1. U V O D

              Podsticanje kreativnosti predstavlja složen socijalno-vaspitni postupak 
koji   obuhvata   podsticanje,   pojave   pokretanja,   uvežbavanja,   negovanja   i 
razvijanja stvaralačkog potencijala. 
              Pre svega postavlja se pitanje : šta je to 

kreatvnost

? Jedna konkretna 

definicija ne postoji. Etimološka analiza termina kreativnosti vodi latinskoj reči 

creare

  = rađati, izvojevati. Termin je tokom vremena trebalo da dokaže svoju 

legitimnost nizom drugih termina kao : kreativna mašta, nasledno imaginativno 
iskustvo, fluidna inteligencija, divergentno mišljenje,itd. To je razlog zbog kojeg 
je tokom istorije formulisan niz definicija kreativnosti. Navešću samo neke:
               - “Kreativnost je sposobnost da se u svet uvede neka izvesna novina”-  
J.L.Moreno
                - “Kreativnost specijalna sposobnost duha da organizuje elemente 
spoljnog sveta (kulturne ili tehničke elemente), kako bi oni bili predstavljeni u 
novom vidu, čime se ostvaruje kreativna radnja.”-  Enciklopedija Hachette
               - “Kreativnost je prilagodljivost sa prevazilaženjem.”-  Ž. Pijaže …

               U školskoj pedagogiji formulisana je sledeća definicija kreativnosti: 
“kreativnost je proces kojim se čitava ličnost jedinke fokusira u nizu faktora 
(bioloških, psiholoških, socijalnih), što ima kao rezultate ideju ili nov, originalan 
proces, od praktične ili društvene koristi ili bez nje.” (P.P.Neveanu, M. Zlate, T. 
Cretu, “Psihologie”). U tom smislu, potrebno je imati u vidu čitav sistem uslova 
ili činilaca koji su povoljni za unapređivanje i razvoj kreativnosti:
                1. strukturni činioci, bitni za kreativnost;
                2. opšti činioci za razvijane i isticanje ličnosti dece;
                               3. činioci psihološko-socijalne sredine i psihološko-vaspitnog 
okruženja, koja stimulišu stvaralačko unapređivanje i razvoj.
                
                             Kod predškolske dece   kreativnost je vrlo dobro izražena. U 
aktivnostima   kao:   igre   po   ulogama,   igre   stvaralaštva,   priče   iz   mašte   ili   sa 
zadatim početkom, crteži iz mašte, itd., deca se razlikuju po stepenu iskazivanja 
kreativne mašte. Naravno, osim samog nasleđa da je i podsticajna sredina u 
kojoj se dete razvija neraskidivi faktor za razvoj kreativnosti jer kreativnost koja 
se ne razvije radom ostaje samo neiskorišćena mogućnost da se ispolji neki 
talenat, dok u uslovima sistematskog rada i obrazovanja ona može da se ispolji i 
iskaže u svom pravom obliku.
              U narednim poglavljima osvrnućemo se na najbitnije od njih.

  

                                                          2

   2.  RAZVOJ  DEČJEG  MIŠLJENJA

              Kao što je psihološkim istraživanjima utvrđeno, svaki uzrast karakterišu 
za   njega   specifične   forme   mišljenja   i   saznavanja   koje   se,   kada   je   u   pitanju 
predškolsko dete, razlikuju od mišljenja i saznavanja odraslog čoveka. Otuda i 
vaspitno-obrazovni rad, koji se sa njima obavlja, ima osobenosti koje se, sa 
jedne strane, ogledaju u uvažavanju pomenutih specifičnosti, ali i postupcima, 
koje treba da umanje ostajanje na njima i, eventualno, negativne uticaje ovih 
specifičnosti na naredni razvojni stupanj.
               Najelementarniji oblik mišljenja, koji se prvi javlja kod dece ranih 
uzrasta,   je  

praktično-opažajno   mišljenje

.   Njegovo   osnovno   obeležje   je   tesna 

povezanost   misaonih   procesa   sa   praktičnim   radnjama.   U   prve   četiri   godine 
života, deca mogu kao predmet svojih misli da imaju samo ono što vide, čuju ili 
mogu uhvatiti rukama, a tako rešavaju i zadatke kojih se prihvate. Pri kraju prve 
ili   na   početku   druge   godine,   dete   rešava   praktične   zadatke   koji   uključuju 
mišljenje. Tako npr., kada na pokrivaču primeti igračku, dete povuče pokrivač 
sebi i na taj način dođe do igračke. Da bi došlo do cilja ono koristi pomoćno 
sredstvo. U raznim situacijama dete se snalazi tako što što neka svoja praktična 
iskustva koristi u novim uslovima.
              Govor postepeno ima sve značajniju ulogu. Kod trogodišnjeg deteta 
zapažamo dve istovremene aktivnosti, govornu i intelektualnu aktivnost, koje su 
usmerene   ka   rešavanju   zadatka.   To   je   više   govor   povodom   zadatka.   Na 
sledećem stupnju razvoja, ono što dete govori je u vezi sa onim što čini. Značaj 
takvog govora je veoma veliki jer se njegove misaone operacije odvijaju na 
verbalnom planu. Dalji razvoj mišljenja i govora usmeren je u pravcu, sve veće 
verbalizacije   inteligencije   i   intelektualizacije   govora.   Govor   sada   prethodi 
aktivnosti dok se ranije javljao na njenom kraju. Dete počinje glasno da misli i 
opravdano se može reći da govor usmerava dečiju aktivnost. 
                           U predškolskom periodu dete prelazi sa opažajno-praktičnog na 

opažajno-predstavni 

nivo. Ovo mišljenje se javlja u situacijama koje zahtevaju 

snalaženje, ne samo na praktičnom, nego i zamišljenom, simboličkom planu. U 
igri, prilikom likovnog izražavanja, konstruisanja i dr. dete se osposobljava da 
predvidi rezultat svog praktičnog delovanja, planira svoju aktivnost i načine na 
koje će da reši neki problem. Starija predškolska deca su u stanju da uoćavaju 
složene zavisnosti među objektima i predviđaju rezultate praktičnog delovanja.
            Sa formiranjem predstava o osnovnim, suštinskim osobinama i odnosima 
između predmeta i pojava, stvara se osnova za razvoj pojmovnog ili  

logičkog 

mišljenja

, koje se temelji na simboličkim zamenama, posebno na govoru. Njega 

background image

Želiš da pročitaš svih 11 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti