pokriće rizika iz sklopljenog ugovora. Međutim, ne postoji reosiguranje koje bi osiguravača
zaštitilo od svih mogućih odstupanja u veličini šteta u njegovom portfoliju, jer svaki oblik
reosiguranja daje optimalnu zaštitu samo kod pojedinih vrsta rizika.

Reosiguranje predstavlja vertikalnu podelu rizika, gde se ne menja odnos osiguranik –
osiguravač. Reosiguranjem, osiguravač (cedent) prenosi višak rizika iznad svog pridržaja na
reosiguravača (cesionara), a osiguranik niti zna niti mora znati da postoji reosiguranje, jer
svoja prava direktno ostvaruje od svog osiguravača.

Osnovni preduslov za postojanje funkcije reosiguranja je zaključen ugovor o osiguranju.
Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada oceni da bi eventualna velika, delimična
ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki deo toga rizika koji u
slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj
deo koji osiguravač zadržava za sebe, naziva se samopridržaj. Samopridržaj je deo osigurane
svote ili deo štete koju osiguravač zadržava kod pojedinog osiguranja i ne pokriva ga
dodatnim reosiguravateljnim pokrićem. Visinu samopridržaja određuje sam osiguravač , a
obično se određuje u procentu od osigurane sume i do određenog limita, ali se može ugovoriti
i u apslolutnom iznosu.

3. PODELA REOSIGURANJA

Različiti autori na različite načine prilaze podeli reosiguranja. Kriterijumi za klasifikaciju su
mnogobrojni, počevši od sadržaja, pojedinosti, načina pokrića, obaveznosti davanja rizika u
reosiguranje, tehnike predaje rizika u reosiguranje, itd. Najvažnija, i u praksi, najčešće
korišćena podela reosiguranja jeste po kriterijumu prostorne distribucuje rizika na osnovu
čega se reosiguranje deli na reosiguranje u zemlji i reosiguranje u inostranstvu. Reosiguranje
u zemlji je veoma značajno sa stanovišta odliva sredstava, pa je važno da reosiguravajuće
kuće na nivou nacionalne privrede u tom smislu izvrše međusobnu razmenu, po mogućnosti
srodnih rizika, pa da se tek nakon toga pristupa “izvozu” preostalog dela rizika u inostranstvo.
Upravo iz tog razloga potrebno je da prva diversifikacija rizika u prostoru bude na nivou
nacionalne ekonomije, i to je kod nas regulisano Zakonom.

Distribucija sa stanovišta prihvata, odnosno predaje rizika u reosiguranje razlikuje aktivna i
pasivna   reosiguranja,   a   suština   njihove   podele   leži   u   aktivnosti   pokrića   reosiguravača
(cesionara)   i   pasivnosti   strane   osiguravača   (cedenta).   Dakle,   ukoliko   se   vrši   preuzimanje
rizika u reosiguranje od strane reosiguravača radi se o aktivnom reosiguranju. Osnovni interes
svakog   reosiguravača   je   što   širi   obim   poslova   aktivnog   reosiguranja,   jer   na   taj   način   u
sopstvenom   samopridržaju   može   da   vrši   veći   odabir   rizika   i   na   toj   osnovi   da   formira
sopstvene   fondove,   kako   za   pokriće   troškova   poslovanja,   tako   i   za   stvaranje   rezervi
sigurnosti. U slučaju kada reosiguravač predaje deo rizika u retrocesiju radi se o pasivnom
reosiguranju.   Pasivnom   reosiguranju   treba   prilaziti   sa   određenom   dozom   opreza,   u   čijoj
osnovi treba da postoji dobro analizirana mogućnost pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane
postoji mogućnost previše velikog odliva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih delova
rizika koje bi reosiguravač mogao zadržati u sopstvenom samopridržaju, sa druge strane preti
još veći rizik ako reosiguravač zadrži  za sebe više nego što mu njegove rezerve sigurnosti
dozvoljavaju.

4. MEHANIZAM REOSIGURANJA

Delatnost reosiguranja je po mnogo čemu specifičan posao. Na poslove reosiguranja utiče
veliki broj faktora, počevši od političkog i privrednog sistema jedne zemlje, preko određene
pravne regulative, strukture privrede, pa do poslovne politike osiguravajućih kuća, broja
osiguravača, broja cesija i sl.

Ekonomski slabije zemlje, kao što je naša, gotovo po pravilu rade pasivne poslove
reosiguranja prema inostranstvu i bave se najvećim delom izvozom rizika u reosiguranje,
zadržavajući u sopstvenom pokriću, ili nimalo, ili relativno mali deo reosiguranog portfelja.

5. SAMOPRIDRŽAJ

Samopridržaj   je   onaj   deo   jednog   rizika   kojeg   osiguravač   može   pokriti   u   slučaju   velike
delimične   ili   totalne   štete   iz   sopstvenih   sredstava,   ali   tako   da   isplatom   štete   postane
insolventan. Visina samopridržaja zavisi od niza faktora i njegovo izračunavanje je rezultat
rada aktuarske službe, ali i kombinacija još niza činilaca, kao što su: tehnička premija, rezerve
sigurnosti,  suma  osiguranja,  maksimalna moguća  šteta  i drugo.  Rizik  koji  prihvata jedna
kompanija naziva se bruto rizik, a deo koji zadržava za sebe (posle reosiguranja) naziva se
neto osiguranje tj. samopridržaj.

Samopridržaj je deo osigurane svote ili svote pod rizikom kod svakog pojedinog rizika, koji
osiguravatelj ne predaje u reosiguranje. Samopridržaj se može definisati i kao ograničenje
obaveze osiguravača u odnosu na visinu štete u ugovorenom procentu. Pod samopridržajem
se   u   suštini   podrazumeva   sopstvena   mogućnost   osiguravača   na   snošenje   štete.   Ovim   se
reosiguravaču   dokazuje   ekonomski   interes   osiguravača   u   tom   poslu.   Maksimum   obaveza
utvrđuje   se   prema   prirodi   osiguranja,   vrsti   rizika,   brojnosti   osiguranih   predmeta   (veličini
portfolija), veličini i strukturi premije, visini pričuva sigurnosti i drugo. Elementi potrebni za
utvrđivanje visine samopridržaja specifični su za različite vrste osiguranja, ali zajednička im
je   svrha   određivanja   maksimalnog   kapaciteta   za   pokriće   rizika   vlastitim   raspoloživim
sredstvima osiguravača.

Odlučujući faktori koji određuju visinu rizika koji osiguravajuća kompanija može zadržati za
sebe su: finansijski kapacitet i tehnički kapacitet. Finansijski kapacitet osiguravača su u stvari
rezerve kojima on raspolaže. Tehnički kapacitet određen je veličinom i strukturom
(homogenošću) zajednice rizika koja predstavlja portfolio osiguranja osiguravajuće
kompanije. Oba ova faktora su u direktnoj srazmeri sa visinom samopridržaja. Ako se rezerve
i portfelj povećavaju, srazmerno se povećava i visina samopridržaja.

Kada se utvrđuje visina samopridržaja polazi se od osnovnih faktora koji se primjenjuju a to
su: stavovi top menadžmenta, finansijska snaga osiguravajuće kompanije, disperzija portfolija
osiguravajuće komapanije, profitabilnost osiguravjuće kompanije, strategija osiguravajuće
kompanije, (ne)izbalansiranost rizika, cena i alternativne forme reosiguranja.

Visina samopridržaja donosi se od strane vrha tj, top menadžmenta na osnovu čega se vidi i
njihov stav prema riziku. Ovde se može zaključiti da li se radi o konzervativnom
administrativnom menadžmentu čija je spremnost na manji rizik ili smelijom čija je sklonost
ka riziku veća. Finansijska snaga kompanije predstavlja obim finansijskih sredstava kojima
osiguravajuća kompanija raspolaže i koji direktno utiče na visinu obaveza koje osiguravač