RAZVOJ PRISTUPA ODRŽAVANJU

Održavanje se u literaturi definiše na različite načine. NJillmott (1989, 1990) definiše održavanje 
kao   "menadžment,   upravljanje,   izvršenje   i   kvalitet   onih   aktivnosti,   koje   obezbeđuju   postizanje 
optimalnog nivoa  

raspoloživosti

***

  i realizaciju performansi postrojenja, da bi se postigli ciljevi 

poslovanja".
Prema   Todoroviću   (1993):   "Održavanje   obuhvata   sprovođenje   svih   mera   nužnih   da   bi   jedan 
tehnički sistem funkcionisao na propisan način, razvijajući performanse u propisanim granicama tj. 
sa traženim učincima i kvalitetom, bez 

otkaza

***

 i uz propisano obezbeđenje životne okoline, a pod 

pretpostavkom dobre obezbeđenosti svih uslova, odnosno uz potrebnu logističku podršku".
U Japanu održavanje ima mnogo obuhvatnije značenje. Govori se o 'brizi za sredstva' (NJillmot, 
1994): "Održavati i 

unapređivati

 integritet proizvodnih sistema pomoću mašina, uređaja, procesa i 

zaposlenih, koji stvaraju dodatnu vrednost".
Papić (1985, 1995) ističe da je primaran osnovni proizvodni proces i definiše održavanje vozila kao 
"obezbeđenje vozila odgovarajuće konstrukciono-eksploatacione grupe u stanju 'spremno za rad', u 
periodu   kada   su   potrebna   i   dokle   su   potrebna,   sa   određenim   nivoom  

pouzdanosti

***

,   čime   se 

omogućava realizacija cilja preduzeća".
Moubraz (1996,1997) jasno stavlja do znanja da se održavanje tiče očuvanja funkcija sredstava, 
odnosno   obezbeđenja   da   sredstva   nastave   da   funkcionišu   po   standardima   performansi   koje 
zahtevaju njegovi korisnici (proizvodne ili operativne funkcije). Prema njegovom mišljenju "što 
stičemo   dublje   saznanje   o   ulozi   sredstava   u   poslovnom   procesu,   počinjemo   da   cenimo   značaj 
činjenice da je svako fizičko sredstvo stavljeno u upotrebu jer neko želi da ono nešto radi". Sledi da, 
kada održavamo sredstvo "stanje koje želimo da očuvamo mora da bude ono stanje u kome to 
sredstvo nastavlja da radi ono što njegov korisnik želi da ono radi". Ovaj stav ističe da pažnja mora 
da se usmeri na "održavanje onoga što dato sredstvo 

radi

 pre nego na to šta dato sredstvo 

jeste

". 

Jasno je da funkcije svakog sredstva, kao i propratni standardi performansi moraju biti kristalno 
jasni. "Očekivanja u pogledu funkcija i performansi ne pokrivaju samo proizvodnost. Ona se takođe 
tiču oblasti kao što su 

kvalitet

*** 

proizvoda, 

usluživanje kupca

***

, ekonomičnost i efikasnost rada, 

upravljanje,   sadržajnost,   komfor,   zaštita,   usklađenost   sa   propisima   za   zaštitu   životne   sredine, 
strukturni integritet, kao i fizički izgled sredstva."
Iz ovih definicija se vidi da je održavanje od reaktivne sile, koja se javljala kao odgovor na 

otkaze

***

postalo funkcija koja ima direktan uticaj na unapređenje poslovanja preduzeća. Pod uticajem promena 
u filozofiji menadžmenta desile su se i promene stavova prema održavanju. Na uslugu održavanja 
danas   najveći   uticaj   ima   tržište,   koje   nameće   potrebu   za   sve   većom   efikasnošću   i   efektivnošću 
poslovanja.
"Iako teorijski uslužne delatnosti mogu da ostvare ekonomske efekte kao i industrijska proizvodnja 
i hardverski proizvodi, u praksi se to ne ostvaruje. Razlozi su prvenstveno u lošoj organizaciji 
poslovanja u uslužnim sektorima, kao i u nedopustivo niskoj produktivnosti, znatno nižoj nego u 
proizvodnom sektoru."
Ovim stavom Kostić (1995) prvenstveno govori o  

eksternoj usluzi

***

. Kod  

internih usluga

***

kakva je i održavanje sopstvenih sredstava, situacija je još i gora. Tek pre nešto više od deset 
godina, o internoj usluzi održavanja je počelo da se govori kao o značajnoj za poslovanje preduzeća 
u smislu direktnog uticaja na profitabilnost.
Iako je na održavanje uvek gledano kao na neophodnost, tek se u drugoj polovini osamdesetih 
godina   razmatra   kao   osnovna   funkcija.   Kellz   (1988)

 

navodi   da   je   održavanje   u   najboljim 

slučajevima bilo viđeno kao jedan nevažan podsistem u okviru proizvodne ili uslužne delatnosti, a u 

***

  vidi Pojmovnik

Razvoj pristupa održavanju –  Page 1 of 8

najgorim kao neophodnost i deo opštih troškova, koji se ne mogu planirati. Kao takvo, održavanje 
nije   bilo   interesantno   za   menadžment   preduzeća   i   bilo   je   zanemarivano.   "U   suštini,   većina 
preduzeća je proizvodno orijentisana. To vodi u situaciju u kojoj ciljevi proizvodnje sve vreme 
diktiraju ciljeve održavanja. Održavanje je, prema tome, limitirano na opravke otkaza. Drugim 
rečima, sektori održavanja su 'vatrogasci', frustrirani opreznošću da budući otkazi postoje, ali zbog 
prioriteta proizvodnje, mogu malo da urade u vezi njih." (Hind i Robinson, 1986)
Stvari   su   ipak   počele   da   se   menjaju   i   sada   je   opšte   priznato   da   je   održavanje   povezano   sa 
konkurentnošću preduzeća. Kako u akademskom, tako i u industrijskom svetu, dolazi do povećanog 
interesa   za  

menadžment   održavanja

***

  kao   jedne   od   ključnih   funkcija   podrške   realizaciji 

proizvoda/usluge. Neki od najvažnijih razloga za ovu evoluciju su:

konkurentski pritisak, koji se uvećava i zahteva bolje upravljanje troškovima,

trend zahteva za visoko pouzdanim sredstvima rada i

interes   za   japansku   menadžmentsku   filozofiju,   sa   procesno-orijentisanim   gledištem   na 
proizvodnju i opšte prihvaćenu filozofiju da održavanje treba posmatrati kao 'profitni centar', a ne 
kao 

mesto troška

***

.

Ni jedno preduzeće ne sme da dozvoli da ima reputaciju da neadekvatno koristi resurse održavanja i 
da ima nisku svest o održavanja. Curnonj (1989/1990) smatra da je prava cena lošeg održavanja 
nizak   kvalitet   proizvoda,   koji   će   štetiti   imidžu   kompanije,   dovesti   do   nepoverenja   korisnika   i 
shodno tome smanjenju pripadajućeg dela tržišta.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, mnogi autori govore o tome da je održavanje funkcija 
koja 'dodaje vrednost' profitu, a ne 'opšti operativni trošak'. Drugim rečima, kako to navodi Jenkis 
(1990),   uloga   održavanja   se   sve   više   priznaje   kao   ključna   u   kontinuitetu   realizacije   osnovne 
delatnosti, kvalitetu proizvoda/usluge i profitabilnosti preduzeća.
Thomas (1988/1989) daje pregled različitih metoda pomoću kojih se ovaj doprinos može ostvariti i 
ističe potrebu identifikacije oblasti u kojima efektivni menadžment održavanja može imati uticaja 
na poslovne ciljeve. Posebno naglašava potrebu uspostavljanja jasne odgovornosti za održavanje, 
koja obuhvata sve relevantne funkcije (finansijske, tehničke, procesne, planiranje i sprovođenje 
održavanja).   Prema   njegovom   mišljenju,   menadžment   održavanja   najviše   utiče   na   ekonomske 
poslovne rezultate i može se smatrati doprinosom na 'dodatnu vrednost' ili elementom operativnih 
troškova   koji   stvara   profit,   što   je   u   suprotnosti   sa   tradicionalnim   shvatanjem   menadžmenta 
održavanja kao kategorije 'opštih operativnih troškova'.
Gochman (1988) smatra da su za poboljšanje uspešnosti funkcije održavanja preduzećima potrebne 
nove metode i tehnologije menadžmenta. Njima bi se osiguralo da ova "vitalna oblast ne ostane i 
dalje Pepeljuga".
Kellz (1988)  govori  da je uprkos  povećanju  važnosti  održavanja za  profitabilnost,  najveći  deo 
akademskih   napora   "bio   koncentisan   ili   na   matematičko   i   statističko   modeliranje   (teorija 
obnavljanja) ili na detalje u organizaciji i dokumentaciji". Dalje, navodi da nedostaje razvoj okvira 
(ili  metodologije)   principa  i   procedura  menadžmenta   održavanja,   kao   i   modela  za  opisivanje   i 
razumevanje takvih principa i procedura. Pod time podrazumeva primenu opštih menadžmentskih 
principa planiranja, organizovanja, usmeravanja i upravljanja u funkciji održavanja. U radu iz 1990. 
godine   daje   model   sistema   menadžmenta   održavanja   i   objašnjava   organizacionu   efikasnost, 
efektivnost i produktivnost održavanja. Posebnu pažnju posvećuje efektivnosti održavanja u odnosu 
na  

politiku održavanja

***

, rad proizvodnje i dizajnu  

pogodnosti za održavanje

***

. Prema njemu 

postoje   tri   glavna   mehanizma   za   upravljanje   održavanjem:   upravljanje  

raspoloživošću

***

  i 

troškovima

***

, upravljanje pouzdanošću postrojenja i upravljanje organizacionom efikasnošću.

Reznolds (1990) daje kratak uvid u glavne aspekte promene filozofije menadžmenta koja se odnosi 
na resurse održavanja. "Naš cilj u funkciji održavanja je da pobegnemo od imidža 'nužnog zla' koji 
je   tako   dugo   opstajao.   Ovo   se   može   postići   jedino   modernim   tehnikama   menadžmenta   i 
priznavanjem  rukovodstva preduzeća  da je održavanje dragocen  resurs,  koji  potencijalno  može 

***

  vidi Pojmovnik

Razvoj pristupa održavanju –  Page 2 of 8

background image

Želiš da pročitaš svih 8 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti