SADRŽAJ
UVOD
3
1. REPROGRAMIRANJE DUGOVA
4
2. DUGOVI ZEMALJA U RAZVOJU
7
3. PARIŠKI I LONDONSKI KLUB
10
3.1 Načela reprogramiranja pariškog kluba
11
3.2 Uloga pariškog kluba
13
3.3 Pet ključnih načela pariškog kluba
14
3.4 Kategorija posmatrača
15
3.5 Londonski klub
15
4. PRIMJER-Javni i inozemni dug Republike Hrvatske
16
4.1. Javni dug središnje države u razvoju 1994.-2002. god.
19
4.2. Unutarnji javni dug
20
4.3. Vanjski javni dug
21
ZAKLJUČAK
23
LITERATURA
24
2
UVOD
Tema našeg seminarskog rada je „Reprogramiranje dugova preko pariškog i
londonskog kluba“.
Seminarski rad je sastavljen iz tri dijela:
1. U prvom dijelu ćemo govoriti nešto više o reprogramiranju, definisati pojam
reprogramiranja.
2. U drugom dijelu ćemo govoriti uopšteno o dugovanjima, te dugovima zemalja u
razvoju
3. I u trećem dijelu ćemo govoriti o pariškom i londonskom klubu te o njihovim
karakteristikama, načelima, ...
4. Primjer-Javni i inozemni dug RH
3
olakšicama koje se daju zemlji dužniku kao što su refinansiranje, konsolidacijam ili
čak moratorij.
1
Zbog toga je potrebno prije svega definirati pojam reprogramiranja dugova.
Kao što i sam naziv kaže, reprogramiranje dugova predstavlja promjenu otplatne
osnove u kojoj je rok otplate pomaknut, a sama otplata ostatka duga počinje obično
nakon određenog perioda mirovanja (grace period). Ovo pomicanje roka otplate i
početak u otplati reprogramiranog duga predstavljaju velike olakšice koje zemlja
dužnik reprogramiranjem dobiva. Osim ovih olakšica, u svakom sporazumu o
reprogramiranju, obićno se dodaje i treća-zemlji dužniku stavljaju se na raspolaganje
nova financijska sredstva. Ta sredstva daju prije svega međunarodne financijske
institucije kao što su Međunarodni Monetarni Fond (MMF), Svjetska banka, Banka za
međunarodne obračune u Baselu ili središnje banke njezinih članica, Regionalne banke
za razvoj, ali i komercijalne banke zemalja vjerovnika.
Reprogramiranje dugova postalo je učestalo nakon izbijanja svjetske krize dugova.
Sredinom 1982. godine svjetska je financijska zajednica bila šokirana problemom
nemogućnosti uredne otplate dospjelih obveza po dugovima Meksika.
Meksiko je zatražio reprogramiranje svojih dugova. Slijedile su ga i druge zemlje.
Tako je tijekom 1983. godine broj zemalja članica MMF-a koje su zatražile
reprogramiranje svojih dugova već iznosio 24., a iznos je dosegao više od 67. mlrd.
dolara. Ako tim zemljama dodamo i zemlje koje nisu bile članice MMF-a (Poljska
npr.), a koje su zatražile i dobile reprogramiranje svojih obveza, tada je broj zemalja
bio veći od 30, a iznos je dosegao 100. mlrd. dolara. Radi ilustracije naglog porasta
teškoća u otplati dugova zemalja u razvoju nakon izbijanja krize dugova 1982. godine,
navodimo podatak da je 25. godina prije 1982. zaključeno samo 76. ugovora o
reprogramiranju dugova. U sedmogodišnjem razdoblju do 1982. godine, zaključivano
je prosječno 4 aranžmana o reprogramiranju godišnje, dok je u petogodišnjem
razdoblju 1983.-1987. taj prosjek iznosio 16-17 aranžmana.
U razdoblju 1983.-1987. godine zaključeno je 83. dogovora o reprogramiranju u iznosu
od 69. mlrd. dolara. Kao rezultat ovih reprogramiranja, smanjilo se povjerenje
komercijalnih banaka u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju. Ovaj gubitak
povjerenja u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju ilustrira i podatak o opadanju
iznosa novih zajmova i neto transfera. Dok je u razdoblju 1973.-1980. kumulirani
dugoročni dug zemalja u razvoju rastao po godišnjoj stopi od 21,6%, u 1983. 15%, u
1984. 7%, u 1985. i 1986. porastao je zbog prijašnjih reprogramiranja na 9,2%
odnosno na 11,8% dok je u 1987. taj porast smanjen na 5,8%.
Kao posljedica ustezanja banaka da daju kredite zemljama u razvoju zbog smanjenog
povjerenja u njihovu kreditnu sposobnost, došlo je do porasta kamatnih stopa na
zajmove tim zemljama. To se očitavalo u pevećanju dodatka (spread) na LIBOR
(London Interbank Offer Rate). Taj dodatak na LIBOR u prvom kvartalu 1982. godine,
dakle neposredno prije izbijanja krize dugova, iznosio 83. temeljna boda.
1
?
Ante Babić, Mate Babić, Međunarodna ekonomija, Zagreb 2008.
5
U prvom kvartalu 1983. godine, dakle neposredno nakon izbijanja krize dugova, kada
je nepovjerenje u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju doseglo vrhunac i kad su se u
svjetskoj financijskoj zajednici uočavali znakovi panike, taj dodatak na LIBOR
dosegao je 202. temeljna boda što znači da su kamatne stope na zajmove zemljama u
razvoju bile za više od dva postotna boda iznad LIBOR-a.
Vidjeli smo da je reprogramiranje dugova nakon izbijanja svjetske krize dugova 1982.
godine postalo redovita pojava.
Jugoslavija je bila jedna od zemalja kojoj su otplatne obveze po vanjskim kreditima
predstavljale preveliki teret pa ih nije bila u stanju uredno otplaćivati i zbog toga je
morala tražiti njihovo reprogramiranje. I Hrvatska je čim se učlanila u MMF zatražila
reprogramiranje svog duga koji je u „ostavinskoj raspravi“ naslijedila od bivše
Jugoslavije.
2. DUGOVI ZEMALJA U RAZVOJU
Među najveće ekonomske probleme savremenog svijeta, spada vrlo velika eksterna
zaduženost nerazvijenih zemalja. Ta zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih
neravnoteža u njihovim bilansama tekućih transakcija danas predstavlja najveću
opasnost cjelokupnom međunarodnom ekonomskom i i finansijskom sistemu.
Srednjoročni i dugoročni zajmovi zemalja u razvoju dosegli su krajem 1991. godine
1.362. mlrd. USD. Što je porast od 6,1/4% prema 1990. godini. Početkom 80-tih
godina zaduženost ovih zemalja dosegla je kritične razmjere, pa je sve veći broj njih
suočen s problemima otplate vanjskih zajmova.
Povećanje zaduženosti zemalja u razvoju normalna je posljedica njihova privrednog
razvoja. Naime, da bi što prije izašle iz nevolja koje privredna neizvjesnost sa sobom
nosi, zemlje u razvoju formuliraju aktivnu razvojnu politiku kojoj je bitna
karakteristika brži rast domaće potrošnje od proizvodnje, što rezultira porastom
zaduženja u inozemstvu. Porast zaduženja u inozemstvu i ovisnost o inozemnoj
akumulaciji u finansiranju investicija zajednička je karakteristika gotovo zemalja u
razvoju.
Mnoge države koristile su se kreditima (tuđim novcem) da bi pokrile unutarnja
dugovanja. Međutim, kako je broj tih država veliki, a dugovanja ne mogu ići u
beskonačnost, došlo je do tzv. kreditne krize.
Ako državne institucije ne smanje svoju potrošnju, vanjskotrgovinski deficit nastavi
rasti, a istovremeno državne institucije nisu u mogućnosti uzeti nove kredite,
analitičari upozoravaju da će doći do gospodarskog sloma.
Dužnička kriza na kraju dvadesetog stoljeća gruba je realnost s kojom su suočene
zemlje u tranziciji. U situaciji kad je u većini tranzicijskih zemalja domaća
akumulacija nedostatnaza financiranje gospodarskog razvoja i dovršetak procesa
tranzicije, jedina moguća alternativa ostaje zaduživanje. Pogotovo je to neizbježno kad
je dotok stranog kapitala kroz izravna ulaganja oskudan. Odnosi se to i na Republiku
Hrvatsku, gdje je razina izravnih ulaganja zasad vrlo skromna. Zato je kod
6
porast u 1987. godini iznosio svega 65. Međutim, ako se taj nominalni porast očisti od
utjecaja međuvalutnih promjena, onda on iznosi svega nešto više od 2%. U 1988.
godini dugovi zemalja u razvoju povećani su za 3% pa su krajem 1988. iznosili 1320
mlrd. dolara. Za jako zadužene zemlje ta je slika nepovoljnija. Njihovi su dugovi
krajem 1988. g. iznosili 529. mlrd. dolara.
Reprogramiranja su uvjetovala smanjivanje domaće finalne potrošnje. Zbog toga je došlo do
opadanja per capita dohotka. U jako zaduženim zemljama per capita dohodak je u 80-im
godinama opao za 1/7. Zbog toga je došlo do smanjivanja potrošnje, i što je za njihov razvitak
posebno štetno, investicija. Per capita investicije u jako zaduženim zemljama u 1987. godini
bile su za 1/3 do 1/2 niže nego u 1980. godini. Razvojni izgledi ovih zemalja dovedeni su u
pitanje.
Na dan 31. decembar 2007. ukupan dug zemalja u razvoju i nastajanju procjenjen je od strane
Svjetske banke za 3.357 milijardi dolara, od čega je 2.258 milijardi srednjoročni i dugoročni
dug kako slijedi u tabeli:
2007
Srednjoročni i dugoročni dug
2 558
100%
Javne i javno zajamčeni
1 335
52%
Službeni povjerioci
646
Multilateralni kreditori
365
Bilateralni kreditori
281
Privatni kreditori
688
Privatni ne zajamčeni
1 226
48%
Prema podacima Svjetske banke, u ukupnom iznosu srednjoročni i dugoročni dug
zemalja u razvoju, kao što slijedi na grafikonu je porastao u posljednjih deset godina:
(USD milioni)
8
