ITALIJANSKI JEZIK I

priručnik

Par reči umesto uvoda

Italijanski jezik, kao što je mnogima poznato, pripada grupi romanskih jezika koji su 
naziv dobili po nekadašnjoj oblasti Romaniji. Kako jezička podela ne prati nacionalnu i 
geopolitičku podelu treba reći da romanskih  jezika ima 11 od kojih samo pet  ima i 
državni status a to su: italijanski, španski, portugalski, francuski i rumunski. 
Svi  navedeni   jezici  potiču  od   latinskog   jezika,   ali   mu   je,   sa   više   aspekata   gledano, 
italijanski ostao najbliži. 
Tvorcima današnjeg it. jezika možemo smatrati poznatu trijadu pisaca Dantea, Petrarku 
i Bokača (XIII-XIV), koji su, budući manje-više savremenici, svaki na svoj način utrli put 

današnjoj jezičkoj formi i od tzv. vulgarnog (govornog) latinskog- 

il latino volgare

, stvorili 

osnove italijanskog jezika. 

1. Osnovna pravila čitanja i pisanja

Italijanska abeceda-alfabeto italiano (abbicci)


B

 (

bi

)

C

 (

ći

, ispred I i E; 

k

, ispred A, O i U)

D

 (

di

)

E

 (

e

)

F

 (

effe

)

G

 (

đi,

 ispred I i E; 

g

, ispred A, O i U) 

H

 (

akka

)

(

i

)

(

i lunga

)

(

kappa

)

L

 (

elle

)

M

 (

emme

)

N

 (

enne

)

O

 (

o

)

P

 (

pi

)

Q

 (

ku

)

R

 (

erre

)

S

 (

esse

)

T

 (

ti

)

U

 (

u

)

V

 (

vu

)

W

 (

vu doppja

)

X

 (

iks

)

Y

 (

i greka

)

Z

 (

ceta

)

U   pregledu   abecede   uokvirena   su   ona   slova   (glasovi)   koji   ne   pripadaju   originalno 
italijanskoj fonetici već su naknadno uvrštena sa pojavom nekih intenacionalizama koja 
su za sobom povukla i upotrebu ovih slova. S tim u vezi treba reći da Italijani, za razliku 
od nas, ne transkribuju pozajmljene pojmove (ne prilagođavaju ih sopstvenom pismu i 
gramatici),   već   ih   koriste   u   originalnom   obliku   poštujući   pravila   pisanja   i   čitanja   u 
matičnom   jeziku.   Otuda   u   it.   jeziku   pojmovi   kao   npr:   jugoslavo,   killer,   leader,   kiwi, 
yogurt, week-end, xilofono, souvenir, drink...

background image

Odatle: colore (

kolore-boja

), gatto (

gatto-mačak

), gusto (

gusto-ukus

), caro (

karo-drag, 

skup

)...

Isto je i kada se umesto ova tri vokala nađe neki suglasnik:

C  + cons.= 

K + cons

.

Tj.

G + cons.=

G + cons

Odatle: Claudio (

Klaudio

), cristallo (

kristall-kristal

), gratitudine (

gratitudine-zahvalnost

)...

Postavlja se, međutim, pitanje kojom ćemo to kombinacijom dobiti reči za koje, igrom 
slučaja, znamo da se izgovaraju kao: 

čao(ćao), kalčo (fudbal), đovane (mlad)

...Znamo 

takođe da, ako iza slova C ili  G direktno stavimo „tvrde vokale“ (a,o,u), dobijamo „tvrd“ 
izgovor (kao, kalko, govane...). Prema tome, potrebna nam je pomoć jednog od „mekih“ 
vokala kako bismo dobili umekšanu vrednost glasa. Za to će nam poslužiti vokal I. 

C + I + A= 

ća

kao i: 

G + I + A=

đa

C + I + O= 

ćo

G + I + O=

đo

C + I + U= 

ću

G + I + U=

đu

Odatle nam: calcio (

kalćo-fudbal

), ciao (

ćao

), giorno (

đorno-dan

), Giorgio (

Đorđo

), Giulia 

(

Đulija

)...Kao i: faccio (

faćo-radim, činim

), pioggia (

pjođđa-kiša

), oggi (

ođđi-danas

), kada 

su u pitanju udvojene vrednosti. 

Sa druge strane, javiće se potreba za upravo suprotnim procesom, kada ćemo morati 
na neki način da sprečimo umekšavanje izgovora. Naime, postoje reči koje čitamo kao: 

makina, amike, okjo

...kod kojim imamo spoj glasova C i G i mekog vokala a nemamo 

umekšan izgovor. Ovde nam je od presudnog značaja uloga slova H za koje smo već 
napomenuli da nema svoju glasovnu vrednost. Ono će nam poslužiti kao „barijera“ ili 
„zid“ i sprečiće meke vokale I i E da dovedu do palatalizacije. 

C + H + I= ki

kao i. 

G + H + I=gi 

C + H + E= ke

G + H + E=ge

Odatle:   amiche   (

amike-drugarice

),   Lamborghini   (

Lamborgini

),   Moschino   (

Moskino

), 

chimico   (kimiko-hemijski)...ako   i:   macchina   (

makkina-kola,auto

),   occhio   (

okkjo-oko

), 

ghiaccio (

gjaććo-led

)...

Jasno je da nam je H neophodno jedino ispred I i E jer su ostala tri vokala sama po sebi  
„tvrda“ i čitaće se sa „tvrdim“ izgovorom. 

Sledeći glasovi koji su nam bitni su glasovi koji su dobijeni spajanjem dva ili tri slova 
(kao   LJ   i   NJ   u   latiničnom   pismu).   Kada   stoje   samostalno   ta   slova   imaju   svoju 
autonomnu vrednost (L i J ili N i J), međutim, kada se nađu u spoju, stvaraju novi glas. 
Ova dva glasa ne postoje u abecedi ali se javljaju i u pisanju i u izgovoru. 

Italijansko NJ dobija se spojem slova G i slova N i taj spoj se uvek čita kao Nj bez  
obzira   na   prirodu   vokala  koji   sledi:   lasagne   (

lazanje

),   cognome   (

konjome

),   gnocche 

(

njokke

)... 

Sledeći glas je glas LJ koji se dobija spajanjem tri slova G, L i I ispred A,O,U i E, dok je 
ispred vokala I dovoljno samo GL.. Ono će se uvek naći u vidu sloga spojeno sa nekim 
od pet vokala: gli=lji, glie= lje, glio=ljo, gliu-lju i glia=lja. 

Figli   (filji-sinovi),   famiglia   (

familja-porodica

),   luglio   (

luljo-juli

),   meglio   (

meljo-bolje

), 

fogliame (

foljame-lišće

)...

Sledeće je slovo S koje se u italijanskom čita kao naše S samo kada je udvjeno između 
dva vokala, dok ga, kada stoji samo na toj poziciji, čitamo kao naše Z (3 ćir.).
Odatle imamo: possibile (

posibile-moguće

), Massimo (

Masimo

), cassa (

kasa-kasa

)...Ali 

zato:   mese   (

meze-mesec   vrem.

),   casa   (

kaza-kuća

),   chiuso   (

kjuzo-zatvoren

),   causa 

(

kauza-razlog, spor

)...

Kada je, međutim, samo na početku reči a ne između dva vokala, uglavnom ga čitamo 
kao naše S: studente (

studente-student

), scrittore (

skrittore-pisac

), specchio (

spekkjo-

ogledalo

)...

Slovo Z će se i kao samo i kao udvojeno čitati kao naše C ili Dz: pezzo (peco-komad), 
pizza   (pica),   lezione   (lecione-lekcija,   predavanje),   emozione   (emocione-emocija), 
organizzazione (organidzacione-organizacija)...

Za slovo Q postoje dva pravila koja su dosledna u svim situacijama. Prvo pravilo glasi 
da iza slova Q uvek ide vokal U: quando (

kuando-kada

), questo (

kuesto-ovaj

), aquila 

(

akuila-orao

)...

Drugo pravilo je da ovo slovo nikada neće imati svoju dopju kao ostala slova već će je 
pozajmiti od slova K. Dakle, nemoguć je spoj QQ, već je u upotrebi spoj CQ: acqua 
(akkua-voda), acquistare (akkuistare-nabaviti, kupiti)...

Zadnje među pravilima čitanja tiše se slova Š. Ni ono ne postoji u abecedi kao ni Lj i NJ, 
jer   se   zapravo   ne   može   naći   u   spoju   sa   nekim   suglasnikom   već   samo  u   spoju   sa 
vokalima tako da zapravo pričamo o slogovima ša, šo, šu. ši i še. Te slogove dobijamo 
na sledeći način: 

S + C + I= ši

fascino (fašino

-šarm

), scimmia (

šimmja-majmun

)

S + C + E= še

scena (

šen-scena

), miscela (

mišela-vilica

)

S + C + I + O= šo

sciopero(

šopero-štrajk

), sciogliere(šoljere

-odvezati

)

S + C + I + U= šu

pastasciutta (

pastašutta

),asciugare (

ašugare-osušiti

)

S + C + I + A= ša

sciabola (

šabola

), sciarpa (

šarpa-marama, ešarpa

)

1. О ČLANU

Želiš da pročitaš svih 18 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti