Uvod u strategijski menadžment

Ispitna pitanja

1. Pojam i razvoj menadžmenta

Sam pojam upravljanja predstavlja kontinualano dejstvo upravljačkih akcija kojima se utiče na 
parametre sistema, a sistem prevodi iz jednog stanja u drugo. Upravljanje se ne može prepustiti 
intuiciji, već se mora voditi promišljeno da bi ovaj proces bio efikasniji i efektivniji. Korene ove 
nauke možemo tražiti na početku istorije čoveka, tj. od trenutka kada čovek pokušava da 
prilagodi prirdu svojim potrebama, sa sve većom željom da to ostvari na što efikasniji i 
racionalniji način. U teoriji posebno se ističu A. Fajol i F. Tejlor.
Anri Fajol je slavni francuski teoretičar, koji je svoju teoriju zasnovao na velikom radnom 
iksutvu. Fajol je definisao menadžment kao predviđanje, planiranje, komandovanje, 
koordiniranje i kontrolu u procesu dostizanja ciljeva kompanije.
Frederik Tejlor je tvorac naučnog menadžmenta. Slično Fajolu i on je svoju teoriju koncepirao 
na bazi stečenog iskustva višegodišnjim radom u čeličanama Midvejl. Suština svega bila je u 
onome što je Tejlor nazvao „poštenim dnevnim učinkom“. To je prema njemu, sav rad koji 
radnik obavi dnevno, maksimalnom brzinom, a da ne naruši svoje zdravlje, tj. ne skrati svoj 
radni vek.
Elton Majo je najizrazitiji predstavnik teorije humanih odnosa. Majo je bio zagovornik stvaranja 
menadžerske elite, koja bi svoju efikasnost zasnivala na naučnoj organizaciji rada i razvijenom 
sistemu informisanja.
Teorija X i Y su nastale radi izbegavanja nedostatak klasicne i neoklasične teorije. Imaju isti cilj: 
motivisanje ljudi za postizanje ciljeva organizacije. Razlika u tome što teorija Y teži da se to 
postigne na mnogo humaniji način, poštujući ličnost radnika i aktivirajući njegovu 
individualnost. Dok se teorija X u postizanju ciljeva oslanja na eksternu kontrolu ljudsko 
ponašanja i primenu prinude kao tehnike motivacije, teorija Y se uglavnom oslanja na 
samokontrolu, samosvesnost i visoku odgovornost.
Jedan od najnovijih pristupa je kontigencijski pristup, koji polazi od ideje da ne postoji 
univerzalni „lek“ koji garantuje efikasnost organizacije, već se mora praviti optimalna 
kombinacija pristupa koji uzimaju u obzir spoljašne i unutrašnje faktore u vezi organizacije.
Veći broj definicija prikazuje menadžment kao složeni proces koji se sastoji iz više potprocesa: 
planiranja, organizovanja, kontrole itd. kroz koji se usmerava grupa ljudi u realizaciji određenih 
poslova i zadataka radi ostvarenja planiranih i postavljenih zajedničkih ciljeva.

 

2. Nivoi menadžmenta

Formiranje organizacione strukture zavisi od vrste posla, veličine organizacije, broja zaposlenih, 
tehnologije, stepena decentralizacije i drugih faktora. Menadžment se deli po nivoima na:

-

Menadžent najvišeg nivoa (top level managers)

-

Menadžment srednjeg nivoa (middle managers)

-

Prvi nivo menadžmenta (first level managers)

Često se nailazi na podelu na funkcionalne i glavne menadžere (functional and general 
managers), pri čemu je, kao i što sam naziv prikazuje, funkcionalni menadžer zadušen za jednu 
funkcionalnu oblast, a generalni za organizaciju u celini. 

Top menadžer je manja grupa ljudi, ponekad i samo jedan rukovodilac, koja je zadužena za 
postavljanje ciljeva organizacije i odgovorna za stanje i poslovanje cele organizacije. Srednji 
nivo menadžmenta je specifičan zbog svoje pozicije, naime njihova uloga je organizovanje 
komunikacije top i operativnog nivoa. Operativni nivo menadžmenta je u neposrednom kontaktu 
sa izvršiocima zadatka, a njegov osnovni zadatak je da osigura neophodnu efikasnost i 
efektivnost.

3. Potprocesi menadžmenta

U početnoj fazi procesa menadžmenta vrši se definisanje ciljeva, kao i mere i akcije koje su 
neophodne za postizanje definisanih iljeva. U okviru planiranja vrši se i predviđanje budućih 
aktivnosti i događaja, ali uzima se u obzir i mogućnost inenadnih promena, planiranje mora biti 
fleksibilno. Na osnovu planiranja izrađuje se plan u kojem su definisane akcije koje treba 
sprovesti. Ako uzmemo u obzir vremenski kriterijum podele planova, oni mogu biti:

-

Dugoročni planovi, izrađuju se za period od deset i više godina

-

Srednjoročni planovi proizilaze iz dugoročnih za period od pet godina

-

Kratkoročni planovi sadrže konkretne zadatke za kraći vremenski period, godinu dana 
ili manje

Nakon planiranja nastupa organizovanje, koje će omogućiti realizaciju planiranih ciljeva i 
zadataka iz prethodne faze. Neophodno je da postavljenja organizaciona struktura obezbedi da 
svi delovi organizacije budu skladni i omoguće što bolje ostvarivanje ciljeva. Omogućava 
realizaciju onog što je definisano u fazi planiranja. Ključni činilac organizovanja je raspon 
menadžmenta, koji u slobodnoj interpretaciji znači domet moći svakog menadžera ili širinu 
područja uticaja pojedinog menadžera u organizaciji.
Za realizaciju prethodne dve faze potrebno je kadrovanje, odnosno vodjenje kadrovske politike. 
To je proces gde se ljudi pronalaze, odabiru i postavljaju na odgovarajuća radna mesta u samoj 
organizacionoj strukturi. Kadrovanje je proces uvođenja kadrova koji svojim angažovanjem 
nastoje da realizuju planirane ciljeve i zadatke. Usmeravanje kadrova vrši se u fazi vođenja, gde 
je veoma bitan faktor komunikacija.
Kontrola kao poslednja faza vrši merenje ostvarenih rezultata, upoređuje ih sa planiranim, 
utvrđuje razliku i preduzima neophodne akcije za korekciju mogućeg odstupanja. Proces 
kontrole se odvija u tri faze:

-

Merenje učinka na svakoj radnoj poziciji

-

Upoređivanje učinka sa utvrđenim standardom

-

Preduzimanje korektivnih akcija

Postoje tri tipa kontrole:

-

Predkontrola koja predstavlja preventivno delovanje sa ciljem sprečavanja 
nepovoljnih rezultata poslovanja

-

Kontrola u toku rada pdorazumeva stalnu kontrolu ne samo ljudi koji rade, već i 
mašina na kojima se radi

-

Kontrola posle rada usmerava se na analizu bliže i dalje istorije kompanije

Odlučivanje nastupa posle svakog podprocesa menadžmenta i ima sedam faza:

-

Prva faza je definisanje problema

-

Druga faza je prikupljanje relevantnih podataka

-

Treća faza je razvoj mogućih alternativnih rešenja

-

Četvrta faza je spoznavanje mogućih posledica donošenja odluke

background image

5. Efektivnost i efikasnost

Efikasnost je transformacioni proces – meri se nekom funkcijom po jedinici korišćenih izvora. 
Merila koja se koriste da ukažu na efikasnost transformacije su: output po zaposlenom, stepen 
korišćenja kapaciteta, troškovi po jedinici proizvoda, koeficijent obrta, itd. Efektivnost uključuje 
karakteristike outputa kao i efikasnost u njegovom kreiranju. Naime efektivnost poslovanja 
zavisi i od drugih faktora sem troškova po jedinici outputa. Efikasnost se tretira kao interni a 
efektivnost kao eksterni problem preduzeća. Smatra se da je efikasnost posledica promena koje 
utiču na odnos preduzeća sa sredinom u kojoj obavlja svoju poslovnu aktivnost. Efektivnost 
ukazuje na način na koji preduzeće podmiruje potrebe kupaca na tržištu, a efikasnost na način na 
koji se, pri tome koriste izvori preduzeća. Efektivnost i efikasnost se koriste kao dva osnovna 
merila za poslovni uspeh preduzeća. Efektivnost rezultata je merilo zadataka outputa ili 
ostvarenja cilja. Efikasnost preduzeća meri troškove korišćenih izvora za ostvarivanje cilja tj. 
outputa u odnosu na korišćene inpute. Preduzeće će biti efektivno ako se pridržava svog 
poslovnog područja i traži nova atraktivna područja poslovanja.

6. Strategijsko planiranje

Potreba za strategijskim planiranjem poslovne aktivnosti proizilazi kao rezultanta deleovanja 
brojnih faktora. Pre svega, ubrzane stope promena u sredini (domaćoj i međunarodnoj). Proces 
globalizacije svetske privrede ima za posledicu da se u sve većem broju grana i delatnosti oseća 
uticaj globalne konkurencije. Preduzeće strategijskim planiranjem može nastojati da smanji 
uticaj promena u sredini na njegovu poziciju u grani i privredi, da smanji zakašnjenje u 
reagovanju i konačno. Pošto se u najvećem broju slučajeva mora reagovati, da smanji troškove 
reagovanja. Strategijsko planiranje omogućava preduzeću da se suoci sa tzv. 

šokom budućnosti, 

koji se opisuje kao bolest ljudi i organizacija koje budućnost prevazilazi pre nego što su na nju 
spremni. Šok budućnosti se javlja kada tip promena i brzina dešavanja prevazilaze individualnu 
sposobnost adaptiranja. Iako je planiranje orjentisano na budućnost, ono omogućava i 
racionalnost tekućih odluka na osnovu kojih se akcija neposredno preduzima. Tekuće odluke 
moraju biti u skladu sa poslovnim ciljevima. Time se smanjuje mogućnost zapadanja preduzeća 
u krizu. Postoje rizici koje određena preduzeća mogu da prihvate. Nisu veliki rizici ako se koristi 
postojeći potencijal da se iskoriste dodajne mogućnosti – da se zadovolje potrebe još jednog 
tržišnog segmenta. Komplementarne mogućnosti su one koje zahtevaju promenu strukture 
poslovanja i nose u sebi veći stepen rizika od dodajnih mogućnosti.
Akof je izneo stav da postoje četiri pristupa planiranja:

-

Neaktivistički pristup znači da se preduzeće miri sa postojećim razvojem događaja i 
donosi planove na osnovu mogućnosti, izbegavajući svaki osetljivi rizik.

-

Reaktivistički pristup znači da preduzeće nastoji da izbegava probleme i da se 
problemi rešavaju kao ranije.

-

Preaktivistički pristup znači da preduzeće prihvata orijentaciju na budućnost i da na 
promene u sredini u kojoj obavlja svoju poslovnu aktivnost gleda pozitivno.

-

Interaktivistički pristup znači da je preduzeće orijentisano na budućnost. Polazi se od 
pretpostavke da se budućnost teško može apsolutno kontrolisati, ali se može menjati.

7. Definisanje, svrha i karakteristike strategijskog menadžmenta

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti