Obligaciono pravo (predavanja)
O B L I G A C I O N O P R A V O
UGOVORNO PRAVO
Zakon o obligacijama je donet 1978 godine, do kada se sudilo na osnovu pravnih pravila, a sva
primena se vršila na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. Aprila 1941. godine. Naš
zakon o obligacionim odnosima je vrlo stabilan zakon, sa dobrim rešenjima, a posle njegovog donošenja
bilo je nekoliko malih, skoro kozmetičkih intervencija.
Zakon uređuje promet roba i usluga i obligacione odnose kojima se taj promet uređuje. To je
ugovorno pravo, ali pored toga uređuje i ostale izvore obligacija: uređuje pruzrokovanje štete i njenu
naknadu, nezvano vršenje tuđih poslova, sticanje bez osnova, jednostranu izjavu volje kao izvor
obligacija.
Sve te odnose zakon uredjuje na
jednoobrazan
način nezavisno od toga ko su subjekti tog odnosa,
da li su to fizička ili pravna lica. –
OVO JE PRAVILO!!!
Izuzetno, kada Zakon markira neki odnos koji zahteva specifično uređenje, on to i uradi. (npr.
ZOO to radi kod odredaba o zastarelosti, dajući jedan poseban rok za ugovore u privredi; to radi kod
solidarnih obligacija, gde kod ugovora u privredi pretpostavlja solidarnost; to čini kod ugovora o prodaji,
kada cena nije određena).
1. NAČELA ZOO – ispitno pitanje
1) NAČELO AUTONOMIJE VOLJE
«Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i
dobrih
običaja,
da
svoje
odnose
urede
po
svojoj
volji»
Po njemu, stranke su slobodne da uređuju svoje odnose, pre svega obligacione odnose na način na koji
smatraju da treba. Ali, to načelo ima ograničenja u svakom pravnom sistemu, pa i kod nas. Zakon je kod
nas kao opšte ograničenje postavio: imperativni propis, javni poredak i dobre običaje.
(insistira na
ovome!!!)
Kada stranke ulaze u jedan ugovorni odnos, one su potpuno slobodne da odluče:
1) da li uopšte hoće da ugovaraju;
2) sa kim će da ugovaraju;
3) o čemu će da ugovaraju.
Prema tome, ... sloboda je apsolutna sloboda koju nijedan pravni sistem ... Svaki pravni sistem
upravo štiteći te neke vrhunske vrednosti u tom sistemu je i postavio ograničenja slobodi ugovaranja. Npr.
«možeš, ali moraš da poštuješ određene granice koje ti imperativni propisi, javni poredak ili dobri običaji
postavljaju. Ako pređeš te granice u ugovaranju, ove opcije slobode ugovaranja, ti praviš apsolutno ništav
ugovor, nešto što ne postoji od momenta zaključenja i što će na bilo čiji zahtev biti utvrđeno kao ništavo.»
Sankcija apsolutne ništavosti je najteža, najgrublja sankcija prekoračenja slobode
ugovaranja
.
- Zašto je to značajno i za procesno pravo?
-
Ako stranke ne mogu van suda da svoje odnose uređuju na način koji će preći te granice
slobode ugovaranja, tako oni to pravo nemaju ni ako uđu u parnicu
!!! Ako ne mogu da se
sporazumevaju van parnice, ne mogu to da urade ni u parnici.
- Kako se to stranke sporazumevaju u parnici o predmetu spora?
- Pa,
mogu da se sporazumevaju i poravnanjem
;
mogu da se sporazumeju tako što će neko
priznati tužbeni zahtev
. Zakonodavac tu postavlja identične granice. Dakle,
ni u parnici, kada dođe do
spora iz ovih odnosa, one ne mogu da se poravnavaju a da pri tom pređu granicu slobode
ugovaranja
.
Iako se ovo čini apstraktnim, nije tako.
1
Primer I:
jedno vreme je kod nas zakonom bio zabranjen promet gradskog građevinskog
zemljišta. Zabrana je bila apsolutna;
Primer II
: u porodičnom zakonu stoji da bračni drugovi ne mogu samostalno da raspolažu svojim
udelom u zajedničkoj imovini. Ako ste u braku, pre nego što utvrdite ko je i koliko sticao, ne možete
prodati npr. kuću. Ako to uradite, vi ste naišli na jednu zabranu koja je sadržana u imperativnom propisu, i
kaže: «nije dopušteno» ili «ništavo je».
Kao što niste mogli da prodajete, tako i ako uđete u parnicu nećete moći da priznate da je gradsko
građevinsko zemljište bilo predmet prodaje.
Ne možete da priznate, ne možete da se poravnate
povodom toga, jer je to predmet koji je nedopušten.
Dakle,
granice autonomije volje
su ograničenja koja su postavljena tako čvrsto da njihovo
nepoštovanje vodi apsolutnoj ništavosti ugovora.
2) NAČELO RAVNOPRAVNOSTI UČESNIKA U POSTUPKU
“Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne.”
3) NAČELO SAVESNOSTI I POŠTENJA
«U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da
se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.»
4)
NAČELO ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA
«Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom
ustanovljeno ili priznato.»
5) ZABRANA STVARANJA I ISKORIŠĆAVANJA MONOPOLSKOG POLOŽAJA
«U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo
koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.»
6) Načelo jednake vrednosti davanja
«U zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja
.
Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posledice.»
Svaki
ugovor je
dvostran pravni posao
sa stanovišta broja stranaka
koje u njemu učestvuju
,
a
kada govorimo o
ovim
, dvostrano teretnim ugovorima
mi
govorimo o broju obaveza, o rasporedu
obaveza u jednom odnosu
. Po pravilu, promet u obligacionom pravu se vrši ugovaranjem koje zahteva
da i na jednoj i na drugoj strani budu i prava i obaveze. NPR. Kod ugovora o prodaji vi imate i kupca i
prodavca. Kupac i prodavac su dve strane, to znači imamo ugovor u kome imamo na obe strane i prava i
obaveze, i zato se on zove dvostrano obavezan. Ali, neko ga skraćeno zove jednostavno dvostrani ugovor
(najčešće u udžbenicima). On je dvostran sa stanovišta rasporeda i broja prava i obaveza.
- Zašto je zakonodavcu interesantan ovaj dvostrano obavezni ugovor, koji naglašava i kroz načela?
- Dvostrano obavezni ugovor je tipičan za promet roba i usluga, preko njega se vrši promet roba i
usluga. Ono što je najtipičnije među tim ugovorima je ugovor o prodaji, pa ćemo videti zašto je
zakonodavac taj ugovor stavio na centralno mesto.
LEPA
:
Slušajte me dobro šta zakonodavac hoće sa tom zaštitom, sa načelom zaštite
dvostrano obaveznog ugovora.
- Pošto je jedno davanje kauza ili osnov drugom davanju, ja kad prodajem vama knjigu, ja vam
dajem moju knjigu, kauza, ili razlog mog davanja, ili razlog obavezivanja je da ja dobijem novac od vas.
To je suština stvari!!!
Ne dam ja vama tu knjigu dok vi meni ne date novac. Ne date vi meni novac dok
ne dobijete tu knjigu.
Mi u
tom
uzajamnom davanju stvaramo jedni drugima osnov za ugovor.
Ja
vama knjigu – vi meni novac. Znači,
kod dvostrano obaveznih ugovora, obaveza jedne strane je kauza
obaveze druge strane, kauza, ili osnov obaveze druge strane.
- I šta sad zakon štiti?
-
ŠTITI KAUZU!!!
Štiti taj razlog obavezivanja
.
- Na koji način?
- Postavljajući zahtev da te uzajamne obaveze (prestacije) budu ekvivalentne. To je suština
te zaštite!!!
Zahtev da uzajamne obaveze u dvostranim ugovorima stoje u odnosu ekvivalentnosti
.
2

-
Apsolutna ništavost znači: tako je teška povreda da svako može na nju da ukaže, da se
svako pozove, da sud pazi po službenoj dužnosti, sud može uvek, bez obzira na protek roka da izriče
ništavost
. Vidite kako je to teška povreda. «Nisi smeo, u momentu zaključenja zakon ti je rekao, da
zaključuješ takav ugovor, a ti si ga pored toga zaključio. Zato ću da te maksimalno teško pravno kaznim,
da taj tvoj ugovor nikada ne valja, da svako može da traži njegov poništaj, u svako doba, pa i sud po
službenoj dužnosti.»
- Kad su u pitanju
relativne ništavosti
,
relativno ukazuje na relaciju, tiče se odnosa
saugovarača
. Vidite,
oni nisu ispoštovali
ovde (kako smo rekli)
načelo jednake vrednosti uzajamnih
davanja, oni već kod zaključenja ugovora nisu poštovali to načelo jednake vrednosti davanja
.
- Ali, koga su oni povredili?
- Sopstveni interes su povredili.
Zakonodavac će ih zaštiti
,
ali
kad «zakuka» jedan od njih,
kad
onaj koji je oštećen zatraži
. To znači - tu je relativna ništavost, u relaciji između ugovarača.
Samo onaj
koji je oštećen može da traži, u određenom roku može da traž
i
.
- Zašto?
- Zato što
on može da se konvalidira
.
Apsolutno ništav ne može nikad da se konvalidira,
relativan može, i zbog toga postoje rokovi
.
LEPA:
Zašto vam ovo kažem? Ovo vam kažem prosto da vas uvedem u problem.
Z
a razliku od apsolutne ništavosti koja se tiče razloga koji postoji u momentu zaključenja
ugovora, sve što nastane tokom dejstava ne može da utiče na ništavost ugovora, zato što je on rođen
kako treba
. On je u momentu kada je zaključen bio dobar, kvalitetan ugovor, ali - neki poremećaj se desi
posle zaključenja. Jer, ugovor se ne iscrpi uvek u samom trenutku zaključenja - aktom davanja.
PRIMER:
Evo ja ću sad kolegi da prodam knjigu, on će meni da da 1.000,00 dinara i mi smo završili taj
odnos. Mogu da vam prodam automobil pa da imam prema vama obzira, i da vam kažem «platite mi ovo u
roku od 2 godine». Ili vi imate obzira prema meni, pa kažete «vozi ga još godinu dana, to tebi treba. Ja ću
da ti platim sada.» E, evo ta godina dana, razišao se momenat kada smo zaključili ugovor sa momentom
realizacije ugovora. U tom vremenu mogu razne stvari da se dese. Taj auto može da bude oštećen, može
neko da mi ga ukrade, možete neredovno da mi plaćate...
- Šta se ugrožava time?
- Opet kauza. Opet razlog obavezivanja. Pa ne bih ja ušla u taj odnos da sam znala da će to tako da
ispadne.
- Šta zakonodavac kaže,
ko će kod tih dvostranih ugovora tu kauzu stalno da čuva
?
- «Čuvaću je sve dok se ne ispuni ugovor, na način kako je ugovoreno», ali sad je on ne čuva
ništavošću ugovora.
Ne može da je čuva ništavošću, kada je to rezervisano za zaključenje ugovora.
Sad je čuva raskidom ugovora
. Sad ugovor može da se raskine. Znači,
ugovor postoji, i sada ćemo mi
njega da raskinemo ako u tom međuvremenu od zaključenja do momenta kada je ugovorena
predaja ili davanje dođe do okolnosti koje remete taj odnos davanja
.
To je suština stvari!!!
I to je na
terenu načela jednake vrednosti. I možemo da zaključimo da se ovim načelom kauza ugovora štiti.
Ništavošću se štiti ako je do povrede načela jednakih davanja došlo u momentu zaključenja, a
raskidom ukoliko je do povrede došlo tokom njegovih dejstava.
- Ali
vi morate znati kada je ugovor zaključen
. Npr. Ako je to ugovor za pokretnu stvar, on je
zaključen kada smo se saglasili u pogledu osnovnih elemenata ugovora. Ako je u pitanju nepokretna stvar
– onda kad smo overili ugovor. Kada je u pitanju ugovor o doživotnom izdržavanju – momenat kada vam
je sudija overio ugovor. To znači da
tačno morate da znate koji je konstitutivni momenat za
zaključenje ugovora. Koji je taj konstitutivan elemenat zavisiće od forme koju zakonodavac traži.
Ako zakonodavac za neki ugovor ne traži nikakvu formu, onda kad smo se saglasili oko uslova
ugovora. Ako traži formu, od momenta kad smo mi tu formu ispoštovali
.
To je suština stvari!!!
6)
NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANJA ŠTETE
4
«Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.»
7) Načelo rešavanja sporova na miran način
«Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rešavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili
na drugi miran način.»
Ono je sadržano u ZOO-u, ali ono je više deklaracija nego stvarno načelo. Međutim to novim zakonom
prestaje da bude samo deklaracija jer u novom ZPP-u ima odredaba o medijaciji, a postoji i Zakon o
medijaciji.
8) Načelo dispozitivnog karaktera odredaba zakona
«Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz
pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.»
Po pravilu, odredbe ZOO-a su dispozitivnog karaktera
.
- Šta to znači?
- To znači da stranke mogu da ugovore drugačije.
- Zašto onda zakon propisuje ovo?
- One su dopunske dispozitivne norme
To znači, ako se vi nešto ne dogovorite, onda će važiti
pretpostavka da ste vi hteli da se to uredi na način koji ZOO to uređuje. To su te dopunsko
dispozitivne norme, odn. stranke mogu da isključe primenu odredaba Zakona ako one to pitanje
drugačije urede
. To je pravilo!
-
Vidite, sada je interesantno to, mi ovde imamo, i to ćemo malo proraditi, mi imamo... ovde
posebne... ugovore
.
Da bi ste mogli da primenite odredbe ZOO-a, koje se odnose na uređenje tog posebnog
ugovor
a (ugovor o zakupu, prodaji, o građenju, zalozi....),
vi to možete da uradite onda kada su stranke
zaključile tzv. imenovani ugovor. To je ugovor koji ima svoj identitet
.
- Recimo, ugovor o prodaji.
- Ja ne moram da kažem tačno gde će se izvršiti ta obaveza, i ne moram da kažem koje će biti
mesto izvršenja i način izvršenja, dakle, čak ni način izvršenja ne moram da kažem. Videćete kod ugovora
u privredi čak nekad ni cenu, pa opet će važiti taj ugovor.
- Zašto?
-
Zato što je to imenovan ugovor, i kada mi nismo uneli sve to, sudija koji sudi će okrenuti
ZOO, naći odredbe kojima je uređen taj ugovor, i pretpostaviti, sa razlogom, da su stranke time što
nisu sve detaljno uredile, ostavile da se u primeni koristi ZOO. Sve što nije uređeno mi ćemo urediti
na način kako to zakon kaže.
Međutim, imate i neke tzv. Neimenovane ugovore, ili neke ugovore koji predstavljaju «mešavinu»
mnogih ugovora; u savremenom pravu mnogo toga ima. Npr. Odete na neko turističko putovanje. Vi ne
znate sad više koji je to ugovor. Tu ima i ugovora o zakupu, i ugovora o prevozu, i ugovora o pružanju
turističkih usluga, svega. Uopšte, to je paket usluga koje pretpostavljaju različite... I sad, kad vi dođete u
spor, kako da ga primenite? Ako pođete po principu koji je pretežni deo, vi niste ništa uradili, jer tu može
da bude turistički pretežni deo, ali meni su ukrali tašnu u hotelu. I šta ima to veze sa ugovorom o pružanju
turističkih usluga?
- Kad se ugovara neki neimenovani ugovor
, i kad je taj ugovor kombinovan,
onda su stranke
dužne da sve propišu. Ono što nisu propisale, praktično ga nema
.
Ali, sa stanovišta obaveznosti ovo je interesantno. Kako smo rekli,
Zakon po pravilu sadrži te
dopunsko dispozitivne norme, ali on ima i imperativnih normi
.
Sve odredbe o zastarelosti su
imperativnog karaktera.
Stranke ne mogu da ugovaraju kraći ili duži rok zastarelosti, i da se
unapred odriču toga
roka
. To ne mogu da urade.
Ako to urade takve odredbe o zastarelosti su
ništave, i one ne moraju čak ni da ugroze ceo ugovor, samo će one biti ništave
.
Postoje i
još neke odredbe koje su imperativnog karaktera
. Recimo, baš
na terenu jednake vrednosti
davanja. Zakon kaže «ne mogu stranke da se odreknu prava da traže poništaj ugovora, zbog toga
5

osnovno načelo ZOO, a poseban značaj ima u ugovornom pravu, zbog čega je Zakon tamo naročito
naglašava.
Može se reći da je
javni poredak skup principa na kojima je zasnovano postojanje i trajanje
jedne pravno organizovane zajednice, a koji se ispoljavaju preko određenih društvenih normi koje
stranke u svojim odnosima moraju poštovati.
Stranke, stupajući u ugovorne odnose, i pored načela dispozicije, moraju svoje odnose urediti tako
da ne vređaju okvire javnog poretka odnosno propise imperativnog karaktera kojima se izražavaju opšti
interesi. Za prepoznavanje ovih propisa jedan od pouzdanih načina mogao bi se videti u karakteru sankcije
koju zakon predviđa za nepoštovanje predviđenog propisa. Za povredu imperativnog propisa, predviđa se,
između ostalog, i sankcija ništavosti ugovora ili nekog njegovog dela. Dakle, ako se zakonom izričito
predvidi takva sankcija ili ona očigledno proizlazi iz teksta zakona, a reč je o jednoj suštinskoj zabrani
koja proizilazi iz fakta zaštite opštih interesa, onda se može reći da je ta norma imperativna i da ulazi u
svet normi javnog poretka.
Da bi primena ustanove javnog poretka odgovorila zahtevu opšteg interesa u ime koga se ništi
jedan ugovor, ali istovremeno i zahtevu pravne sigurnosti, čini se, da bi primena javnog poretka u materiji
ugovora uglavnom trebalo da se odvija kroz pravila koja se odnose na zabranjenost predmeta i cilja (kauze
ili osnova) ugovora.
2) OGRANIČENJA SLOBODE UGOVARANJA KOJA SE ODNOSE NA AKT ZAKLJUČENJA
UGOVORA
Jedno od osnovnih obeležja principa slobode ugovaranja jeste sloboda subjekta da zaključi ili ne
zaključi ugovor, kao i njegova sloboda u pogledu izbora ugovornika. Međutim, u našem pravu postoje
slučajevi u kojima se ova sloboda ograničava.
a) Obavezno zaključenje ugovora
Što se tiče zakonske obaveze da se ugovor zaključi – danas je to izuzetna pojava. Ali, ima
slučajeva kada zakon iz posebnih razloga, izričito predviđa da izvesna lica moraju, pod pretnjom
određenih sankcija, zaključiti određeni ugovor.
- Obavezno zaključenje ugovora iz oblasti osiguranja. Obavezno je osiguranje određenih lica kada
se ova nađu u zakonom predviđenoj situaciji. Obavezno je osiguranje putnika u javnom saobraćaju,
korisnika, odn. sopstvenika motornih vozila... Korisnik, odn. sopstvenik mot. Vozila dužan je da se
osigura od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima usled smrti, povrede tela ili zdravlja ili uništenja
odn. oštećenja stvari pri upotrebi motornog vozila. Zaključenje ovog ugovora sa gledišta teorije o
autonomiji volje, predstavlja krupno ograničenje principa slobode ugovaranja.
- U izvesnim slučajevima postoji obaveza na strani jednog ugovarača da zaključi određeni ugovor
ako mu se u tom smislu stavi ponuda od druge strane, ukoliko su, pri tome, poštovani i drugi potrebni
uslovi. To će biti u slučaju kada neko obavlja određenu aktivnost od šireg drutvenog interesa, kao što su
npr. javne službe prevoza lica i stvari, pružanje osnovnih komunalnih usluga i sl. Tako, prevozilac je
dužan da primi na prevoz svako lice i svaku stvar koji ispunjavaju uslove određene u objavljenim opštim
uslovima, a organizacije koje vrše komunalnu ili sličnu delatnost od opšteg interesa odgovaraju za štetu
ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju delatnost.
Kad je jedno lice po zakonu obavezno da zaključi određeni ugovor, predviđena je odgovornost za
slučaj da to lice ne zaključi taj ugovor. U stvari, lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor,
dužno je da naknadi štetu ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi ugovor.
U slučaju da se odgovarajućim propisima kojima se predviđa obaveza zaključenja ugovora,
određuje sadržina tog ugovora u celini ili u nekom njegovom delu, onda odredbe tih propisa predstavljaju
sastavne delove tog ugovora. Te odredbe upotpunjavaju ugovor, odn. one stupaju na mesto ugovornih
odredbi ukoliko ove nisu u saglasnosti sa odredbama odgovarajućih propisa.
b) Saglasnost trećeg za zaključenje ugovora
Sloboda zaključenja ugovora nekada je ograničena zahtevom zakonodavca da se neko treći saglasi
sa zaključenjem određenog ugovora. Takvu saglasnost zakon nekad zahteva pre zaključenja ugovora a
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti