UNIVERZITET U BIHAĆU
VISOKA ZDRAVSTVENA ŠKOLA
OSNOVI MENADŽMENTA
TEMA: Osnovne značajke menadžmenta u zdravstvenom
sistemu u F BiH.
Profesor:
Student:
Prof.dr. Selim Toromnaović
Elvira Čaušević
Seminarski rad iz predmeta: Osnove menadžmenta Tema: Osnovne značajke menadžmenta u zdravstvenom sistemu F BiH
2 student Elvira Čaušević
Bihać, 2010.godine
SADRŽAJ:
1.
Uvod u menadžment.
1.1. Pojam i definicija menadžmenta.
1.2. Menadžer - uloga i vještine.
1.3. Tipovi i funkcije menadžmenta.
2. Zdravstvo - osnovne znacajke i definicija.
2.1. Definicija i učesnici zdravstvene zaštite.
2.2. Organizacija i provođenje usluga zdravstavene zastite.
2.3. Zdravstvene ustanove.
3.
Zdravstveni menadžment.
3.1. Pojam i cilj zdravstvenog menadžmenta.
3.2. Zdravstveni menadžeri.
3.3. Uloga zdravstvenih menadžera.
4.
Zaključak.
5. Literatura.
Seminarski rad iz predmeta: Osnove menadžmenta Tema: Osnovne značajke menadžmenta u zdravstvenom sistemu F BiH
4 student Elvira Čaušević
Menadžment neki definišu kao nauku, a neki kao veštinu. On je i jedno i drugo. Kao i nauka on se bazira na teroijama i
principima čija se ispravnost može u praksi ispitati i dokazati i na znanju koje se može naučiti i prenositi. Menadžment
je takodje i veština, jer postizanje željenog rezultata, ispunjavanje ciljeva, zahteva od rukovodioca mnoge veštine, zatim
kreativnost, mogućnost kompromisa itd.
Budući da je teorija rukovodjenja mlada nauka, još uvek u ekspanziji postoji čitav niz definicija. Bez tendencije da se da
prednost, ovde će biti navedene neke od definicija iz literature:
Rukovodjenje je skup sledećih aktivnosti: 1) otkrivanje, razvijanje, dizajniranje i ocenjivanje ciljeva organizacije i
alternativnih politika koje vode ka cilju; 2) navodjenje organizacije na usvajanje politike; 3) preispitivanje efektivnossti
politike; 4) iniciranje koraka ka promeni politike koja je neefikasna i neadekvatna. Rukovodjenje kao nauka često ima
koncepte i metode koje potiču iz starijih disciplina: ekonomije, poslovne administracije, psihologije, sociologije i
matematike. (Encyclopaedia Britanica, 1980).
- Rukovodjenje je jedna od tri funkcije u organizacionim sisstemima (upravljanje, rukovodjenje, izvršenje) koja je
nastala u vertikalnoj podeli rada sa gledišta uloge u ostvarivanju ciljeva organizacionog sistema (Leksikon
marketinga, 1977, Kostić Ž., 1988).
- Rukovodjenje je aktivnost koja, putem planiranja, koordinacije i kontrole, usmerava aktivnosti kompanije i
uspostavlja odnose izmedju zaposlenih na različitim nivoima u organizaciji (Green G.D., 1984).
- Rukovodjenje je društveni, sistematski, proaktivan proces: uključuje medjusobno delovanje ljudi koji moraju da
rade zajedno da bi proizvodili rezultate zbog kojih organizacija postoji: rukovodeće odluke su sukcesivne,
pravovremene, primenljive i metodične, jer obuhvataju organizaciju u njenom totalitetu; rukovodjenje je, k
cilju orijentisano ponašanje, temeljeno na onome što se očekuje, a ne reakcija na ono što se već dogodilo.
(Adizes I., 1989).
- Rukovodjenje je stvaranje i održavanje sredine u kojoj pojedinci, radeći u grupama, mogu da ispune zadate
ciljeve, a obuhvata: planiranje, organizaciju, kadrovsku politiku, vodjstvo i kontrolu (Koontz H., 1986).
Iz navedenih definicija menadžmenta proizlaze neke bitne karakterisitke menadžmenta, a to su:
1.
Rad s drugima i pomoću drugih
– operativne zadatke ne obavlja neposredno menadžment, već to čini s
drugima i pomoću drugih koji su nositelji pojedinačnih zadataka.
2.
Ciljevi poduzeća-ustanove
– poduzeće/ustanova egzistira da bi ostvarilo određene ciljeve koji uvijek
zahtijevaju zajedničku ili kolektivnu akciju. Ciljevi determiniraju svrhu poduzeća i njegov smjer. Oni su
mjerilo uspješnosti menadžemnta s obzirom da se ex post komparira ostvareno i zadano.
3.
Efikasnost nasuprot efektivnosti
– menadžment je odgovoran za ravnotežu između efektivnosti i efikasnosti.
U tom se smislu
efikasnost
definira kao odnos inputa i output, a
efektivnost
kao veličina outputa koju
menadžment mora ostvariti.
4.
Ograničeni resursi
– resursi koji se rabe kao inputi u procesu proizvodnje nisu neograničeni, već im prijeti
iscrpljenje. Stoga je nužno da se s njima postupa racionalno. Međutim, kada to i ne bi bilo tako, potreba
racionalne uporabe raspoloživih resursa determinirana je visinom cijene outputa.
5.
Promjenjiva okolina
– okolina poduzeća puna je promjena koje su sve raznovrsnije, brojnije i dinamičnije, pa
okolina poduzeća postaje složena, heterogena, dinamična i neizvjesna. U tom se kontekstu menadžmentu
postavljaju dva osnovna zadatka: 1. Pripremiti se za nastupajuće promjene, 2. Prilagoditi se nastalim
promjenama. Da bi se pripremio za nastupajuće promjene menadžemnt najprije mora identificirati karakter i
segmente okoline u kojoj poduzeće egzistira kako bi potom mogao odrediti primjerenu strategiju djelovanja
prema toj okolini.
Menadžment kao jedan kompleksan proces ima svoje osnovne komponente: planiranje, organizaciju, odabir
kadrova, vodjstvo i kontrolu. Zadatak uspešnog menadžera je da obezbedi uskladjenost svih ovih komponenti.
1.2. Menadžer - uloga i vještine.
Menadžer
je osoba koja alocira ljudske i materijalne resurse te usmjeruje operacije u poduzeću. Menadžer
planira budućnost i pokušava odrediti najefikasniji put ostvarenja ciljeva. U obavljanju tih funkcija svi se
menadžeri postavljaju prema izazovima. Moraju pronaći put da motviraju zaposlene i da povećaju ukupnu
efektivnost, efikasnost i proizvodnost svoje kompanije. Također, moraju prihvatiti odgovornosti za utjecaj na
društvo.
Menadžer je osoba koja ostvaruje svoje zadaće radeći uz pomoć drugih ljudi i to onih nad kojima ima direktnu
kompetenciju (njegovi podređeni) i onih nad kojima nema direktnu kompetenciju (npr. Štabni specijalisti).
Seminarski rad iz predmeta: Osnove menadžmenta Tema: Osnovne značajke menadžmenta u zdravstvenom sistemu F BiH
5 student Elvira Čaušević
Ključne komponente efektivnog menadžera:
1.
Menadžer kao aktivni vođa
– efektivan menadžer je aktivan sudionik, a ne promatrač u procesu rada.
Njegova je glavna zadaća da definira strategiju i vodi zaposlene prema njezinu ostvarenju; pritom nije
dovoljno da ima znanja, već mora imati i strast za posao koji obavlja.
2.
Pozitivna radna okolina
– efektivni menadžer mora stvarati pozitivnu radnu okolinu. To je takva radna
okolina u kojoj menadžeri stvaraju uvjete koji potiču zaposlene na uspjeh, a istodobno uklanjaju uzroke
neuspjeha.
3.
Mogućnost ostvarenja visokih perfprmansi
– da bi se stvorile mogućnosti ostvarenja visokih
performansi, nužno je ispuniti dva osnovna preduvjeta, a to su: 1. Temeljito poznavanje posla i 2.
Opskrbljenost potrebnim resursima. Da bi se mogle ostvariti visoke performanse, neophodno je da svi
zaposleni temeljito poznaju svoj posao – da znaju što rade i kako to rade. To im saznanje omogućuje ne
samo da svoj posao obavljaju dobro na postojeći način već i da predlažu, pa i sami poduzimaju, mjere da
unaprijede postojeći način rada. Uz to je još potrebno da imaju adekvatne resusre. Ta raspoloživost mora
biti kvanititativna, kvalitativna, vremenska i prostorna.
Poticaj za ostvarivanje visokih performansi – menadžeri moraju biti aktivni u identificiranju motivacijskih
faktora i oblikovanju prikladnih načina stimulacije za visoke učinke.
ULOGE MENADŽERA dijele se u tri grupe:
1.
INFORMACIJSKA ULOGA –
označava aktivnosti koje se primjenjuju za održavanje i razvoj informacijske
mreže. Postoje tri informacijske uloge, a to su :
- OSOBA ZA NADZOR –
traži i prima informacije, skanira periodično i izvještava, održava personalne
kontakte.
- PRENOSITELJ INFORMACIJA –
predaje informacije drugim članovima organizacije; šalje bilješke i
izvještaje, obavlja telefonske pozive.
- GLASNOGOVORNIK –
prenosi informacije članovima putem govora, izvještaja, bilješki.
2.
INTERPERSONALNA ULOGA –
označava one aktivnosti menadžera koje su usmejerene na rad s drugima
– zahtijeva dobro poznavanje vještina rada s drugima. Postoje četiri interpersonalne uloge, a to su:
- REPREZENTANT –
izvršava ceremonijalne i simbolične dužnosti kao što su pozdravljanje posjetitelja,
potpisivanje legalnih dokumenata.
- VOĐA –
usmjerava i motivira podređene: obučava, savjetuje i komunicira s podređenima.
- OSOBA ZA VEZE –
održava informacijske veze unutar i izvan organizacije: koristi poštu, telefonske
pozive sastanke.
3.
ULOGA ODLUČIVANJA –
označava aktivnosti koje se odnose na donošenje odluka i poduzimanje akcija.
Postoje četiri vrste uloga odlučivanja, a to su:
- PODUZETNIK –
inicira projekte unapređenja: identificira nove ideje, delegira odgovornost za ideje na
druge.
- KOREKTOR –
poduzima korektivne akcije za vrijeme neslaganja ili kriza;riješava konflikte između
podređenih;adaptira se na krize okoline.
- ALOKATOR RESURSA –
odlučuje tko će dobiti resurse, izrađuje raspored, budžet, set prioriteta.
- PREGOVARAČ –
predstavlja odjel za vrijeme pregovaranja o ugovoru sa sindikatima, prodajama,
nabavama, budžetima; predstavlja interese odjela.
1.3. Tipovi i funkcije menadžmenta.
Postoje dva osnovna tipa menadžmenta:
1. Tipovi menadžmenta s aspekta hijerarhijskih razina
2. Tipovi menadžmenta s aspekta djelokruga odgovornosti.
