Pričanjem najraznovrsnijih priča ljudi su nastojali da objasne sebe i 

društvo u kom žive. Najpoznatija i najuticajnija politička priča modernih 
vremena   nalazi   se   u   tekstovima   teoretičara   društvenog   ugovora.   Ta 
priča,   ili   jedna   verovatna   istorija,   govori   o   tome   kako   se   iz   izvornog 
ugovora stvaraju novo građansko društvo i nova forma političkog prava. 
Obavezujuči   autoritet   države   i   građanskog   prava,   kao   i   legitimiteta 
moderne građanske vlasti može se objasniti ako naše društvo shvatimo 
kao posledicu sklapanja ugovora. Privlačnost ideje o izvornom ugovoru i 
teorije ugovora u nešto uopštenijem smislu, teorije kojom se tvrdi da 
slobodni   društveni   odnosi   poprimaju   ugovornu   formu,   danas   je 
verovatno veča nego bilo kad od sedamnaestog i osamnaestog veka, 
kada su svoje priče ispričali klasični autori. Ali, danas se, bez izuzetka, 
iznosi samo jedna polovina priče. O društvenom ugovoru priča se na 
sve strane, ali o polnom ugovoru ne čujemo ni jednu jedinu reč. 

Izvorni ugovor je polno-društveni pakt, ali priča o polnom ugovoru 

je   potisnuta.   Standardni   prikazi   teorije   društvenog   ugovora   ne 
razmatraju čitavu priču, a savremeni teoretičari ugovora ne ukazuju na 
to da čitava polovina sporazuma nedostaje. Priča o polnom ugovoru 
bavi se i genezom političkog prava, i razjašnjava zašto je koriščenje tog 
prava legitimno – ali to je priča o političkom pravu kao patrijarhalnom 
pravu   ili   polnom   pravu,   o   moči   koju   muškarči   imaju   nad   ženama. 
Polovina   priče   koja   nedostaje   govori   o   tome   kako   se   uspostavlja 
spečifična moderna forma patrijarhata. Novo građansko društvo koje je 
stvoreno iz izvornog ugovora predstavlja patrijarhalni društveni poredak. 

Teorija   društvenog   ugovora   obično   se   prikazuje     kao   priča   o 

slobodi.   Jedno   tumačenje   izvornog   ugovora   kaže   da   žitelji   prirodnog 
stanja   menjaju   neizvesnosti   prirodne   slobode   za   jednaku,   građansku 
slobodu koju štiti država. U građanskom društvu sloboda je univerzalna; 
sve odrasle osobe imaju isti građanski rang i svoju slobodu mogu da 
koriste   reprodukovanjem   izvornog   ugovora  kada,   na   primer,  sklapaju 
ugovor   o   zapošljavanju   ili   bračni   ugovor.   Druga   interpretacija,   koja 
uzima u obzir verovatne istorije prirodnog stanja iz klasičnih tekstova, 
kaže   da   slobodu   osvajaju   sinovi   koji   raskidaju   svoju   prirodnu 
potčinjenost   očevima   i   očinsku   vladavinu   zamenjuju   građanskom 
vlašću.   Političko   pravo   kao   očinsko   pravo   nespojivo   je   s   modernim 
građanskim društvom. U ovoj verziji priče, građansko društvo se stvara 
kroz izvorni ugovor pošto je vladavina očeva – ili patrijarhat – zbačena. 
Prema tome, čini se da je novi građanski poredak antipatrijarhalan ili 
postpatrijarhalan.   Građansko   društvo   nastaje   kroz   ugovor,   tako   da 
ugovor i patrijarhat izgledaju nepomirljivo suprotstavljeni. 

Ova dobro poznata čitanja klasičnih priča ne spominju da je osim 

slobode ovde u pitanju mnogo više. Suština sklapanja izvornog pakta je 

dominacija   muškaraca   nad   ženama,   i   pravo   muškaraca   da   uživaju 
jednak polni pristup ženama. Društveni ugovor je priča o slobodi; polni 
ugovor je priča o potčinjenosti. Izvorni ugovor  ustanovljava i slobodu i 
potčinjenost. Sloboda muškaraca i potčinjenost žena nastaju na osnovu 
izvornog ugovora – a karakter građanske slobode ne može se razumeti 
bez   nedostajuće   polovine   priče   koja   otkriva   kako   se   kroz   ugovor 
uspostavlja   patrijarhalno   pravo   muškaraca   nad   ženama.   Građanska 
sloboda nije univerzalna. Građanska sloboda je muški atribut i zavisi od 
patrijarhalnog prava. Sinovi zbacuju očinsku vladavinu ne samo da bi 
stekli slobodu, već i zato da žene obezbede za sebe. Njihov uspeh u 
tom poduhvatu opisan je u priči o polnom ugovoru. Izvorni pakt je i polni 
i društveni ugovor: polni je u tom smislu što je patrijarhalan – tj. ugovor 
uspostavlja   političko   pravo   muškaraca   nad   ženama   –   i   u   smislu 
uspostavljanja   redovnog   pristupa   muškaraca   ženskim   telima.   Izvorni 
ugovor   stvara   ono   što   ću,   sledeći   Adrienne   Rich,   nazvati   “zakonom 
muškog   polnog   prava”.

i

[1]   Ugovor   ne   samo   što   nije   suprotstavljen 

patrijarhatu, već je sredstvo kojim se moderni patrijarhat konstituiše. 

Jedan   od   razloga   zbog   kojih   politički   teoretičari   tako   retko 

primećuju   da   polovina   priče   o   izvornom   ugovoru   nedostaje,   ili   da   je 
građansko društvo patrijarhalno, jeste taj što se “patrijarhat” najčešće 
patrijarhalno tumači kao vladavina očeva (što i jeste doslovno značenje 
reči). Tako se, na primer, u standardnom čitanju teoretskog sukoba iz 
sedamnaestog   veka,   sukoba   između   patrijarhalista   i   teoretičara 
društvenog ugovora, pretpostavlja da se patrijarhat odnosi isključivo na 
očinsko pravo. Ser Robert Filmer je tvrdio da je politička moć očinska 
moć,   i   da   je   prokreacijska     moć   oca   izvor   političkog   prava.   Locke   i 
njemu bliski teoretičari ugovora tvrdili su da očinska i politička moć nisu 
jedno   isto,   i   da   je   ugovor   ishodište   političkog   prava.   Ovde   su   kao 
pobednici   izašli   teoretičari   ugovora;   što   se   toga   tiče,   standardno 
tumačenje nalazi se na čvrstom tlu. Još jednom, suštinski deo priče 
nedostaje.   Istinsko   poreklo   političkog   prava   previđa   se   i   u   ovom 
tumačenju. O njegovoj genezi se ne pričaju nikakve priče (ovaj previd 
pokušaću da ispravim u 4. poglavlju). Političko pravo vuče poreklo iz 
polnog ili bračnog prava. Očinsko pravo samo je jedna, i to ne izvorna, 
dimenzija patrijarhalnog prava. Moć muškarca kao oca postaje aktualna 
tek pošto je on iskoristio svoje patrijarhalno pravo muškarca (muža) nad 
ženom (suprugom). Napadajući očinsko pravo, teoretičari ugovora nisu 
želeli da dovedu u pitanje izvorno patrijarhalno pravo. Umesto toga, oni 
su   u   svoje   teorije   inkorporirali   bračno   pravo,   i   time   zakon   muškog 
polnog   prava   preoblikovali   u   njegovu   modernu   kontraktualnu   formu. 
Patrijarhat   je   odavno   prestao   da   bude   očinski.   Moderno   građansko 
društvo   nije   strukturirano   na   osnovu   srodstva   i   očinske   moći;   u 
modernom svetu žene su potčinjene muškarcima kao muškarcima, ili 
muškarcima kao bratstvu. Izvorni ugovor nastaje posle političkog poraza 
oca i stvara moderni bratski patrijarhat. 

background image

feminističke   argumente.   (Osim   ako   nije   posebno   naznačeno,   termin 
“socijalistizam” ću koristiti vrlo široko, obuhvatajući njime i marksiste, 
socijaldemokrate,   anarhiste,   itd.)   Pored   bračnog   i   ugovora   o 
zapošljavanju, ispitaću i ugovor između prostitutke i klijenta, a nešto ću 
reći i o robovskom ugovoru (ili, tačnije, kao što ću argumentovati u 3. 
poglavlju,   o   ugovoru   koji   bi   trebalo   nazvati   građanskim   robovskim 
ugovorom).   Na   kraju   7.   poglavlja   razmotriću   i   nešto   skoriju   pojavu, 
ugovor koji sklapa tzv. surogatna majka. Ovi ugovori su ili regulisani ili 
zabranjeni zakonom, i ja ću se na raznim mestima rasprave osvrnuti na 
zakonski položaj ugovornih strana. Međutim, ja ne pišem o ugovornom 
pravu.   Mene   ugovor   zanima   kao   princip   (društvene   asocijacije) 
udruživanja i kao jedno od najvažnijih sredstava stvaranja društvenih 
odnosa,   kao   što   je   odnos   izmedu   supruga   i   supruge   ili   kapitaliste   i 
radnika.   Osim   toga,   moja   argumentacija   se   ne   odnosi   na   svojinu   u 
onom smislu u kom se “svojina” obično pojavljuje u raspravama o teoriji 
ugovora. Zastupnici i kritičari teorije ugovora najčešće se usredsređuju 
na svojinu bilo u smislu materijalnih dobara, zemljišta i kapitala, bilo u 
smislu interesa (svojina u pravom smislu) za koje bi se moglo reći da ih 
pojedinci   poseduju   u   gradanskoj   slobodi.   Predmet   svih   ugovora   koji 
mene zanimaju jeste vrlo specifična vrsta svojine, svojina za koju se 
smatra da je pojedinci poseduju nad svojom ličnošću. 

Izvesno poznavanje priče o polnom ugovoru olakšaće objašnjenje 

zašto kod ugovora u kojima učestvuju žene nastaju specifični problemi. 
Ti   problemi   se   uopšte   ne   spominju   u   većini   rasprava   o   klasičnim 
tekstovima,   a   ne   spominju   ih   ni   savremeni   teoretičari   ugovora.   Na 
osobenosti bračnog ugovora feministkinje ukazuju bar poslednjih vek i 
po, ali uzalud. Standardni komentari klasičnih priča o izvornom ugovoru 
obično   ne   spominju   da   su   žene   isključene   iz   izvornog   sporazuma. 
Izvorni ugovor sklapaju muškarci. Mehanizam prirodnog stanja koristi se 
da se objasni zašto, s obzirom na date odlike žitelja prirodnog stanja, 
stupanje u izvorni ugovor predstavlja racionalan čin. Krucijalna tačka 
koja se izostavlja je da su žitelji polno diferencirani, pa  za sve klasične 
pisce   (izuzev   Hobbesa)   iz   prirodne   polne   razlike   sledi   i   razlika   u 
racionalnosti. U komentarima tih tekstova prelazi se preko činjenice da 
klasični teoretičari konstruišu patrijarhalan prikaz muškosti i ženskosti, 
šta   to   znači   biti   muškarac   odnosno   žena.   Samo   muška   bića   su 
obdarena atributima i sposobnostima nužnim za sklapanje ugovora, od 
kojih   je   najvažnije   posedovanje   svojine   nad   sopstvenom   ličnošću. 
Drugim rečima, samo muškarci su “jedinke”. 

U prirodnom stanju “svi ljudi se radaju slobodni” i medusobno jednaki; 
oni su “jedinke”. Ova pretpostavka doktrine ugovora stvara jedan 
ozbiljan problem: kako u toj situaciji vlast jednog čoveka nad drugim 
ikada može biti legitimna, kako može da postoji političko pravo? Bez 
poricanja početne pretpostavke slobode i jednakosti moguć je samo 
jedan odgovor. Taj odnos mora nastati kroz ugovor i, s razloga koje ću 

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti