Analiza tržišta novca i monetarne stabilnosti
REZIME
Tržište novca čini deo finansijskog tržišta, i kao njegov važan segment, predstavlja
visokospecijalizovani oblik kupovine i prodaje novca, ostalih likvidnih sredstava i kratkoročnih
hartija od vrednosti. Cena novca je kamata. Tržište novca trguje dnevnim, terminskim novcem i
kratkoročnim hartijama od vrednosti, u zavisnosti od načina i uslova poslovanja razlikujemo
primarno i sekundarno tržište novca.
Novac je društveni odnos, što znači da postoji samo u okviru grupe ljudi kao sredstvo
prihvaćeno od svih članova. I ako je novac zajednička kreacija celog društva, on predstavlja nešto
eksterno u odnosu na pojedinca, a u realnosti se za sve javlja kao sasvim prirodna stvar. I ako je
novčani oblik vrednosti univerzalna karakteristika različitih sistema robne privrede, različiti oblici i
vrste novca su se javili na različitim mestima i u različito vreme.
Novac služi kao regulator ekonomske aktivnosti i novčani oblici su odraz odredjene
organizacije ekonomske aktivnosti putem robne privrede.
U medjunarodnim ekonomskim odnosima su česte situacije da u spojnoj trgivini učestvuju
zemlje čije valute nisu kovertabilne, ili se pak nalaze u platno bilansnim teškoćama. U toj situaciji
pribegava se tzv. barter ili kompenzacionim poslovima.
Stabilnu vrednost novca u jednoj privredi imamo kada domaći novac bez teškoća obavlja
svoje funkcije. Javlja se u obliku papirnog i kovanog novca. Do inflacije dolazi kada
„ Suviše novca
juri premalo roba“
. I postoji lagana, srednja i hiperinflacija. Inflacija utiče na imovinu, dohodak i
privredu uopšte. Porast najčešće one društvene slojeve čiji je dohodak u novcu fiksan da se nemože
prilagodjavati povećanju troškova života: penzioneri, činovnici, radnici, studenti. Njihova realna
štednja opada. Koristi od inflacije imaju oni društveni slojevi čije su cene mobilne kao i oni koji
mogu da dobijaju bankarske kredite koje obezvredjena valuta lako konpenzira Dok je kod deflacije
višak ponude nad novčanom tražnjom. Ona ima tendenciju opšteg pada cena, smanjenja plata i
nadnica, smanjenja proizvodnje, zaposlenosti i nacionalnog dohotka, porasta novčane kupovne
snage.
Na tržištu novca predmet kuporodaje su hatrije od vrednosti, emitovane od strane centralne
banke ili drugih subjekata kojima pozitivno pravo daje takvu mogućnost. Na razvijenom tržištu u
razvijenim privredama koriste se razni instrumenti u trgovini hartijama od vrednosti: međubankarska
kupoprodaja novca, kratkoročne hartije od vrednosti i međubankarska trgovina viškovima obaveznih
rezervi.
U dnevnim poslovanjima poslovnih banaka pojavljuju se na saldu njihovog dnevnog
poslovanja viškovi i manjkovi. Novac se na organizovanom ili neorganizovanom tržištu novca
pozajmljuje radi održavanja likvidnosti banaka, i drugih finansijskih institucija , kako u kratkim
vremenskim intervalima npr. dnevna poslovanja tako i na određene vremenske intervale i to
predstavlja medjubsankarsku kupoprodaju novca.
Neke od kratkorocnih hartija od vrednosti koje su opisane u ovom radu su: državne obveznice,
blagajnički zapisi, komercijalni zapisi, bankarska potvrda o depozitu, bankarski akcept i
komercijalni zapis.
Stopa obveznih rezervi je promenljiva, mogućnost njenog utvrđivanja ima centralna banka po
sili zakona a na osnovu materijalnih činilaca u društvu. Ako u privredi postoje neusklađenosti tj.
inflatorni skok ili tendencija njenog rasta centralna banka podiže stopu obaveznih rezervi,
onemogućuje povećanje kreditnih aranžmana jer oni u tim situacijama stvaraju nerealnu kupovnu
moć, i time usklađuje proizvodno-robne sa kupovnim fondovima.
1
1. Pojam tržišta novca
Restriktivno gledano tržište novca obuhvata trgovanjem novca i kratkoročnim hartijama od
vrednosti, zatim kratkoročne kredite, kao i institucije i organizacije koje osiguravaju ta sredstva a to
su komercijalne banke, depozitne banke, berze za ovu vrstu hartija od vrednosti, eskontne i
diskontne organizacije, akceptno-kreditne institucije. U tržište novca spadaju i instrumenti tržišta
novca, a ekstenzivno gledano i tržište deviza i valuta može činiti deo tržišta novca.
Uloga tržište novca danas gledano ima široku i značajnu ulogu u vođenju poslovne politike
banaka, poslovnih i finansijskih organizacija.
Tržište novca omogućava centralnoj banci sprovođenje monetarno-kreditne politike,
regulisanje ponude i tražnje novca, brži opticaj finasijskih sredstava, ostvarivanje ciljeve devizne
politike, politike banaka, funkcionisanje kredtiranje države, javnog duga, održavanje optimalne
likvidnosti subjekata na tržištu kao i banaka, odvijanje društvene reprodukcije sa što manje zastoja,
privredni rast u celini.
Tržište novca je instrument u rukama pre svega centralne banke tj. poslovnih banaka na kojem
se ostvaruju neki od važnih parametara funkcionisanja finasijskog tržišta čime se osigurava,
poboljšava, razvija ekonomski rast, cena novca tj. kamata regulisanje razvoja uplitanje u njegove
tokove, tokove investiranja i slično.
Tržište novca i tržište kapitala možemo posmatrati kroz prizmu bankarskog kapitala koji
predstavlja izvor štednje,sa jedne strane, i njihovu transformaciju u novčana sredstva, ubrizgana kao
investiciona sredstva na tržištu kapitala. Iz tih razloga možemo povući tanku liniju između tržišta
novca, i finansijskih tokova u privredi, tokova u bankarskom sektoru, jer njihov uticaj i korelacija su
nekada toliko isprepletane da u teoriji ta linija i postoji dok u ekonomskim tokovima sve ove
kategorije su nerazdvojive za normalno funkcionisanje makro tj. mikroekonomskih subjekata.
Faktori koji utiču na tržište novca tj. na njegov razvoj i funkcionalnost bili bi:
Nivo društvenog razvoja
Razvoj finansijskog sistema
Razvoj i kvalitet bankarskog sektora
Uloge i samostalnosti centralne banke
Razvijenost institucija i instrumenata tržišta novca
Značaj i uloga kamatne stope
Finansijske i ekonomske otvorenosti nacionalne privrede
Stabilnost privrede i nacionalne novčane jedinice
Stepen restriktivnost monetarne politike
Razvoj i vrsta kratkoročnih hartija od vrednosti
Pravne države i poštovanja zakonitosti
Na tržištu novca obavljaju se bankarske operacije dnevnim i terminskim novcem, na
primarnom i sekundarnom tržištu kratkoročnih hartija od vrednosti.
Terminski novac postoji na terminskom tržištu na kome se posluje sa hartijama od vrednosti ili
robom,u nekom budućem terminu, ali sa ugovorenim bitnim sastojcima takvog ugovora
.
Na
terminskom tržistu javljaju se razni subjekti. Subjekte koji posluju za centralnu odnosno za poslovnu
banku nazivamo dilerima, i dok jedni u ime banke nude novac drugi pak taj novac traže na posudu, i
taj momenat budućeg roka za razliku od dnevnih operacija igra ključnu ulogu u kome svi subjekti
računaju sa izvesnom stabilnošcu na tržištu novca, i svaka oscilacija za obe strane može stvoriti
poslovne gubitke.
