Citologija ili celularna biologija

 je biološka disciplina koja za cilj ima 

proučavanje i razumevanje ćelija. Ovakvo proučavanje se odvija na 
mikroskopskom i molekularnom nivou i podrazumeva fizičke osobine ćelije, 
životni ciklus, ćelijsku deobu, fiziologiju i komunikaciju jedne ćelije sa 
drugom.

Podela ćelija 

Sve ćelije se dele na 

prokariote

 i 

eukariote

Prokariote( Grčki pro pre i karuon koštica ili jezgro) nemaju jasno ograđen 
region koji sadrži genetički materijal, DNK, od ostatka ćelije i ima 
jednostavniju građu od eukariota.
Eukariote su druga vrsta ćelija koje imaju jasno definisan region sa genetički 
materijalom, veliki broj organela koje imaju određene funkcije i morfološki su 
komplikovanije.

Najočiglednija razlika između prokariotske i eukariotske ćelije je postojanje 
unutrašnjih membrana i njihove funkcije. Kod eukariota region koji sadrži 
genetički materijal je odvojen od ostatka ćelije membranom, dok kod 
prokariota taj region nema membranu i nije jasno definisan. Membrane kod 
eukariota takođe imaju važnu ulogu u strukturi različitih organela.

Organele

 su intracelularne strukture koje imaju jasno određene funkcije u 

ćeliji analogno organima koji imaju jasno određene funkcije u telu. Samo ime 
organela (mali organ) je nastalo tako što su biolozi uvideli paralelu u odnosu 
organela i ćelije i organa i tela.

Citoplazma 

Kada se eukariotska ćelija pogleda pomoću nisko rezolucionog elektronskog 
mikroskopa, najveće organele se mogu videti u naočigled bezličnoj 
homogenoj supstanci zvanoj citoplazmični matriks ili citoplazma. Iako 
naočigled izgleda bezlično, matriks je veoma važan za ćeliju i mesto je bitnih 
biohemijskih procesa. Nekoliko vidljivih promena u ćeliji, npr. viskozitet 
ćelije, je očigledan zahvaljujući citoplazmičnom matriksu.

70-85 % ukupne težine eukartioske ćelije čini voda, koja se u najvećem delu 
nalazi u citplazmičnom matriksu. Deo ove vode se nalazi u slobodnom stanju i 
predstavlja osmotski aktivnu vodu (videti Osmoza). Dok se ostatak vode 
nalazi na površini mnogih organela, proteina i drugih makromolekula i ona je 
osmotski neaktivna.

Najverovatnije sve ćelije imaju u svom sastavu strukture zvane 
mikrofilamenti koji su jako tanka proteinska vlakna, ne šira od 4 do 7 nm 
nanometar u prečniku, i oni mogu biti ili razbacani po unutrašnjosti ćelije ili 
strukturno organizovani. Mikrofilamenti igraju važnu ulogu u kretanju ćelije i 
njenom oblikovanju i formi.

Druga vrsta vlaknastih organela koje se takođe mogu naći u citoplazmi 
su 

mikrotubule

Za sada se zna da imaju tri uloge u životu ćelije:

pomažu u održavanju oblika

zajedno sa mikrofilamentima učestvuju u njenom kretanju

učestvuju u intracelularnom transportu

Ove dve grupe vlaknastih organela pripadaju velikoj mreži koja se zove 
citoskeleton i koja za ulogu ima kretanje ćelije i njeno oblikovanje. Prokariote 
nemaju visoko organizovani citoskeleton.

Organele

U životu ćelije i njenom svakodnevnom fukncionisanju učestvuje veliki broj 
organela koje se nalaze u citoplazmi:

1. Plazmatična membrana 
2. Endoplazmatični retikulum 
3. Ribozomi 
4. Goldžijev aparat 
5. Lizozomi 
6. Hloroplasti 
7. Nukleus 
8. Nukleolus 
9. Cilija i flagela
10. Vakuola 
11. Mitohondrije 
12. Bazalno telašce
13. Centrozom
14. Mikrotubula
15. Citoskelet

Plazmatična membrana 
Membrane

 su neophodne i nezaobilazne komponente svih živih organizama. 

Ćelije moraju da budu u selektivnom kontaktu sa okruženjem, tj moraju da 
odabiru šta može da uđe a šta ne u samu ćeliju, i ovaj način komunikacije 
ćelije i njenog okruženja je moguće zahvaljujući membranama. Plazmatična 
membrana okružuje prokariotske i eukariotske ćelije.

Ljubičasti proteini

 su integralni proteini, dok je zeleni protein periferni 

protein. Narandžaste okrugle strukture su lipidi, sa dva repa koji 
predstavljaju hidrofobne delove, dok je narandžasta glava, hidrofilni deo 
lipida.

Membrana se sastoji od 

lipida

 i 

proteina

. Bakterijska plazmatična 

membrana sadrži veći broj proteina od eukariotskih ćelija, verovatno jer ti 
proteini obavljaju funkcije u prokariotskim ćelijama za koje postoje posebne 
organele kod eukariotskih ćelija. Većina lipida koji su u membrani su 
strukturno asimetrični, i imaju polarne i nepolarne krajeve, i kao takvi se 
nazivaju amfipatičnim. 

Amfipatičan

 znači da jedan lipid ima krajeve koji 

su 

hidrofilni

 (imaju afinitet ka vodi) i 

hidrofobni 

(ne vole prisustvo vode). 

Ova osobina lipida omogućava postojanje membrane koja ima dva sloja. 
Prostor između dva sloja je suv i voda nije prisutna i sadrži deo lipida koji su 

background image

1. hrapavi endoplazmatični retikulum (granularni)
2. glatki endoplazmatični retikulum (agranularni).

Hrapavi endoplazmatični retikulum
Hrapavi (granularni, granulisani)

 endoplazmatični retikulum (gER/gER) je 

vrsta endoplazmatičnog retikuluma koju odlikuje prisustvo ribozoma na 
površini membrane koja je okrenuta ka citosolu. 
Izgled je opisan nazivom — lat. granulum = zrno. 
Membrane gER obrazuju ploče koje su najčešće postavljene paralelno. Ovaj 
oblik edoplazmatičnog retikuluma je u kontinuumu sa spoljašnjom 
membranom jedarnog ovoja. 
Na ribozomima vezanim za membrane granularnog ER odvija se 

sinteza 

proteina.
Proteini koji se sintetišu u granularnom endoplazmatičnom retikulumu 
transportuju se vezikulama koje se od njega odvajaju i putuju ka Goldžijevom 
aparatu, radi dalje obrade, tzv. „sazrevanja".

Glatki endoplazmatični retikulum (agranularni)

Glatki endoplazmatični retikulum ne sadrži ribozome. U obliku je cevčica i 
vezikula.

Uloge ove vrste retikuluma su mnogobrojne:

sinteza lipida, holesterola i fosfolipida (izgrađuju ćelijske membrane);
sinteza steroidnih hormona iz holesterola;
detoksikacija mnogih štetnih supstanci (pesticidi, konzervansi, lekovi, 
kancerogene materije i dr.) koju vrše ćelije jetre, pluća, bubrega, creva;
u mišićnim ćelijama ima posebnu ulogu u magacioniranju jona Sa++ koji je 
neophodan za mišićne kontrakcije; u ovim ćelijama se glatki ER naziva 
sarkoplazmatični retikulum.

Granularni i agranularni ER, pored svih razlika, predstavljaju jedinstvenu 
celinu što se ogleda u neprekidnosti kako njihovih membrana tako i cisterni.

Zastupnjenost jedne ili druge vrste ER-a zavisi kako od vrste ćelije tako i od 
njene trenutne aktivnosti. Tako npr. u ćelijama koje vrše intenzivnu sintezu 
proteina prisutna je velika količina granularnog, dok u ćelijama koje sintetišu 
steroidne hormone preovladava količina agranularnog ER-a.

Ribozom

Citoplazma je puna malih čestica, koje na prvi pogled izgledaju bezlično, koje 
se zovu 

ribozomi

. Iako na prvi pogled izgledaju nebitno, imaju veoma važnu 

ulogu, a to je 

sinteza proteina

Ribozomi koji se nalaze u citoplazmičnom matriksu sintetišu proteine koji će 
da ostanu u ćeliji nakon sinteze, dok ribozomi koji su zakačeni za plazmatičnu 
membranu sintetišu proteine koji će nakon sinteze biti transportovani van 
ćelije. 
Oblik svakog novog sintetisanog proteina zavisi od sekvence amino kiselina. 
Posebni proteini, zvani molekularni pratioci, šaperoni, pomažu pri savijanju i 

uvijanju polinukleotidnog lanca koji se sastoji od velikog broja amino kiselina, 
i to uvijanje i savijanje lanca određuje oblika proteina.

Ribozomi prokariota

 su manji od ribozoma u eukariota. Oni se često 

nazivaju 70S ribozomima, i dimenzije su im oko od 14 nanometara sa 20 
nanometara, i molekularnom težinom od 2.7 miliona, i sagrađeni su od 
podgrupa (subjedinica):velike (50S) i male (30S). S stoji za Svedbergovu 
jedinicu. Ova jedinica predstavlja koeficijent sedimentacije tokom 
centrifuge. 

Ribozomi eukariota

 su 80S i široki su oko 22 nanometara.

Sinteza proteina u ribozomima obavlja se kada se oni nakače na molekul 
informacione RNK (i-RNK). Ako se na jedan molekul i-RNK zakači veći broj 
ribozoma onda se obrazuju poliribozomi (odnosno polizomi).

Subjedinice ribozoma

Podaci o obliku i veličini ribozoma i njegovih subjedinica dobijeni su 
elektronskim mikroskopom. Oblik prokariotskih i eukariotskih ribozoma je 
veoma sličan. Kod prokariota mala subjedinica je spljopštena, izdužena i 
nesimetrična i podeljena je udubljenjem na glavu i telo, a velika se sastoji iz 
loptastog tela na kome su jasno izražena tri ispupčenja (produžetka). Ulogu u 
sintezi proteina povezivanju aminiokiselina u polipeptidni lanac ribozomi 
obavljaju samo ako su njihove subjedinice udružene i, istovremeno, 
ujedinjene sa molekulom informacione RNK (iRNK). Subjedinice se povezuju 
tako što se ostvaruje kontakt između udubljenja na maloj i centralnog 
produžetka na velikoj subjedinici. Pri ovakvom kontaktu obrazuje se slobodan 
prostor u vidu tunela kroz koji prolazi iRNK (informaciona RNK) za vreme 
translacije (prevođenje redosleda nukleotida iRNK u redosled aminokiselina u 
proteinu). Veći broj ribozoma može da se poveže jednim molekulom iRNK i 
tada se obrazuje struktura nazvana poliribozom (polizom). Kod eukariota se 
velike subjedinice unekoliko razlikuju od eukariotskih, mada treba 
napomenuti da detaljna struktura eukariotskih ribozoma još nije usvojena 
iako se smatra da je veoma slična prokariotskoj.

Dva veoma značajna mesta su ona za koja se vezuju transportne RNK 
(tRNK), to su P mesto (peptidil mesto) i A mesto (aminoacil tRNK mesto). P 
mesto je ono za koje se vezuje peptidiltRNK (tRNK koja nosi rastući 
polipeptidni lanac), a za A mesto se vezuje aminoaciltRNK (tRNK koja nosi 
aktiviranu aminokiselinu).

Transportna RNK ribozomima prinosi aminokiseline, koje se, u skladu sa 
redosledom zapisanom na iRNK, međusobno povezuju u polipeptidni lanac. 
Pošto su molekuli tRNK veliki u odnosu na ribozom, pretpostavlja se da ta 
mesta nisu negde u unutrašnjosti ribozoma već su na njegovoj površini u 
vidu udubljenjana. U A i P mestu tRNK su tako smeštene da su svojim 
antikodonima sparene sa naspramnim, komplementarnim kodonima u iRNK. 
Ova dva mesta su u neposrednoj blizini što omogućava da se dve tRNK 
svojim antikodonima vežu za susedne kodone iRNK, a istovremeno i da se 
dve amnokiseline približe dovoljno da bi se između njih obrazovala peptidna 
veza. Pored A i P mesta, na ribozomima postoji još jedno mesto, tzv. E mesto 
(od engl. exit), za koje se privremeno vezuje ona tRNK koja u datom 

background image

Lizozomi se dele na dve osnovne vrste:

primarni

sekundarni

Primarni lizozomi

 su tek formirane kesice (vakuole) ispunjene enzimima. U 

primarnim lizozomima nema supstrata na koje enzimi deluju pa su oni 
neaktivni. Oko supstrata, koji treba da bude svaren, obrazuje se vezikula 
nazvana fagozom (ima supstrat koji treba da se svari, ali nema enzime za 
njegovo varenje). 

Kada se primarni lizozom spoji sa fagozomom, 

nastaje sekundarni 

lizozom

 u kome enzimi deluju na supstrat i razgrađuju ga.

Kada endocitozom u ćeliju uđe neki strani krupan molekul ili čitava ćelija 
(npr. bakterija), oko nje se učešćem ćelijske membrane obrazuje vezikula 
(fagozom). Fagozom se spaja sa primarnim lizozomom i nastaje sekundarni 
lizozom u kome se strani materijal razgrađuje.

Uloge lizozoma

 su:

• odbrana od mikroorganizama;
• varenje dotrajalih ćelijskih delova;
• varenje čitave ćelije (autoliza)i dr.

Odbrana ćelija od mikroorganizama

 (virusi u ćeliju ulaze pinocitozom, a 

bakterije fagocitozom) koji se u lizozomima vare; zbog toga lizozoma ima 
puno u leukocitima koji imaju sposobnost fagocitoze. Granularni leukociti 
imaju veliku moć fagocitoze bakterija i njihovog varenja u lizozomima 
(lizozomi se u ovim leukocitima vide kao zrnca – granule). Kada dođe do 
povrede na nekom tkivu, ovi leukociti bivaju privučeni materijama koje se 
nalaze na povređenom mestu. Oni napuštaju krvni sud, provlačeći se između 
ćelija krvnog suda zahvaljujući sposobnosti da menjaju oblik (ameboidno 
kretanje) i dolaze do mesta povrede. Leukociti, zatim, obuhvataju jednu po 
jednu bakteriju, a kada je fagocitoza intenzivna jedan leukocit može da 
zahvati i do dvadesetak bakterija. Obično posle ovako jake fagocitoze sam 
leukocit ugine, a ostaci povređenih ćelija, bakterija i leukocita označeni su 
kao gnoj. U nekim slučajevima leukociti ne mogu da ostvare svoju 
odbrambenu ulogu jer nemaju odgovarajuće enzime za razlaganje zida nekih 
bakterija (npr. bacila lepre i tuberkuloze). Oni izvrše fagocitozu, ali ne mogu 
da razlože bakteriju.

Varenje dotrajalih, oštećenih ili nepotrebnih molekula

 ili delova ćelije u 

kojoj se lizozom nalazi procesom autofagije. Tada se oko materijala koji treba 

Želiš da pročitaš svih 30 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti