1. 1,Literatura 2. Carigradska konvencija 3. stampa i publicistika 4. Socijalne prilike u
BiH za vrijeme Prvog svjetskog rata
2. 1,Literatura, 2. Hercegovacki ustanak, 3. Nacionalna politika Istvana Burjana, 4.
Jugoslavensko pitanje i BiH
3. 1. Literatura, 2. Ekonomska politika austrougarske, 3. Druga faza muslimanske
borbe za autonomiju, 4. Srpska riječ, Otadžbina, Narod.ž
4. . Literatura; 2. Istocno pitanje i Berlinski kongres; 3. Pravni okvir okupacionog
rezima; 4. Odnos politickih stranaka prema aneksiji
5. 1. Literatura 2. Agrarni odnosi u BiH 3. Hrvatska nacionalna ideja u Bosni 4.
Uzroci i posljedice aneksije
6. 1.Literatura, 2. Borba srba za crkveno školsku autonomiju, 3.Historijski kontekst
okupacije BiH, 4.Karakter i kompetencije Bosanskog sabora
7. 1. Literatura, 2. Potpisivanje Carigradske konvencije, 3. Upravno-pravni poredak
za vrijeme A-U,4.Jezičko pitanje
8. 1. literatura, 2. kulturna drustva u BIH, 3. reakcija domacih stnaka na aneksiju, 4.
zakonski projekti bossanskog sabora..
9. 1.Literatura 2.uprava AU u BIH 3.Borba Srba za vjersko prosvjetnu autonomiju 4.
kompetencije i znacaj bosansko hercegovackog sabora
1.Školstvo, kultura i turizam za vrijeme AU vladavine
Iako je u poređenju s osmanskim periodom postignut izvjesni napredak, pismenost u Bosni i
Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine bila je privilegija malog broja domaćih ljudi i većine
doseljenika. Međutim, prirodno je što su postojale razlike u broju pismenih na početku i na kraju
austrougarske vladavine, kao i razlike po pojedinim područjima i mjestima. U Bosni i Hercegovini je
1910. godine znalo čitati i pisati (latinicu i ćirilicu) svega 177.168 lica ili 11,95% ukupnog stanovništva
starijeg od 7 godina, dok je još svega 3.082 znalo samo čitati. Nepismenih je bilo 87,84%. Iste godine,
u 331 opštoj, 146 vjerskih i 10 privatnih škola bilo je ukupno 42.578 učenika. Mada je broj učenika i
broj škola od okupacije postepeno rastao, 1910. godine bilo je 87,25% nepismene djece i omladine
od 7 do 20 godina starosti. Nepismenost nije vladala samo na selu, nego i u gradovima. Značajniji
procent pismenih zabilježen je samo u četiri gradska sreza: sarajevskom 57,06%, mostarskom
52,33%, tuzlanskom 48,52% i banjalučkom 45,24%. U svim ostalim srezovima broj pismenih nigdje
nije prelazio 20% stanovništva starijeg od 7 godina. S obzirom na to da je većina doseljenika u Bosnu i
Hercegovinu bila pismena, procent nepismenog domaćeg stanovništva bio je veći.
Najveći broj pismenih ljudi u srezu živio je u gradu Foči. To su bili službenici u administraciji, učitelji,
trgovci, zanatlije i drugi rijetki pojedinci. Veoma nizak procent pismenih Bošnjaka bio je uslovljen time
što je statistika bilježila samo poznavanje latinice i ćirilice, a u mektebima i medresama učilo se
arapsko pismo.
Poslije 1878. godine Austro-Ugarska Monarhija je imala spreman plan stvaranja novog školskog
sistema koji bi odgovarao njenim ekonomskim, političkim i vojnim ciljevima. "Polazeći sa stanovišta
da škola nije samo mjesto gdje se stiču znanja nego i izrazito vaspitna ustanova, školske vlasti su svu
svoju pažnju, budnost i opreznost, u prvom redu usmjeravale na ovaj aspekt škole i njene
uloge".Osnovni cilj bio je da osigura presudan uticaj na vaspitanje školske omladine, stavljanjem pod
svoju kontrolu svih postojećih vaspitno-obrazovnih institucija. Za podizanje novih škola, koje bi bile
potpuno u duhu te politike trebalo je osigurati materijalna sredstva i kadrove. Ali, za Austro-Ugarsku
je najvažnije bilo izraditi takvu školu kao instituciju u čijim osnovama je kult prema Monarhiji
primarni cilj vaspitanja. Ona je i školstvom htjela da u korijenu spriječi bilo kakve nacionalne i
nacionalnooslobodilačke težnje. Iz ovih opštih ciljeva austrougarska vaspi-tnoobrazovne politike
izviralo je i stanje školstva u Bosni i Hercegovini.
Osnovne škole izdržavane su iz sredstava opština i zemaljskog erara. Opštine su bile dužne da za njih
obezbijede potrebne prostorije, da se brinu o njihovom održavanju, rasvjeti, ogrjevu i čišćenju i da
plaćaju školske podvornike. Međutim, plate učiteljima (svjetovnim i vjeroučiteljima) nisu isplaćivale
direktno opštine, pa čak ni u slučaju kada su one davale sredstva, nego zemaljski erar. Na taj način
učitelji su bili direktno vezani za vlast i obavezni da provode njenu politiku. S obzirom na to da su
škole radile s malim brojem učenika (1912. godine sve škole u Bosni i Hercegovini imaju prosječno po
80-90 polaznika), koje je najčešće vodio po jedan učitelj, u fočanskoj školi radio je još i pomoćni
učitelj.
Okupacijom Bosne i Hercegovine počele su značajne društveno-ekonomske promjene koje su bile
posljedica vezivanja zaostale, polufeudalne zemlje za razvijeniju državu. Interesi novog upravljača
oživjeli su privrednu aktivnost i doveli do uspostavljanja modernije administracije, priliva kapitala i
doseljavanja relativno velikog broja stranaca - činovnika, poslovnih ljudi i vojnika. Glavne karavanske
puteve zamijenio je željeznički saobraćaj, mijenjajući ne samo pravac ranijeg privrednog
nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora
ostati na miru i ne smije nicim izazvati Austriju kako joj ne bi pruzila priliku da je satre."45
Na kraju Austro-Ugarska i Turska u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska
stjece puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da ce se povuci iz Novo-pazarskog
sandzaka, da ce zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu
dva i pol
miliona turskih funti
. Ipak je diplomatska kriza jos mjesecima potrajala.
Medjusobno djelovanje suparnistva velesila i nacionalizama u balkanskim drzavicama sto se ogledalo
u ovoj prilici bijase zlokoban nagovjestaj dogadjaja koji ce se desiti u avgustu 1914. godine.
Ali glavni je ucinak aneksije na zivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Becu i
Budimpesti smatrale su da sad drze Bosnu cvrsce u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da
se u njoj razvija politicki zivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija
baronom
Buriânom
(koji je na tom polozaju bio od 1903. do 1912. godine), ucinjeno je nekoliko vecih
ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se
oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor
bio zasnovan na ogranicenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je
omogucio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice -
Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna
zajednica (1908.) - da pocnu djelovati kao prave politicke stranke.
Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici skolovanih i imucnijih elita u
svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moze objasniti cinjenica da se dvije glavne krscanske
stranke nisu zestoko borile za agrarnu reformu, iako su vecina ljudi koje su navodno zastupale bili
seljaci.
Vazna je bila i obicna
parlamentarna aritmetika
: kako je broj zastupnika prilicno tacno odgovarao
brojcanim odnosima medju stanovnistvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Zidov), ni
jedna od dvije krscanske grupacije nije sama imala potrebnu vecinu, pa su se uskoro pocele
nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili
sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da ce katolici podrzati
bilo kakvu agrarnu reformu.
U vecem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali vise uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo
kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebackom ili na nekom drugom
austrougarskom sveucilistu na kojem su studirali i Hrvati. U vodecem muslimanskom kulturnom
drustvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su rijec u prvo vrijeme vodili pisci
naklonjeni Hrvatima kao sto je bio pjesnik i historicar
Safvet-beg Basagic
.
Ali, istovremeno su vise politicki suradjivali, iako na lezeran i nesluzben nacin, muslimanski i srpski
prvaci u godinama pred osnivanje Sabora.
Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom jos jednog mostarskog aktivista,
Vojislava Sole
,
za vecu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira medju
parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpesti 1900. godine, a sljedece su
godine odrzali cak i zajednicku konferenciju.50
** Sve tri strane igrale su delikatnu igru politickog oportunizma i savezi su medju njima uvijek bili
labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjasnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi
pojedinacni istupi nisu nikad ugrozili opce drzanje muslimana, koji su se cvrsto formirali kao zaseban
politicki entitet.
Robert Donia, vodeci autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjasnjavanja su bila mahom takticke i
politicke naravi, neki su muslimani i po vise puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno
receno, zaseban muslimanski identitet bio je vec toliko formiran da ga se veci broj muslimana nije
mogao samo tako odreci."
Mozemo samo nagadjati koliko bi bili djelotvorni i cvrsti ti medjuvjerski i medjustBanacki sporazumi
da su se mogli nesmetano razvijati jos jedno ili dva desetljeca. Ali do toga nije doslo.
Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom prosirilo se na dijelove bosansko-hercegovackog
pravoslavnog naroda - ili bar medju vise stotina djaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jacalo
raspolozenje protiv Austro-Ugarske, a u razdoblju izmedju 1907. i 1910. godine sve je vise zadobivalo
oblik saradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka juznoslavenska drzava.
Nevjerovatno nezgrapan izraz toga novog stava bijase ime studentske organizacije koja je djelovala
na sveucilistima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac
Ivo Andric
: "Hrvatsko-
srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52
U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910. godine poceli prelaziti sa svojih usko srpskih
nacionalistickih pozicija na sire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina djaka i studenata
okupljena na sirokoj osnovi, "
Mlada Bosna
", jer to je bila najjednostavnija zajednicka baza na kojoj su
se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli uci i Hrvati, stavise, i neki
muslimani.53 Ili, kao sto je rekao najpoznatiji clan "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na sudjenju 1914.
godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tezi za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga
kakva ce biti drzava, samo da bude slobodna od Austrije".54
** Najpotpuniji prikaz ovih vaznih zbivanja dao je Madjar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu
samoupravu.
Mnogo se pisalo o politickoj filozofiji tih mladih aktivista - mozda i previse jer je nuzno ogranicena
kolicina filozofski zanimljivog materijala sto se moze naci u glavama sirokog raspona takvih idealista
ali i neobrazovanih mladica. Bili su zestoki antiklerikalci; tezili su za drustvenom revolucijom koliko i
za nacionalnim oslobodjenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista
kao sto su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su zeljeli biti heroji.
Prvi u nizu junaka-mucenika-atentatora bijase depresivni student iz Hercegovine po imenu
Bogdan
Zerajic
, koji je dosao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet
hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svecane ceremonije, ali je promasio svih pet puta a
onda se sestim metkom sam ubio.55
U ljeto 1912.
godine Hrvat iz Bosne
Luka Jukic
pokusao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nesto
ranije te iste godine Jukic je sudjelovao u organizovanju protestnih demonstracija djaka u Sarajevu,
zajedno s Gavrilom Principom i jos nekoliko mladica koji ce biti upleteni u Principove atentatorske
planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djecak u svom dnevniku, "Princip isao od
