1.UVOD

 
Muzika   ima   ogroman   značaj   za   razvoj   svakog   deteta.   Ona   utiče   na   razvoj   njegovih 
muzičkih i fizičkih spsosobnosti, izgrađivanje estetskog odnosa prema muzici i umetnosti 
uopšte.   U   ovom   radu   razmatramo   značaj   muzike   na   prvom   mestu   za   razvoj   umnih 
sposobnosti   deteta,   te   na   obrazovanje   i   obrazovno   postignuće.   Dobro   organizovan 
obrazovno vaspitni rad na svim stupnjevima obrazovanja, od vrtića, preko osnovnih i 
srednjih škola, može značajno doprineti formiranju takvog sklopa ličnosti koji će uspešno 
odgovoriti   potrebama   savremenog   društva.   Adekvatni   planovi   i   programi,   kao   i 
pedagoško-psihološkidobro   obrazovani   muzički   pedagozi   ključne   su   karike   u   ovom 
lancu.
Značaj   korišćenja   muzike   u   radu   sa   decom   od   najranijeg   uzrasta   se   ne   iscrpljuje   u 
pravovremenom podsticaju razvoja muzičkih sposobnosti. Muzika ima znatno važniju 
ulogu.   Uz   pomoć   nje   se   otvaraju   prostori   za   spontanu,   toplu   komunikaciju   u 
međusobnom opštenju dece i dece sa odraslima.

1

2.Razrada

Narodi drevnih civilizacija posmatrali su muziku kao moćno sredstvo  koje  je  moglo  da 
promeni karakter pojedinca. Ostaci glinenih pločica, nađenih u   Maloj   Aziji   i  Sumeriji 
govore o mestu i važnosti koju je muzika imala u tim društvenim zajednicama.
 Konfučije je verovao da muzika ima veliki uticaj na ono što ljudi u životu rade,  te  da  u 
sebi  sadrži dobro i zlo. On kaže: "Ako želite da znate kakva je država jednog    naroda  i 
da  li   su  njeni  zakoni  dobri  ili  loši,   ispitajte   muziku  koja  se u  toj  državi   sluša".

U vreme Aristotela  i   Platona  muzika  je,   uz  geometriju,  astronomiju   i   matematiku, 
posmatrana kao jedan od četiri stuba učenja. U periodu renesanse od svakog obrazovanog 
čoveka očekivalo se da svira neki instrument i da zna  da  čita  note.   Današnji   naučnici 
razaznaju potencijal koji muzika ima na razvoj ljudskih bića. Skoro  svako doba u istoriji 
čovečanstva    priznavalo  je  muziku   kao  bitan  faktor  u  procesu učenja  i   formiranja 
pojedinca, te je bila i sastavni deo obrazovanja.

Poznato je da bavljenje muzikom unapređuje muzički razvoj, tj. različite vidove 
muzičkog razvoja: opažajni pojmovni, afektivni, psihomotorni, vokalni, razvoj 
sposobnosti i muzičkog izvođenja. No, ono što je manje poznato jeste da razvijanje 
muzičkih sposobnosti (slušanje muzike, muzičko opažanje, estetsko procenjivanje, 
muzičke preferencije, muzički ukus, sposobnost izvođenja muzike) posredno i značajno 
utiče na opšti razvoj. Muzičkim razvojem utiče se na razvoj kognitivnih sposobnosti: 
inteligencija, kognitivna kompleksnost, kreativna sposobnost, jezičke sposobnosti, 
sposobnost čitanja, socijalna interakcija idr. Brojni naučnici bavili su se uticajem muzike 
narazvoj deteta, a rezultati do kojih su došli, svakako, su impozantni.
Neposrednost delovanja, jedna od osnovnih odlika muzike, od najvećeg je značaja baš u 
predškolsko doba – doba najburnijeg razvoja ličnosti. Radost, tuga ili neko drugo 
raspoloženje iskazano muzikom doživljavamo i onda kada nismo u stanju da objasnimo 
na koji način je muzika podstakla određeno raepoloženje u nama. Dete, iskreno i 
otvoreno za nova saznanja, spontano prihvata ono što mu muzikom nudimo, a to je od 
posebnog anačaja u periodu kad ono menja sredinu i veći deo dana provodi u vrtiću, 
posebno u periodu adaptacije i readaptacije. Osmišljenim izborom i primenom muzike 
vedrog karaktera može se ublažiti tuga i nesigurnost deteta, koje pati ne samo zbog 
odvajanja iz porodičnog ambijenta, zdravstvenog ili nekog drugog razloga (ljubomora, 
teškoće u komunikaciji sa ljudima, nepravilan odnos roditelja prema detetu, neadekvatno 
odevanje i slično).
Moć muzike da probudi u čoveku određeno raspoloženje ima značaja i za rad sa decom 
koja su već prihvatila vrtić kao drugi životni prostor. Muzika doprinosi stvaranju prijatne 
vaspitne sredine za igru i rad. 

2

background image

u kojoj  će i sestra ili vaspitač biti jedan od igrača u pokretu; možda sa lutkom koja se 
takođe   uklapa   u   ritam   muzike.   Vaepitač   u   ovakvoj   organizaciji   igre   prema   potrebi, 
slobodnije, menja način igre; traži prostor za igru kraj deteta okoje se teže oslobađa za 
iskazivanje pokretom. Možda je samo blizina vaspitača i blag osmeh dovoljna podrška da 
se učini prvi pokušaj. Možda će figura u paru (vaspitač-dete) biti radost i doživljaj koji će 
osloboditi dete za kasniju samostalnu stvaralačku igru.
Učešće vaspitača u igri sigurno je podsticajno, ali uključuje i rizik da će se deca radije 
opredeljivati za imitiranje igre vaspitača no za sopstveno kreiranje pokreta. Naka bude i 
tako, vaspitač će ukazati na raznovrsne mogućnosti igre. 
Dete će, kasnije, koristeći stečena iskustva, varirati igru, tražeći sopstveni izraz.
Igra sa pravilima, zahtevima igre ujednačenih kretanja i pokreta takođe je od koristi. Ona 
integriše decu u grupu; stavlja dete pred problem koji treba rešiti zajedno sa ostalom 
decom;   pruža   mogućnost   za   razvijanje   osećanja   zadovoljstva,   koje   prati   uspeh   u 
ostvarenju postavljenog zadatka.
Da   bi   se   postigao   ovakav   kvalitet,  a  izbegle,   u   vrtićima   česte,   pojave   „drila“   radi 
perfekcije izvođenja, vaspitač mora veoma pažljivo i oprezno odabrati pokrete, figure i 
formacije za određenu igru sa pravilima. 
Iskustvo je dobar učitelj,  a  ono nas je, ne jednom, uverilo da je mudro pratiti dečju 
slobodnu igru, odmeriti spretnost u oblikovanju deci bliskih pokreta i na osnovu tih, 
dečjim odabirom sačinjenih izraza pokretom – graditi novu igru. Na taj način se izbegava 
jednovremeno učenje nepoznatog u pokretu – figuri, kao i u koreografiji: igre.
Spretnost u izražavanju govorom omogućava detetu komunikaciju i aktivno učešće u 
sopstvenom radu. 
Razvoj govora predškolskog deteta je oblast koja je pažljivo proučena,  a  metodologija 
rada i postupci se i dalje detaljno analiziraju radi bogaćenja i osavremenjavanja vaspitno-
obrazovne prakse. Od prvih signala i reči dete govori o svojim potrebama i onome što ga 
okružuje. Sposobnost zapažanja, doživljavanja i potrebe za aktivnim učešćem u životu 
prati i veća aktivnost u govoru i iskazivanju doživljenog.
Doživljaji muzike su dragoceni podsticaji na govor, osobito radi toga što podstiču dečju 
maštovitost, sposobnost zamišljanja i slobode u opisivanju sopstvene zamisli govorom, 
Dete   muziku,   kao   i   govor,   upoznaje   putem   prvih   utisaka   koje   mu   odrastao   pruža 
uspavankom,   malom   pesmom,   njihanjem   u   ritmu   muzike,   muzikom   iz   automata,   sa 
gramofonske ploče, audio diska, radio aparata itd. 
Ono   sa   podjednakom   znatiželjom   prati   pesmu,   dakle   muziku   sa   jasnim   tekstualnim 
sadržajem, kao i uspavanku pevanu slogovima 

ni-na, na-na... 

ili vokalizacijom na 

la, la…

Odmah po rođenju dete sabira utiske o muzigci pevanoj ljudskim glasom i onoj koja se 
izvodi instrumentima.  Kao  prvu osobenost zapaža boju ljudskog glasa. Kako bi inače 
prepoznavalo majku i najbliže, koji mu se najčešće obraćaju. U okviru te osobine ono 
vrlo   brzo   razvija   sposobnost   razlikovanja   nežnosti   i   prekora,   zabrane.  To   je  put   za 
razumevanje govora, ali i karaktera muzike, koji će dete u većini slučajeva, kasnije, kada 
bude   i   govorno   spretnije,   opredeljivati   dete   za   vrstu   emocije   i   asocijacije  –  čije   će 
opisivanje biti sadržaj njegove govorne aktivnosti, na primer.
Smisao muzici dete daje na osnovu stečenih saznanja i utisaka koje mu odrasli pružaju, 
često nesvesni da to čine. 
Zamislimo, primera radi, situaciju kada dete oduševljeno otkrićem igre bacanja predmeta, 
hitne igračku koja u letu razbije neki predmet i uznemiri dete iznenadnim, neprijatnim 

4

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti