Branko Bošnjak 

T E I Z A M I  A T E I Z A M U  F O R M U L A C I J I : 

»BOG  J E  M R T A V « 

Iz Nietzscheova djela

 Tako je govorio laratustra

 možemo pročitati 

novu objavu čovjeku i svijetu, a to je izraženo u jednoj rečenici: Bog je 
mrtav, odnosno svi su bogovi mrtvi. Time počinje Zaratustrino viđenje 
novog smisla i drukčijeg života. No kako se došlo do te spoznaje? Za­
što se ne ostaje na onome što je prije bilo? Dok se vjerovalo u Božju 

krisutnost na Zemlji, i među ljudima bilo je i nade da će se na kraju 
ipak sve dobro i pravedno završiti. Bit će i nagrada i kazni, već prema 
djelu i zasluzi. 

U filozofsko-literarnom pogledu Nietzsche je Božju smrt izveo kao 

ukidanje svjedoka u ljudskoj patnji i bijedi. Zaratustrin sugovornik kaže 
da je Bog sve vidio i da je bio vrlo radoznao. Zavirivao je i u najskri­

venije kutke života. On je bio nad-nametljivac (Uber-Zudringliche) i nad-
-samilosnik (Uber-Mittleidige) i to stalno gledanje čovjek nije htio trpje­
ti. U  H o m e r a bog Helije (Sunce) sve vidi i sve čuje i nitko se ne može 
sakriti pred općom svjetlosti. Taj odnos prema Heliju ima apsolutno zna­
čenje. I

 Boetije

 u svojem djelu

 Utjeha filozofije

 navodi ta mjesta o bogu 

Sunca. No Zaratustrin sugovornik odnos prema gledanju rješava tako 
da onaj koji samo gleda nema pravo da sve vidi kad u tome ne sudjeluje. 
I taj Bog morao je umrijeti. »Bog koji je sve vidio pa i čovjeka: taj Bog 
morao je umrijeti. Čovjek ne može

 podnijeti

 da živi takav svjedok.« 

K a d se čovjek odlučio da ukloni takva svjedoka znao je da ostaje 

sam, a to mu nije bilo teško, jer je i prije bio sam, ali uz prisutnost pro­
matrača. To podsjeća na Epikurov zahtjev da čovjek u svojem djelovanju 
uzme kao uzor nekog čovjeka, pa da sve radi tako kao da ga taj čovjek 

promatra. To bi bilo dovoljno u ostvarenju prave vrline i etičkog krite­
rija. To gledanje u vlastitim mislima stalna je opomena od onoga koji 
nam je uzor. Ako u svemu imamo toga dobrovoljno odabranog svjedoka, 

206 

tada je to voljni oblik odlučivanja. Taj svjedok treba da bude oblik i sa­
držaj komparacije. 

No kad Zaratustrin sugovornik govori o Bogu kao o svjedoku, on­

da je to postavljeni zadatak koji se mora poznati. Svjedok postoji, ali 

samo kao svjedok i on nimalo ne sudjeluje u tome što se s čovjekom do­
gađa. To promatranje unosi zabunu: može li svjedok učiniti boljim ono 
što je loše.  N o , svjedok u to ne ulazi pa je čovjeku samo opterećenje. 
Stoga se čovjek odlučio da ukloni takva svjedoka. I to ide u razloge 
zašto je Bog umro. Čekati na to da Bog opet oživi nije realno jer, da je 
on mogao živjeti, on ne bi ni umro. 

Nije ovdje potrebno opširnije izvoditi Nietzscheove stavove jer 

bit je već rečena. Pitanje je ostalo otvoreno, naime, je li za čovjeka  m o ­

guće da iz povijesti dobije dokaze za djelovanje svjedoka ili nije? Ako 
je to iz povijesti teško spoznatljivo i gotovo neizvjesno, tada se nužno 
ide na zaključak da povijest ostaje samo čovjekovo djelo. Što je čovjek, 
to je povijest, a što je povijest, postaje vidljivo po svim zbivanjima. 

Iz stava da je Bog mrtav otkriva se čovjekova sumnja u sve što po­

stoji i u sve što se govori. To se odnosi na svaki oblik isključivosti pa je 

stoga negiranje apsolutnosti način čovjekova oslobađanja od navika i 
tradicije.  K a d je to jednom učinjeno, što ostaje i preostaje? Na to se može 
odgovoriti samo jednom riječi:

 čovjek:

 To što čovjek proizvodi, stvara 

i misli jest opet samo njegovo djelo. A gdje su tada svjedoci i tko su 
oni? Najveći svjedok jest povijest. To se ne može ukloniti niti to može 

»umrijeti« i prestati postojati. I doista povijest je postala čovjekova ap-

solutnost, no ne kao nešto transcendentalno već kao čovjekova najbitniia 
imanentnost. Povijest je prošlo, sadašnje i buduće kao cjelina čovjekove 

egzistencije u svijetu bića. Iz povijesti čovjek vidi što je bio, a kritičkim 
razmišljanjem o svemu tome čovjek može stvoriti novo, drukčije i bolje. 
Povijest je čovjekov smisao i mjesto djelovanja.

 Fichte

 je jednom rekao: 

Kakav čovjek, takva i filozofija. To uopćeno znači da čovjek stvara svoj 
svijet po svojem mišljenju i shvaćanju, a to vodi do zaključka:  K a k v a 
filozofija (teorija), takva i povijest, tj. praksa. Time je čovjekovo odre­
đenje dobilo svoj smisao i svrhu. 

Ako se u Boga vjerovalo, tada je iz tog odnosa slijedio i način života, 

koji je bio uvjetovan tim finalnim određenjem. Eshatološko je postalo 
norma pa su se i sredstva prema tome odabirala. Život je bio oblik egzi­
stencije tog dalekog, apsolutnog cilja. Jer tada se može reći da se sve do­
gađa

 suh specie aeternitatis, jer

 postoji i vječno biće — koje osigurava, 

ali i omogućava da sve postoji u odnosu prema stvaraocu. Taj oblik 

vjerovanja nosi u sebi i povijesno određenje jer zbilo se nešto što je evi­
dentno. Na primjer, prema kršćanskom vjerovanju, među ljude je došao 

Božji Sin i time je ono što je bilo metafizičko dobilo

 povijesni izraz.

 Sada 

to nije, kao u platonizmu, apsolutna ideja Dobra, a sve drugo odraz je 
te ideje, već se zbila

 parusija

 tj. identitet između ideje i predmeta u liku 

207 

background image

Želiš da pročitaš svih 11 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti