Predmet: Fiziologija biljaka

Tema: Struktura i funkcija ćelijskih 

komponenata

(Seminarski rad)

Raznolikost stanica

S   obzirom   na   složenost   građe   razlikujemo   dva   osnovna   tipa   stanica   –  

prokariotska  

eukariotska 

stanica. Naziv „prokariot“ (grč. 

pro

 – prvi, prije; 

karyon

 – jezgra) u prijevodu 

znači „prije jezgre“ ili „primitivna jezgra“. Tim nazivom označavaju se stanice koje nemaju 
oblikovanu jezgru, odnosno nemaju ovojnice koja odjeljuje nasljednu tvar od ostatka stanice. 
Umjesto toga molekula DNK je kod prokariotskih stanica smještena u područje stanice koje 
nazivamo  

nukleoid

.   Za   razliku   od   eukariotske   stanice   DNK   je   kod   prokariotske   stanice 

kružnoga   oblika.   Prokariotske   stanice   nikada   ne   izgrađuju   višestanične   organizme. 
Prokariotsku građu imaju evolucijski najstariji jednostanični organizmi na zemlji čija starost 
se procjenjuje na približno 3,5 milijarde godina. Kroz tako dugo razdoblje prilagodili su se na 
različite   životne   uvjete   te   razvili   veliku   raznolikost   i   brojnost.   Razvrstavamo   ih   u   dvije 
osnovne sistematske skupine: prabakterije (

Archaea

) i prave bakterije (

Eubacteria

). Danas 

oni naseljavaju cijelu biosferu – vodu, tlo i zrak. Nalazimo ih u ledu, vrelim termalnim 
izvorima,   na   stijenama,   u   ocenaskim   dubinama   i   dr.   Život   na   zemlji   nezamisliv   je   bez 
prokariota. Drevni prokariotski organizmi pridonijeli su stvaranju atmosfere bogate kisikom i 
omogućili pojavu aerobnoga disanja. Danas imaju nezamijenjivu ulogu u svim ekosustavima 
kao razlagači uginulih organizama i kao sudionici u ciklusima kruženja kemijskih elemenata 
između živih organizama i nežive prirode.

Naziv „eukariot“ (grč. 

eu

 – pravi, dobar; 

karyon

 – jezgra) u prijevodu znači „prava jezgra“ 

što znači da te stanice imaju jezgru omeđenu ovojnicom. Osim toga eukariotska stanica je 
brojnim membranama raščlanjena u brojne 

stanične organele

.

Stanični organeli su dijelovi stanice specijalizirani za određene procese. Zbog toga je 

eukariotska   stanica   znatno   složenija   i   10   do   25   puta   veća   od   prokariotske   stanice.   Kod 
eukariotskih   stanica   genetičke   informacije   su   pohranjene   u   molekulama   DNK   koje   nisu 
kružnoga oblika nego su oblikovane u kromosome. Eukariotske stanice mogu izgrađivati 
jednostanične   (protoktisti)   i   višestanične   organizme   (gljive,   biljke   i   životinje).   Biljne   i 
životinjske stanice imaju mnoge sličnosti, a razlikuju se po tome što biljne stanice imaju 
vakuolu,   staničnu   stijenku   i   plastide,   dok   životinjske   stanice   imaju   centriole,   odnosno 
centrosome. Biljne stanice su u pravilu veće od životinjskih. Stanice gljiva su slične biljnim 
stanicama s dvije bitne razlike: stanice gljiva ne sadrže plastide i njihove stanične stijenke su 
izgrađene od hitina, a ne celuloze (osim kod sistematske skupine gljiva 

Oomycetes

). Hitin je 

po fizikalnim svojstvima sličan celulozi (netopiv u vodi, otporan na savijanje i dr.) ali sadrži 
dušik i sintetizira se drugačijim kemijskim mehanizmima nego celuloza. Ista kemijska tvar 
prisutna je i u životinjskom svijetu (vidi: Lipidi).

Oblik i veličina biljnih stanica

Stanice po svom obliku mogu biti vrlo različite. Oblik stanice ovisi o njenoj funkciji, pa 

kako pojedine stanice u biljnom tijelu vrše ili mogu vršiti različite funkcije i njihov je oblik 
međusobno   različit.   Tako   oblik   stanica   može   biti   kuglast,   prizmatičan,   zvjezdast,   nitast, 
vretenast. Sve takve oblike možemo ipak svrstati u dvije skupine:

-

Parenhimatske  

stanice za koje je karakteristično da su im sve dimenzije jednake

 

ili 

približno jednake, pa za njih kažemo da su izodijametrične. 

-

Prozenhimatske 

stanice su sve one stanice kod kojih dužina više puta nadmašuje

 

ostale 

background image

slobodno pomicati i međusobno izmijenjivati u horizontalnom smjeru ako ih ne ograničavaju 
posebne kemijske interakcije. Nasuprot tome ne mogu difundirati vertikalno iz membrane u 
okolnu otopinu ili s jedne strane membrane na drugu. Na taj način membrana je do određene 
mjere   tekuća   (fluidna)   zbog   slabih   kemijskih   veza   među   molekulama   fosfolipida.  Neke 
membrane sadrže malu količinu ugljikohidrata (oligosaharidi) koji su vezani na integralne 
proteine (glikoproteini) ili rjeđe na membranske lipide (glikolipidi). Oni su odgovorni za 
prepoznavanje među stanicama i pretpostavlja se da su kod biljaka puno manje značajni nego 
kod životinja.

Prijenos tvari kroz membranu

 Stanične membrane su probirno propusne (selektivno permeabilne) što znači da neke tvari 

propuštaju lakše, neke teže, a neke uopće ne propuštaju. Brzina, smjer, vrijeme i mehanizam 
prijenosa tvari kroz membranu određeni su veličinom, polarnosti, nabojem i koncentracijom 
čestica. Prolaženje tvari kroz membranu može biti 

pasivno

 (bez utroška energije) i 

aktivno 

(uz utrošak energije). Pasivan prijenos tvari kroz membranu odvija se difuzijom. Difuzija je 
spontano gibanje molekula s područja veće koncentracije na područje manje koncentracije, 
odnosno niz koncentracijski gradijent. Difuzija je brža što je veća razlika u koncentraciji tvari 
i   što   je   viša   temperatura.   Pasivan   prijenos   može   se   odvijati   jednostavnom   difuzijom   i 
olakšanom   difuzijom.   Jednostavnom   difuzijom   kroz   membranu   prolaze   tvari   male 
molekulske   mase   koje   su   topive   u   lipidima   kao   što   su   kisik,   ugljični   dioksid,   dušik, 
ugljikovodici   i   alkohol.   Prijenos   olakšanom   difuzijom   odvija   se   uz   pomoć   prijenosnih 
proteina. Oni obavljaju selektivni prijenos tvari i specifični su samo za jednu vrstu molekula 
koju prenose. Ti se proteini mogu na jednoj strani membrane kratkotrajno spojiti s nekom 
tvari   koju   ubrzo   zatim   na   drugoj   strani   membrane   otpuštaju.   Olakšanom   difuzijom   kroz 
membranu   prolaze   hidrofilne   i   polarne   molekule   bez   naboja.   Aktivnim   prijenosom   tvari 
mogu prelaziti iz područja niže koncentracije u područje više koncentracije, dakle nasuprot 
koncentracijskom gradijentu. Na taj način mogu kroz membrane prolaziti tvari koje inače ne 
bi mogle proći ili bi prolazile presporo. Tako stanica može održavati koncentraciju molekula 
i iona unutar stanice različitom od koncentracije izvan stanice. To se može odvijati samo uz 
pomoć proteinskih prenositelja uz utrošak energije pohranjene u kemijskim vezama molekule 
adenozin-trifosfata (ATP).

Citoplazma

Citoplazmom  nazivamo  čitavu  unutrašnjost  stanice  (protoplast)  osim jezgre  i vakuole. 

Tekući dio citoplazme koji kod mladih stanica čini većinu njezine mase nazivamo 

citosol

 ili 

hijaloplazma

. Tako možemo reći da je citoplazma građena od staničnih organela i citosola. 

Citosol je kompleksno građena, tekuća tvar koloidalnoga karaktera koja u živoj stanici vrši 
prvenstveno   sve   funkcije   u   vezi   s   izmjenom   tvari   (metabolizmom).   U   mladoj   stanici 
citoplazma ispunjava čitav njen unutarnji prostor. Kasnije, kad se pojavljuje jedna ili više 
vakuola citoplazma biva sve više i više potiskivana u periferni dio stanice, uz rub stanične 
stijenke. Citosol predstavlja kompleks različitih kemijskih tvari, otopljenih ili dispergiranih u 
vodi. On sadrži 60-90 % vode, a ostatak čine bjelančevine (40-50 % ostatka), ugljikohidrati 
(15-20 % ostatka) i lipidi (12-20 % ostatka). Ostale tvari u citosolu, kao što su različiti enzimi 
i vitamini zastupljeni su u malenim količinama, ali su za normalni rad stanice od velikoga 

značenja, jer reguliraju važne biokemijske procese. Kao što je već rečeno, citosol ima tekući 
karakter pa prema agregatnom stanju spada među tekućine. To svojstvo ima prvenstveno 
zbog velikoga sadržaja vode. Voda u citoplazmi ima ulogu otapala i sve su ostale tvari u toj 
vodi otopljene bilo u obliku pravih, bilo u obliku koloidalnih otopina. Budući da je znatni dio 
tvari citoplazme koloidalno otopljen, pokazuje citoplazma ujedno i karakteristike koloida. 

Koloidi  

su   određeno   stanje   kad   je   neka   tvar   (disperzna   faza)   raspršena

 

(dispergirana)   u 

drugoj tvari (disperzno sredstvo) tako da veličina čestica disperzne faze iznosi 1-200 nm. Kao 
disperzno   sredstvo   u   citoplazmi   služi   voda,   a   disperzna   faza   može   biti   kruta   ili   tekuća. 
Koloidalne otopine propuštaju snop svjetlosti, ali u njima svjetlost kod prolaza ostavlja “trag” 
(tindalov fenomen). Isto tako, koloidi se mogu pojavljivati u tekućem ili sol-stanju i krutom 
ili gel-stanju. Prijelaz iz sol-stanja u gel-stanje zove se koagulacija, a prijelaz iz gel-stanja u 
sol-stanje zove se peptizacija. Jedni koloidi vrlo jednostavno prelaze iz sol-stanja u gel-stanje 
i obratno (npr. tutkalo), dok drugi, kad jednom promijene stanje ne mogu se više vratiti u 
prethodno   stanje   (npr.   mlijeko,   krv,   bjelance   jajeta.   Prve   koloide   zovemo   povratni   ili 
reverzibilni koloidi, a druge nepovratni ili ireverzibilni koloidi. S obzirom na to da li koloidi 
primaju vodu ili ne primaju, razlikujemo hidrofilne i hidrofobne koloide. Hidrofilni koloidi 
vrlo lagano primaju vodu, dok hidrofobni koloidi ne primaju vodu.

Koloidi citoplazme su hidrofilni i ireverzibilni koloidi, koji jedino u nekim slučajevima 

mogu biti gušći (plazma-gel), npr. zimi i u vrijeme mirovanja stanica, ili rjeđi (plazma-sol), u 
vrijeme   životne   aktivnosti   stanice.   Za   razliku   od   koloidnih   otopina,   prave  otopine  imaju 
čestice otopljene tvari u veličini molekula (molekularne otopine) ili iona (ionske otopine). 
Kad svjetlost prolazi kroz takve otopine, ne ostavlja nikakav trag, pa kažemo da su takve 
otopine “optički prazne”.

Citoskelet

Unutrašnost citoplazme je isprepletena trodimenzionalnom mrežom proteinskih molekula 

koji nazivamo 

citoskelet

. Citoskelet drži organele u određenom rasporedu unutar stanice te 

ima važnu ulogu u mitozi, mejozi, citokinezi, gibanju citoplazme i diferencijaciji. To je vrlo 
dinamičan   sustav   koji   se   brzo   prilagođava   trenutnim   potrebama   stanice.   Citoskelet   je 
izgrađen od 

mikrotubula

mikrofilamenata

 i 

intermedijarnih

 

filamenata

. Mikrotubuli su 

šuplje cijevčice promjera 25 nm koje su izgrađene od velikoga broja proteinskih podjedinica. 
Svaka podjedinica (dimer) izgrađena je od jedne molekule α-tubulina i jedne molekule β-
tubulina. Mikrotubuli se kontinuirano sastavljaju i rastavljaju ovisno o potrebama stanice. 
Oni imaju vrlo važnu ulogu u diobi stanice kada izgrađuju diobeno vreteno. Mikrofilamenti 
su niti promjera 7 nm građene od proteina aktina. Sastoje se od dva aktinska lance uvijena 
poput zavojnice. Intermedijarni filamenti se sastoje od više nitastih proteinskih vlakana, a 
promjer im je 8-12 nm. Živa citoplazma ima naročitu sposobnost gibanja koje kontrolira 
citoskelet. Način gibanja citoplazme ovisi o rasporedu i veličini vakuola. Postoji li u stanici 
jedna središnja vakuola, a citoplazma je potisnuta uz rub stanice, prema stijenci, citoplazma 
struji, kruži uokolo, pa takvo strujanje zovemo ratacijsko gibanje citoplazme. To je gibanje 
naročito dobro uočljivo kod nekih vodenih biljaka.

 Postoji li u stanici više vakuola, raspoređena je citoplazma i uz stijenku i između vakuola. 

Dio citoplazme uz stijenku nazivamo citoplazmatski ovoj, dok dijelove citoplazme između 

background image

Želiš da pročitaš svih 20 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti