iz implozije finansijskog mehura
cena aktive ili iz oštre i nagle depresijacije nacionalne valute na deviznom tržištu; ponekad
valutne krize predstavljaju okidač bankarskih kriza, aponekad bankarske krize predstavljaju
okidač valutnih kriza. Logično, finansijske krize po stišavanju navode na potrebu za racionalnim
retrospektivnim osvrtom i utvrđivanjem troška – troškovi se najčešće mere procentom
izgubljenog bruto društvenog proizvoda, odnosno kočenjem ekonomskog progresa, kao i
troškovima krize po poreske obveznike.
1
2. POJAM I TIPOVI FINANSIJSKIH KRIZA
Po svojoj prirodi, finansijske krize, odnosno finansijski mehurovi (baloni) – definisani kao
rast cena aktive tokom perioda od 15 do 40 meseci, koji vodi ka imploziji – pokazuju tendenciju
ka sistematskoj povezanosti. Tako, skorašnja implozija balona u Japanu je vodila ka rastu priliva
novca iz Japana u Tajland, Maleziju i Indoneziju, a nešto finansijskih sredstava je otišlo i u SAD.
Rast priliva u ovim zemljama povukao je apresijaciju nacionalnih valuta, kao i rast cena
nekretnina i finansijskih instrumenata u tim zemljama. Kada je došlo do implozije u ovoj grupi
zemalja, novac se preusmerio ka američkoj ekonomiji, što je dovelo do apresijacije američkog
dolara i skoka američkog godišnjeg trgovinskog deficita sa 150 na 500 milijardi dolara.
Tokom finansijske krize dolazi do pojave manije – gubitka kontakta sa realnošću, pojave i
širenja iracionalnosti među populacijom, kao i masovne histerije usled privida postojanja
mogućnosti ostvarenja ekstra-profita. Manija se, generalno, povezuje sa ekspanzivnom fazom
poslovnog ciklusa, tokom koje rast cena nekretnina i akcija ili drugih ekonomskih dobara dovodi
do rasta potrošnje i investicija, što vodi ka akceleraciji stope ekonomskog rasta; viša stopa
ekonomskog rasta vodi širenju investicionog optimizma u pogledu budućih, očekivanih cena
aktive – koje se još brže uvećavaju.
Tokom ekspanzivne faze, usled većeg investicionog optimizma (koji vremenom postaje
samogenerišuć i samopojačavajući) kratkog daha usmerenog prema kapitalnim dobicima pre
nego prema prinosima na osnovu produktivnosti posedujuće aktive, kao dominirajućeg tržišnog
sentimenta, banke, na osnovu snižavanja averzije prema riziku, spremnije su da odobravaju
kredite, a zajmotražioci da se udružuju. U takvom ambijentu se širi osećaj – ’nikad nije bilo
bolje’, a novac deluje da je besplatan. Špekulativni mehur može biti oličen nerealno rastućim
cenama nekretnina, naduvanom vrednošću akcija, sistematskom precenjenošću strane valute u
odnosu na koju se devizni kurs fiksira, nedopustivom finansijskom izloženošću bankarskog i/ili
korporativnog sektora ili pak zapanjujućim obimom devizne zaduženosti suverene privrede
zahvaljujući prećutnim ili formalnim državnim garancijama na spoljni dug. Ipak, po pucanju
mehura, što može biti indukovano bankrotom neke banke, iznenadnom odlukom vlade, prekidom
priliva sredstava iz inostranstva, iznenadnim krahom tržišnog poverenja, nekim političkim
događajem i sl., dolazi do ekonomskog usporavanja, rušenja ekonomskog optimizma i ’traženja’
investitora u politekonomskom smislu, kao i rasta obazrivosti na strani finansijskih intermedijara.
Dakle, u pitanju je model koji zadovoljavajuće eksplicira osnove finansijskih kriza i njihovu
anatomiju i koji je predstavnik klasične ekonomske misli i ekonomista poput: John Stuart Mill-a,
Alfred Marshall-a, Knut Wicksell-a i Irving Fischer-a. Ipak, sa napretkom ekonomske teorije u
ovoj oblasti, upućene su neke zamerke ovom modelu. Prva kritika je da svaka finansijska kriza
predstavlja jedinstven istorijsko-ekonomski događaj, pa opšti model gubi na relevantnosti. Druga
kritika je da ovaj tip modela nije relevantan usled promena u ekonomskom i poslovnom
okruženju. Treća kritika se upućuje usled toga što je precenjenost cena aktive vrlo neverovatna,
2

nijedan privatni zajmodavac nije u poziciji da ponudi mogućnost finansiranja svih kratkoročnih
obaveza; i treće, kada ne postoji zajmodavac u krajnjoj instanci. U slučaju finansijske panike, za
svakog poverioca je racionalno da povuče svoje kredite ukoliko ostali kreditori učine i da se vrati
procesu kreditiranja, ako to učine i drugi kreditori. Dakle, panika nastaje kao uzrok pojave
racionalnih i iracionalnih očekivanja. Čak i MMF priznaje da postoje neki aspekti ponašanja cena
imovine, posebno velikih promena cena, koje ne mogu biti u celini objašnjene modelima
racionalnog određivanja cena imovine.
3)
Prskanje balona
– finansijski mehur nastaje kao posledica manije, tj. iracionalnog
ponašanja koje se širi, po principu epidemije, među investitorima, a njegovo postojanje unosi
dodatnu notu neizvesnosti jer niko nije upoznat sa preciznim trenutkom eksplozije. Naime,
investitori kupuju imovinu po ceni koja je viša od normalne, razumne cene, i to u očekivanju
daljeg rasta i ostvarenja dobiti putem kapitalnog dobitka. Mehur može nastaviti svoj rast ili
kolabirati, a u trenutku kolapsa takvo stanje je tek parcijalno očekivano.
4)
Kriza usled moralnog hazarda
, nastaje zbog toga što su ekonomski subjekti u stanju da
pozajmljuju kapital na osnovu egzistencije implicitnih i/ili eksplicitnih garancija svojih obaveza
od strane trećeg subjekta (npr. države), a što vodi rastu rizičnosti plasmana, i doprinosi rastu
rizičnog profila ekonomskog ambijenta;
5)
Haotičan vorkout
, ili u prevodu, sanacija dugova, se odigrava u situacijama kada
nelikvidnost ili insolventnost dužnika uzrokuju trku kreditora da izvuku kapital, kao i nasilnu
likvidaciju dužnika, čak i kada firma-dužnik više vrede kao funkcionalna celina nego kao
stečajna masa. Haotični vorkout je jako učestao oblik kriziranja u ambijentu u kome ne postoji
sistem zaštite poverilaca kroz eksplicitno definisanje zakonskih odredbi o bankrotstvu.
Tabela 1.
Tipologija finansijskih kriza
Makroekonomska
kriza
Finansijska
kriza
Prskanje
mehura
Moralni
hazard
Haotični
vorkout
Predvidljivost
Visoka
Niska
Zna se da postoji
verovatnoća
Visoka
Visoka
Pad
ekonomske
aktivnosti
Ne nužno
Visok
Nizak
Nizak
Visok
Zvanična
intervencija
Da, prilagođavanje
Zajmodavac u
krajnjoj instanci
Ne, jer može biti
još gore
Ne, jer državne
garancije
pogoršavaju
alokaciju resursa
Da, jer javne
institucije mogu
izvesti sređeni
vorkout
4
3. PERIOD PRIVREDNOG USPONA AZIJSKIH EKONOMIJA
Azija, površinski najveći svetski kontinent koga naseljava oko 3/5 ukupne svetske populacije,
prošao je kroz period izuzetne ekonomske transformacije tokom proteklih 50 godina. Nakon II
Svetskog rata, Azija je predstavljala mešavinu siromašnih i zaostalih zemalja, sa oskudnim
privrednim resursima i razvojnom i prostornom distanciranošću od većine razvojnih industrijskih
zemalja. Od tada započinje period krupnih promena koji je podrazumevao otvaranje autarkičnih
nacionalnih ekonomija prema međunarodnoj trgovini i međunarodnim investicijama. Posledično,
novi razvojni ekonomski kurs je obezbedio održivi ekonomski rast i pomogao je u izvlačenju
miliona stanovnika iz zone siromaštva. Danas, Azija predstavlja signifikantnu pokretačku i
produktivnu silu globalne ekonomije i njoj pripadaju 4 od 12 najvećih svetskih ekonomija –
Japan, Kina, Indija i Južna Koreja – kao i neke od najbrže rastućih ekonomija sveta.
Do 1997. godine, zemlje Istočne Azije su bile predmet zavisnih pogleda drugih zemalja u
razvoju. Tokom perioda od nekoliko decenija, Istočna Azija je, ne samo beležila brži ekonomski
rast i bolje rezultate u smanjivanju siromaštva nego bilo koji drugi region u svetu (u odnosu na
zemlje u razvoju, i na razvijene zemlje), već je taj rast bio stabilniji nego u drugim zemljama.
Region je uvek bio pošteđen uspona i padova koji karakterišu sve tržišne ekonomije. Rezultati su
bili tako impresivni, da su nazvani ’’istočnoazijsko čudo’’. Nijedna druga grupa zemalja, bilo gde
na svetu, nije uspela da ostvari tako rigoroznu štednju i da tako kvalitetno investira. Stope štednje
su bile iznad 30% i 40% BDP-a tokom 90-tih godina. Azijske ekonomije je karakterisala vrlo
visoka stopa investicija tokom 90-tih godina prošlog veka. U većini zemalja, ove stope su bile
iznad 30% BDP-a (a u nekim slučajevima i preko 40% BDP-a), s izuzetkom Filipina i Tajvana,
koji su beležili nešto skromnije stope od 10-20% BDP-a.
Kombinacija visokih stopa štednje, vladinih investicija u obrazovanje i državno usmeravane
industrijske politike – sve su to bile pretpostavke kreacije ogromnog ekonomskog potencijala
ovih ekonomija, zajedno sa inherentnom sklonošću koncenzusu kroz prepoznavanje kolektivnog
interesa. Napredak u sferi socijalne politike je bio impresivan: siromaštvo, smrtnost dece,
nepismenost odraslih – sve ove kategorije indikatora zabeležile su značajan pad, dok se
postepeno pomerala granica životnog veka naviše. Takođe, brz ekonomski rast je postizan bez
povećanja nejednakosti u raspodeli prihoda – nasuprot konvencionalnim ekonomskim
uverenjima. Dakle, bila je prisutna dugoročna konvergencija ekonomske i socijalne politike.
Azijske ekonomije su bile vrlo otvorene, mereno učešćem uvoza i izvoza u BDP-u. Stepen
otvorenosti je bio najniži u Indoneziji (oko 26-27%). Južna Koreja, Filipini i Tajland su beležili
koeficijent od 30-40%, Tajvan blizu 50%, Malezija preko 80%, a gradovi-države Singapur i
Hong Kong 100%.
Problemi su se javljali u pogledu načina na koji su se azijske ekonomije razvijale, ali
posmatrano u celini, vlade su razgradile strategiju koja je bila vrlo funkcionalna, a koja je imala
samo jedan zajednički elemenat sa politikama Vašingtonskog konsenzusa – uvažavanje značaja
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti