Gračka istorijska gramatika

SADRŽAJ

IE. FONETIKA

A. INDOEUROPSKI GLASOVI

I. Osnovni glasovi § 1
II. Glasovi mlađeg postanka § 23
III. Diftonzi § 45

B. NAGLASAK § 6
C. PRIJEVOJ § 79

GRČKA FONETIKA

A. NAGLASAK

I. Karakteristika grčkog naglaska § 1011
II. Mjesto grčkog naglaska § 1217

B. ZASTUPLJENOST IE. GLASOVA U GRČKOME

I. Vokali i diftonzi

1. Kratki vokali § 1819
2. Dugi vokali § 2023
3. Kratki diftonzi § 2425
4. Dugi diftonzi § 26
5. Diftonzi sekundarnog postanka § 2728
6. Vokalske promjene u grčkome

a. Stezanje vokala § 2930
b. Duljenje kratkih vokala § 31
c. Kraćenje dugih vokala § 32
d. Metateza kvantitete § 33
e. Hifereza § 34
f. Promjene na granici riječi § 35
g. Protetski vokal § 36
h. Sinkopa i anaptiksa § 37
i. Gubljenje razlika po kvantiteti § 38

7. Pregled grčkih vokala i diftonga § 39

II. ,  (“poluvokali”, i, u u neslogotvornom položaju)

1. Na početku riječi i među vokalima § 4041
2. Iza likvida ili nazala § 42
3. Skupine ,  § 43
4. Ostali položaji

III. Likvide i nazali

1. Konsonantski položaj § 44
2. Vokalski položaj § 4546
3. Kombinacije s drugim konsonantima § 47

IV. Laringali § 4849

1. Na početku riječi § 5052
2. U sredini riječi § 5357
3. Na kraju riječi § 58

V. Sibilant s

1. Na početku riječi § 5960
2. U sredini riječi § 6166
3 Na kraju riječi § 67
4. Podrijetlo grčkog σ σσ ζ ‛ § 68

VI. Spirant þ § 69
VII. Okluzivi

1. Labijali § 70
2. Dentali § 71
3. Guturali

a. Palatali i velari § 72
b. Labiovelari § 7376

4. Promjene okluziva

a. Na kraju riječi § 77
b. Skupina ti § 78
c. Okluzivi pred  § 79
d. Okluzivi pred  § 80
e. Okluzivi pred likvidama ili nazalima § 81
f. Okluzivi pred s § 82
g. Kombinacije dvaju okluziva § 83

IMENA I ZAMJENICE

A. IMENA

I. Ie. deklinacijski sustav § 84
II. Imenski nastavci u ie. § 85
III. Imenski nastavci u grčkome § 86
IV. Konsonantske osnove

1. Prijevoj § 8788
2. Vrste osnova

a. Osnove na okluzive § 8990
b. Sigmatske osnove § 91
c. Nazalne osnove § 92
d. Likvidne osnove § 93
e. Osnove na i § 94
f. Osnove na u i ū § 95
g. Heteroklitične osnove § 96

3. Naglasak § 97
4. Fleksija

a. Jednina § 98104
b. Množina § 105111
c. Dvojina § 112

V. Osnove na o/e

1. Vrste osnova § 113
2. Fleksija

a. Jednina § 114121
b. Množina § 122127

Grčki dijalekti

Najstarije potvrđeno stanje grčkoga pokazuju tekstovi na glinenim pločicama nađenima u
Knosu, Pilu, Mikeni i Tebi iz XIV./XIII. st. pr. Kr., pisanima slogovnim pismom koje se
danas naziva linear B. To se pismo razvilo iz starijega, tzv. lineara A, kojim su pisani
negrčki tekstovi na Kreti od prve pol. II. tis. pr. Kr., prije dolaska Grka. Linear A je ostao
nedešifriran, a linear B je dešifrirao tek M. Ventris 1953. god. Ti su tekstovi dosta šturi
(uglavnom   se   radi   o   popisu   inventara),   ali   su   produbili   dotadašnje   naše   poznavanje
grčkoga   za   više   od   pola   tisućljeća.   Unatoč   nedosljednoj   ortografiji,   tekstovi   pisani
linearom   B   upućuju   na   postojanje   dijalekata   već   u   mikenskom   grčkom.   Odnos
mikenskoga i potonjih grčkih dijalekata, potvrđenih tek od VIII. st. pr. Kr. nadalje, ostaje
nejasan, velikim dijelom zato što od XIII. do VIII. st. pr. Kr. nemamo nikakve potvrde
grčkoga. Ipak, pouzdano je da su se grčki dijalekti razlikovali već u vrijeme naseljavanja
Grčke, što je bio proces koji se odvijao u više od jednog vala; posljednji su se na područje
Grčke   doselili   preci   Dorana;   tu   činjenicu   potvrđuje   među   ostalim   i   to   da   su   dorski
dijalekti arhaičniji od ostalih  slično kao što su baltoslavenski jezici bili arhaičniji od ie.
jezika koji su se u Europi govorili u vrijeme dolaska Slavena i Balta.

Iz VIII.VII. st. potječu homerski epovi i najstariji grčki natpisi pisani alfabetom, i od tada
je povijest grčkoga i njegovih dijalekata moguće kontinuirano pratiti do današnjeg doba.
Od sredine IV. st. pr. Kr. dobro poznamo praktički sve dijalekte. Podjela pomikenskih, a
predhelenističkih dijalekata je sljedeća.

A) Preddorski dijalekti

I. Arkadociparska skupina

Arkadija
Cipar

Ciparski je dijalekt potvrđen na natpisima iz VI. II. st. pr. Kr. na slogovnom pismu koje
nekad zovu linearom C, a koje se vrlo vjerojatno razvilo iz lineara A. Ni arkadski ni
ciparski nisu ostavili traga u književnosti.

II. Jonskoatička skupina
Atički se govorio u Ateni, okolnoj Atici i atenskim kolonijama u sjev. Egeji, a jonskim su
dijalektom govorili:

Eubeja (i njene kolonije na Halkidici, Siciliji i jugu Italije)
otočna Jonija (i jonske kolonije u sjev. Egeji)
maloazijska Jonija (i jonske kolonije na Crnom moru i zap. Sredozemlju)

Na osnovi jonskoga nastao je homerski umjetni epski jezik, uz brojne eolizme, nešto
aticizama i dosta umjetno stvorenih oblika. Epigram, elegija i jamb također su pisani na
jonskoj osnovi, a atičkim dijaloški dijelovi drame; u oba su slučaja uobičajeni homerizmi.
“Općim” jonskim pisao je Herodot, ostala klasična grčka proza pisana je na atičkoj
osnovi.

III. Eolska skupina

Tesalija
Lezb i maloazijska Eolida s kolonijama na Helespontu
Beotija

Eolizmi su uobičajeni i brojni u epskom jeziku od Homera nadalje, a od pojedinih eolskih
dijalekata u književnosti je važnu ulogu odigrao lezbički eolska lirika (Alkej i Sapfa),
koja pak pokazuje snažne utjecaje epskoga umjetnog jezika.

B) Dorskosjeverozapadna skupina (nekad zvana samo “dorska” ili samo “zapadna”)

I. Sjeverozapadni dijalekti

Fokida (uključujući Delfe)
Lokrida (i pripadne kolonije u južnoj Italiji)
Etolija (uključujući Akarnaniju)
Epir
Korint (i pripadne kolonije na Korkiri, Jadranu i Jonskom moru)
dorski gradovi na Siciliji, govoru kojih je osnova dijalekt korintske kolonije
Sirakuze
Megara (i njene kolonije na Crnom moru i Siciliji)
Arg (uključujući otok Eginu)

II. Južni dorski (dorski u užem smislu) dijalekti

Tera
Mel
Rod s okolnim otocima
Kreta
Kirena
Lakonija (i južnoitalske kolonije Tarent i Herakleja)
Mesenija

Dorskim je dijalektima blizak pamfilski, ali on ujedno pokazuje eolske i arkadociparske
utjecaje, sjeverozapadnima su bliski ahajski i elidski.
U književnosti je dorski bez lokalnih posebnosti potvrđen u zborskoj lirici (npr. Pindar),
uključujući zborske dijelove atenske drame, a sicilskim dorskim pisana je Teokritova
bukolska poezija.

Za helenizma je nastao opći grčki jezik κοινή. Njegova je osnova atička, s tim da su
jonizmi potisnuli neke atičke osobitosti (nema atičke deklinacije, uobičajeno je σσ
nasuprot at. ττ itd.).
Bizantski grčki ne odstupa bitno od koine, osim što su već za rimskog vremena nestali
neki oblici, a fonetski se sustav pojednostavio. Današnji novogrčki razlikuje dva oblika
književni “pročišćeni” (καϑαρεύουσα) i govorni “narodni” (δημοτική). Na Peloponezu je
preživio tsakonski dijalekt, izravni potomak antičkog dorskoga.

većina

ā ī ū

, često

ē ō

nastali su od kratkog vokala i laringala iza njega (§ 49b, 54)

dugi sonanti

ṝ ḹ  

uvijek su nastali od

ṛ ḷ ṃ ṇ

(§ 49b, 57)

često su

o ē ō

nastali prijevojem (§ 79)

§ 3

Neki su indoeuropski konsonanti uvijek sekundarnog postanka. Najvažniji su sljedeći
slučajevi.

Bezvučne aspirate

ph th h kh h

nalazimo u malobrojnim i često upitnim potvrdama.

Pouzdano je malo primjera u kojima je u sanskrtu bezvučni aspirirani tamo gdje bi ostale
indoeuropske paralele davale očekivati zvučni aspirirani. Redovito bezvučnoj aspirati
prethodi

, obično s mobile (§ 59), pa se postojanje bezvučnog aspiriranoga u tim

slučajevima tumači asimilacijom: σφάλλω sk. skhale < * sh < * sh; lat. fallere < * h.

Bilj. U sanskrtu je, zbog djelovanja

₂

, nekad

tamo gdje je drugdje

: sk. sthā

ἵστημι lat. stare h. stajati. Grčka i sanskrtska podudarnost u tome je οἶσϑα:
véttha. Nešto primjera daju i drugi jezici. V. § 49e, 56.

Zvučne parove mogu imati i bezvučni sibilant

(§ 62) i spirant

. Do toga je također

došlo asimilacijom pred zvučnim.

III. Diftonzi

§ 4

Diftonzi mogu biti kratki i dugi. Nastaju kombinacijom kratkih (

ili

) odn. dugih

vokala (

ili

) i konsonantskog



ili



; nevažno je odgovara li tom



odn.



vokalsko

kratko

odn.

ili dugo

odn.

. Prema tome, u ie. je bilo dvanaest mogućih diftonga:

diftonzi s



diftonzi s



kratki

a e o

dugi

ā ē ō

Kao što su dugi vokali često sekundarnog postanka, tako je i dugi vokalski element u
dugim diftonzima redovito nastao ili kombinacijom laringala i vokala, ili prijevojem, ili
stezanjem dvaju vokala.

§ 5

Dugi diftonzi u svima ie. jezicima a tako je, barem do znatne mjere, moralo biti već u ie.
teže prema pojednostavljivanju: ili im se krati dugi vokalski element, ili se
monoftongiziraju tako da gube konsonantski element



odn.



; prva je promjena česta na

početku i sredini riječi, druga na kraju. Npr. ie. završetak instr. pl. odeklinacije *

oos

ōs

> u sk daje.

ais

(dugi diftong, v. niže), a u grč. i lat se skraćuje:

οις

, lat.