Zlatni standard
Stvaranje monetarnog sustava na temelju zlatnog standarda 1875. godine je jedan od najvažnijih događaja u povijesti Forexa.
Prije uspostave zlatnog standarda, države su uobičajeno koristile zlato i srebro za međunarodna plaćanja. Glavni problem sa
korištenjem zlata i srebra za plaćanje je taj da na njihovu vrijednost utječe vanjska ponuda i potražnja. Npr. otkriće novog
zlatnog rudnika bi spustilo cijenu zlata.
Temeljna ideja iza zlatnog standarda je bila ta da države garantiraju konverziju valute za određeni iznos zlata, i obrnuto. Drugim
riječima, valuta je imala pokriće u zlatu. Vlade su morale imati velike zalihe zlata da bi mogle zadovoljiti potrebe onih koji su
htjeli promijeniti valutu. Tijekom kasnog 19. stoljeća sve gospodarski važne države su imale definirani odnos valute i unce zlata.
Tijekom vremena, razlika u cijeni unce zlata između dvije zemlje postala tečaj razmjene valuta tih dviju država. To je bio prvi
standardizirani način razmjene valuta u povijesti.
Zlatni standard je propao na početku Prvog svjetskog rata.
Zbog političkih napetosti sa Njemačkom, velike europske sile su
htjele provesti velike vojne projekte. Ti projekti su bili toliko skupi da nije bilo dovoljno zlata da se pokrije sav iznos novca kojeg
su države puštale u optjecaj.
Iako se zlatni standard na kratko vrijeme vratio između dva svjetska rata, većina država ga je opet napustila nakon Drugog
svjetskog rata. Ali zlato nikad nije prestalo biti najpoželjniji oblik čuvanja vrijednosti.
Bretton Woods sustav
Prije kraja Drugog svjetskog rata, savezničke države su smatrale da postoji potreba za monetarnim sustavom koji će naslijediti
zlatni standard. U srpnju 1944. godine, više od 700 predstavnika savezničkih država sastalo se u Bretton Woodsu, u SAD-u da
bi dogovorili ono što će se kasnije nazvati Bretton Woods sustav međunarodnog monetarnog upravljanja.
Pojednostavljeno rečeno, Bretton Woods sustav je doveo do toga da je američki dolar zamijenio zlatni standard i postao glavna
rezervna valuta i do osnutka tri međunarodne agencije koje bi nadgledale ekonomsku aktivnost, a to su Međunarodni monetarni
fond(MMF), Međunarodna banka za obnovu i i razvoj i Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT).
Jedno od glavnih obilježja Bretton Woods sustava je to da je američki dolar zamijenio zlato kao glavnu mogućnost za razmjenu
nacionalnih valuta. Osim toga, američki dolar je postao jedina svjetska valuta koja je imala pokriće u zlatu(to je kasnije bio
glavni razlog pada Bretton Woods sustava).
Slijedećih 25 godina, SAD je morao imati niz deficita platne bilance kako bi ostao svjetska rezervna valuta. Do ranih 1970-ih,
zlatne rezerve SAD-a su bile uglavnom potrošene pa tako Ministarstvo financija nije imalo dovoljno zlata da pokrije sve dolare
koje su imale strane centralne banke.
Na kraju je 15. kolovoza 1971. američki predsjednik Richard Nixon objavio da SAD više neće mijenjati dolare za zlato. To je bio
kraj Bretton Woods sustava.
Iako Bretton Woods sustav nije potrajao, ostavio je važno naslijeđe koje još uvijek ima značajan utjecaj na današnju
međunarodnu monetarnu klimu. To naslijeđe postoji u obliku tri međunarodne agencije osnovane 1940-ih., MMF, Međunarodna
banka za obnovu i razvoj, i GATT, preteča Svjetske trgovinske organizacije.
Današnja tečajna lista
Nakon što se Bretton Woods sustav srušio, svijet je napokon prihvatio uporabu fluktuirajućih valutnih tečajeva tijekom
Sporazuma na Jamajci 1976. godine. To je značilo da se upotreba zlatnog standarda trajno napušta. No to ne znači da su sve
države prihvatile slobodno fluktuirajući valutni tečaj.
Većina država ima jedan od ova tri sustava valutnog tečaja:
dolarizaciju, vezani tečaj i upravljani slobodni tečaj.
U nastavku pregled ta tri sustava:
Dolarizacija
Ovo se dogodi kada država odluči ne izdavati vlastiti novac i prihvati stranu valutu kao svoju nacionalnu valutu. Iako dolarizacija
obično znači da će zemlja biti smatrana sigurnijim mjestom za ulaganje, mana je to što centralna banka ne može više izdavati
novac niti utjecati na monetarnu politiku. Primjer dolarizacije je El Salvador.
Vezani valutni tečaj
Vezanje nastaje kada država odluči fiksirati tečaj svoje valute za neku drugu valutu da bi gospodarstvo zemlje bilo stabilnije
nego kada bi imalo slobodno fluktuirajući tečaj. Točnije, vezivanje omogućuje valuti zemlje da bude zamijenjena po fiksnoj stopi
u drugu valutu ili košaricu stranih valuta. Ta će valuta tada fluktuirati samo kada fluktuira valuta na koju je vezana.
Npr. Kina je vezala yuan za američki dolar po stopi od 8,28 yuana za 1 dolar, u razdoblju od 1997. do 2005. Mana vezivanja
valute je ta da vrijednost valute ovisi o gospodarskoj situaciji zemlje na čiju je valutu domaća valuta vezana. Npr. kada američki
dolar aprecira prema drugim valutama, i yuan isto aprecira, što ne mora biti u interesu Kineske centralne banke.
Upravljani slobodni tečaj
U ovom sustavu tečaj valute se može slobodno mijenjati s obzirom na ponudu i potražnju. Međutim, vlada ili centralna banka
mogu intervenirati da bi stabilizirale ekstremne fluktuacije. Npr. ako valuta zemlje deprecira više nego je prihvatljivo centralnoj
banci, ona može dići kratkotrajne kamatne stope. Podizanje kamatnih stopa bi trebalo pomoći da valuta blago aprecira, ali ovo
je jako pojednostavljen primjer. Centralne banke obično imaju mnoga sredstva za stabiliziranje tečaja
Zlatni standard (1870-1914)- u sistemu zlatnog standarda,
zlatnici su bili zakonsko sredstvo plaćanja i rezerve
centralnih banaka su bile isključivo u zlatu. U ovom
sistemu, nacionalna valuta je zamenjiva za zlato po
utvrđenom paritetu. Kretanje zlata je direktno uticalo na
ponudu novca, što dalje utiče na devizni kurs i nivo
inflacije. Postoje tri faze zlatnog standarda: period čistog
zlatnog važenja, zlatnopolužno važenje i zladno-devizni
standard.
Zlatno–devizni standard (1920-1929)
uveden je radi umanjenja zavisnosti trgovine od zlata
i iz razloga što ponuda zlata nije mogla da zadovolji monetarnu tražnju – dakle, nije bilo
pokrića u zlatu za sav novac koji je bio neophodan za normalno funkcionisanje privrede. U
zlatni standard sistemu rezerve monetarnih vlasti su bile delom u zlatu, a delom u nacionalnoj
valuti.
Breton-Vudski sporazum 1944-1973
Nakon II Svetskog rata javila se potreba za kreiranje novog monetarnog sistema kojim će se
prevazići nastali monetarni i finansijski problemi. U okviru konferencije u Breton Vudsu
1944. godine formirane su dve ključne institucije: Međunarodni monetarni fond i Svetska
banka. Osnovni zadatak ovih institucija je održavanje reda u međunarodnom monetarnom
sistemu (MMF) i promovisanje ukupnog ekonomskog razvoja (SB). Jedan od ključnih
aspekata Breton-Vudskog sporazuma jeste dozvoljeno fluktuiranje kurseva +-1% oko pariteta.