2

Na osnovu razmatranje prirode novca kao društvenog odnosa može se izvesti nekoliko
važnih zaključaka o ulozi novca u ekonomskoj aktivnosti:
•
novčani oblik vrednosti različit i nezavistan od vrednosti robe je inherentan sistemu
razmene;
•
razvoj novca se odvija paralelno sa razvojem same razmene;
•
mada je novčani oblik vrednosti univerzalna karakteristika robne proizvodnje, oblici novca
su različiti promenjivi;
•
bez obzira da li postoji ili ne postoji novčana roba, postoji tendencija razvoja hijerarhije
obaveza različitih stepena prihvatljivosti- plaćanje agenata na jednom nivou piramide
zahteva izvršenja obaveza agenata na sledećem nivou obaveznosti.
2.1. Teorija novca
Odnos izmedju novca i ekonomske aktivnosti je dvosmeran. Sa jedne strane, novčani oblici
su odraz odredjene organizacije ekonomske aktivnosti putem robne privrede. Sredstva koja služe
finansiranju same ekonomske aktivnosti se kreiraju u samoj toj ekonomskoj aktivnosti. Novac
odražava ekonomsku aktivnost, monetarni fenomeni su odredjeni i nezavisnim razvojem same
ekonomske aktivnosti. Ovo je značajno za razvoj monetarne teorije.
Sa druge strane, novac služi kao regulator ekonomske aktivnosti, zato što on predstavlja
sponu izmedju individualnog proizvodjača i društvenog karaktera proizvodnje. Kad neki subjekt ima
nameru da se bavi proizvodnjom on mora da ima finansijska sredstva za to. Ako ih nema u dovoljnoj
količini on mora posuditi sredstva. Tako finansijska sredstva opredeljuju koliko će se moći
proizvoditi. Ona odredjuju ukupan obim ekonomske aktivnosti.
U 18. i 19. veku, pisci koji su najviše uticali na kasniji razvoj monetarne teorije, Hjum, Smit,
Rikardo i Marks naglasak su stavljali na ekonomske aktivnosti koja je determinisana na monetarnim
faktorima.
Kvantativna teorija američkog ekonomiste Irvinga Fišera koja je na početku 20. veka na nov
način postavila pitanje odnosa izmedju novca i ekonomske aktivnosti. On je tvrdio da je ukupna
monetarna vrednost transakcija u jednoj ekonomiji potpuno nezavisna od nivoa ekonomske
aktivnosti. Data količina novca utvrdjuje samostalno i egzogeno.
Kejns kao odgovor na dramatične promene u monetarnim sistemima posla Prvog svetskog
rata i Velike krize ponudio je takav monetarni sistem u kome će centralna banka biti odličujući
faktor. Glavno orudje nove monetarne politike postaće politika kamatne stope. Uspostavlja se bliska
veza izmedju kreirane novčane rezerve centralne banke i nivoa ekonomske aktivnosti koja se
realizuje putem kamatne stope na obveznice, cene kapitalnih dobara fiksne investicione politike
preduzeća. Kejns stavlja naglasak na promene u kamatnoj stopi koje predstavljaju odgovor
ekonomskog sistema na promene u količini novca.
2.2. Barter poslovi
U medjunarodnim ekonomskim odnosima su česte situacije da u spojnoj trgivini učestvuju
zemlje čije valute nisu kovertabilne, ili se pak nalaze u platno bilansnim teškoćama. U toj situaciji
pribegava se tzv. barter ili kompenzacionim poslovima.
Osnovni princip kod barter poslova je da se isporuke stranoj zemlji dobija konpenzacija u
robama. Obračun se ne vrši u novcu nego se jedne robe zamenjuju za druge robe.
Barter poslovi se mogu ugovarati na nivou preduzeća i na nivou države. Preduzeća često
ugovaraju barter, kada se oni odvijaju u zemljama u kojima postoji nestabilna finansijska situacija i
gde ne postoji dovoljan stepen sigurnosti da će poslovne banke moći izvršiti isplate. Da bi se takvi
4
rizici izbegli, a posao ipak obavio pribegava se ugovaranju isporuka robe za robu, tj. ugovara se
kompenzacioni posao.
Kada se barter poslovi ugovaraju izmedju zemalja tada se radi o medjudržavnom kliringu.
Tada se medjudržavnim sporazumom ugovaraju liste i količine roba koja će biti predmet isporuka.
Svaka zemlja preko za to ovlašćene banke vrše isplate svojim preduzećima kada one izvrše izvoz u
zemlju sa kojom je sklopljen klirinški sporazum. U principu kod medjunarodnog kliringa
medjusobne isporuke treba da su izbalansirane.
Ako se pojavi razlika, ona se isplaćuje u devizama ili zlatu ili se pak prenosi, kao obaveza
zemlje koja je isporučila manje robe, u sledeću godinu.
Za razliku od uobičajene spojne trgovine u kojoj se plaćanje vrše nerentabilnim devizama,
kod medjudržavnog kliringa zemlja koja ima sufucit nalazi se u nepovojnoj situaciji, jer je isporučila
robe veće vrednosti koje nisu konpenzirane kontra isporukama.
Medjudržavni kliring je bio tipičan za trgovinu sa bivšim socijalističkim zemljama i
zemljama u razvoju. Medjutim, on se danas primenjuje ako ne postoje drugi modaliteti za odvijanje
spojno trgovinske razmene.
2.3. Novac sa gledišta građanskog prava
Novac je stvar i pojavljuje se u formi metalnog novca ( koji služi za manje isplate) i
papirnog novca ( banknota ). On je u prometu opšte merilo vrednosti za sve druge stvare, i na njega
se svode sve ostale stvari. Novac je zamenjiva po rodu odredjena i potrošna stvar. Novac kao stvar
podleže načelima i pravilima koja važe za pokretne stvari. Zbog tih navedenih svojstava, novac ima
dvostruku funkciju. Služi za opšte platežno sredstvo, ali kao prometno sredstvo, pošto je vrlo lako
jednu stvar pretvoriti u novac i obrnuto novac u druge stvari ili druga dobra.
Novac ne podleže samo propisima gradjanskog prava, jer je stvar, već i posebnim
javnopravnim propisima koja odredjuju za njega poseban javnopravni režim. U svakoj državi
propisima se odredjuje koji je novac obavezno sredstvo plaćanja. Kod nas je zakonsko sredstvo
plaćanja je dinar.Svaki poverilac na teritoriji SCG dužan je da primi dinare kao obavezno sredstvo
plaćanja, kada se radi o isplatama novčanih obaveza. U unutrašnjem pravnom prometu strana valuta
se smatra robom, kao svaka druga roba. Plaćanja izmedju državnih organa, ustanova i pravnih lica ne
vrše se u novcu, već virmanima preko njihovih tekućih računa kod banaka. Ovaj novac koji se vodi
na tekućim računima je tzv. BUCHELD je takodje novac u pravnom smislu reči. Bezgotovinska
plaćanja preko virmanskih naloga obezbedjuju veću stabilnost valute, nego kada se plaća u gotovom
novcu. Ukoliko je veća količina gotovog novca u privredi, utoliko je teže regulisanje planiranja
novčanog prometa. Novčani dug se obično izražava u unutrašnjem prometu u odredjenoj sumi
domaće valute- dinara. Medjutim, moguće je da bude izričito ugovoreno izmedju stranaka plaćanje u
odredjenoj stranoj valuti (evrima, dolarima, funtama ), ali takvi poslovi podležu deviznoj kontroli
banke.
2.4. Papirni novac kao instrument finansiranja
U sasvim izuzetnim okolnostima država koristi dopunsku emisiju kao sredstvo pokrića ne
redovnih rasnoda ili budžetskog deficita.
Studije dopunske emisije ulazi u političku ekonomiju, ali je u javnim finansijama potrebno
govoriti o tom instrumentu. Ako ni po čemu drugom, a ono zbog toga što ova emisija, kao sredstvo
pokrića ima zajedničkih crta sa ostalim vanrednim porezima i zajmovima. Kao što ćemo dalje
pokazati, ekonomske i finansijske posledice i dopunske emisije novca stoje u direktnoj vezi sa
budžetskom privredom: ove 2. finansijske kategorije uzajamno utiču jedna na drugu kontrološu se.
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti