SAOBRAĆAJNI FAKULTET BEOGRAD

PREDMET:

Novčano poslovanje

TEMA:

Investicioni fondovi

Beograd,Decembar 2013.

background image

1. Pojmovno određivanje investicionih fondova

1.1. Institucijonalni investitori

  Institucionalni   investitori   se   bitno   razilkuju   od   kreditnih   institucija   pre   svega   što   se   sredstva 
stanovništva prikupljaju u nedepozitnim oblicima i što se sredstva plasiraju u razne oblike vrednosnih 
papira na tržistu.
-Postoje različiti tipovi investicionalnih fondova, a to su:

Osiguravajući   zavod   prikuplja   sredstva   na   bazi   polisa   osiguranja   gradjana   i   kompanija. 
Osiguravajući zavod obezbeđuje tekuću likvidnost putem držanja određenih iznosa transakcionog 
novca kao i kratkoročnih vrednosti papira koji se mogu lako prodati na novčanom tržištu.

Kod osiguravanja imovine takođe se formiraju izvesne rezerve kod osiguravajućih zavoda.

Penzioni   fondovi   istoriski   su   nastali   kasnije   u   odnosu   na   osiguravajući   zavod.   Radi   se   o 
penziskomosiguranju   svih   zaposlenih   u   većim   kompanijama   za   razliku   od   osiguranja   kod 
osiguravajućeg zavoda gde se polise osiguranja zaključuju po individualnoj osnovi. 

Investicioni fondovi formiraju finansiski potencijal putem prodaje svoih akcija građanima koji 
time postaju njihovi akcionari.

1.2. Nastanak definicije investiijonih fondova

Investicioni   fondovi   spadaju   u   red   organizacija   koje   se   po   mnogo   čemu   razlikuju   od   drugih 
finansiskih učesnika. One nisu depozitne institucije poput banaka, štedionica koje prikupljaju depozit 
stanovništva   i   to   im   predstavlja   najvazniji   izvor     finansiranja.   Investicione   kompanije   dolaze   do 
sredstava emisija svojih hartija od vrednosti i to pre svega akcija i udela. Ipak sa institucijonalnim 
investitorima ih povezuje činjenica da su kao i osiguravajuća drustva I penzioni fondovi, nebankarske 
i nedepozitne organizacije. “Investicioni fondovi su posrednički finansiski mehanizmi preko kojih 
individualni investitori kupuju i drze vrednosti papira kompanija I države”.[1]
“Investicioni fondovi svoj razvoj započinju osamdesetih godina XX veka kako po broju tako I po 
ukupnoj vrednosti active kojom raspolažu. Neke preteče inesticionih fondova nastale su u XIX veku. 
Prve   investicione   kompanije   predstavile   su   fondove   zatvorene   structure.  U   Briselu   1822.godine 
Holandski kralj Vilijam I oformio je prvi Investicioni Fond. Prva namera je bila da se omoguće male 
investicije u stranim držanim zajmovima. Pocetkom šezdesetih godina XIX veka slični investicioni 
fondovi formirani su u Engleskoj i Škotskoj, da bi početkom XX veka postali veoma popularni u 
SAD”.(1) Nakon toga dolazi do velike ekspanzije i širenja investicionih fondova kao i poboljšanju 
njihove   strukture.   Svi   počinju   proučavanje   rada   investicionih   fondova   radi   boljeg   standarda. 
Investicioni  fondovi   su  institucije   kolektivnog  investiranja  u  okviru  kojih  se  prikupljaju  novčana 
sredstva investitora fonda. Prikupljanjem novčanih sredstava fonda se ulaže u različite imovine, u 
skladu sa investicionim ciljevima, ucilju ostvarenja dobiti i smanjenja rizika uaganja. Prospek fonda je 
dokument investicionog fonda odobren od strane komisije za hartije od vrednosti, koje potencijalnim 
investitorima   pruža   potpune   i   jasne   informacije   za   donošenje   odluka   o   ulaganju.[4]   Inesticione 
kompanije su finansiske institucije koje povlače sredstva manjih individualnih investitora koji za 
uzvrat emituju akcije ili, redje, potvrde o učešću u finansiskoj aktivi fonda.[1] Tako ostvarene prihode 
investicione   kompanije   investiraju   na   domaćem   i   međunarodnom   tržištu,   u   hartije   od   vrednosti 
stvarajući   diversifikovani   investiconi   portelorijo.   Za   efikasno   investiranje   sredstava   investicione 
kompanije prihodi po osnovu hartije od vrednosti se dele akcijonarima, investicionim kompanijama 
srazmerno njihovom učešću, umanjen za vrednost provizije na ime portvolijo menadzmenta usluge 
svaka akcija investicione kompanije predstalja srazmerno učešće hartija od vrednosti pod njenom 
upravom.  Upravljanje   pordfolijom  investiciona  kompanija   sprovodi  u  ime   i  u  najboljem   interesu 

4

njenih   akcijonara,   ali   oni,   ipak,   podnose   celinu   investicionog   rizika   koji   proističe   iz   poslovnih 
aktivnosti investicione kompanije.
Investicijoni fondovi sa sobom donose nekoliko koristi, jedna od njih je podizanje cena kapitala, 
odnosno   hartija   od   vrednosti   tako   sto   fondovi   koncentrišu   sitnu   tražnju   i   uvode   je   na   tržište. 
Investicioni fondovi bi trebalo da budu najpovoljnije forme ulaganja stranih investitora, koji ne  znaju 
i ne mogu iskoristiti prednosti investiranja u akciji preduzeća, a žele da izbegnu rizik koji odatle 
proističe. [3]

2. Karakteristike investicionih fondova

 

Za bolje razumevanje funkcionisanja investicionih fondova neophodno je sistematizovati neke od 
osnovnih karakteristika njihovog rada, to su

 

[2]:

Do sredstava ne dolaze putem prikupljanja depozita, potpisivanjem ugovora, već na 
bazi emisije i prodaje svojih hartija od vrednosti – akcija i udela.

Prikupljeni   kapital   investiraju   na   mnogim   segmentima   finansijskih   tržišta   u 
diversifikovane plasmane velikog broja različitih instrumenata. Vlasnici akcija u stvari 
poseduju jedan deo portfolija fonda.

Karakteriše ih visok stepen likvidnosti.

Aktivom   (portfoliom)   upravljaju   profesionalni   menadžeri,   koji   raspolažu   velikim 
nivoom znanja, stručnosti i iskustva iz oblasti poslovnih finansija, investicija u hartije 
od   vrednosti,   portfolio   menadžmenta,   finansijskih   tržišta   i   drugih   finansijskih 
disciplina.

Investicione   kompanije   i   fondovi   nastali   su   na   bazi   generalne   ideje   da   se   putem 

diversifikacije investicionih plasmana smanje finansijski rizici investitora. Pored toga, postoji veći 
broj drugih razloga zbog kojih su investicione kompanije postale vrlo atraktivne za investitore. To su 
pre svega:

Kontinuelno korišćenje usluga i znanja vrhunskih stručnjaka, profesionalnih portfolio 
menadžera   koji   vrše   analize,   selekciju   i   izbor   hartija   od   vrednosti   u   koje   će   se 
investirati  i  koje  ce  sačinjavati  portfolio  fonda.  Pojedinačni  subjekti  vrlo  često  ne 
poseduju   dovoljno   stručnih   znanja   koja   mogu   da   omoguće   ostvarivanje   sigurnih   i 
visokih prinosa.

Mogućnost korišćenja prednosti ekonomije obima i s tim u vezi nižih transakcionih 
troškova.   Pošto   investicione   kompanije   raspolažu   ogromnim   sredstvima   koja 
investiraju u velike portfolije, kupovina njihovih akcija nosi niže troškove od „solo” 
kupovine hartija od vrednosti, u smislu kreiranja sopstvenog portfolija.

Vrlo visok stepen likvidnosti i mogućnost brzog povraćaja sredstava – vlasnik akciju 
fonda može lako i brzo prodati, ili fondu ili na berzi, te tako obezbediti potrebna 
finansijska sredstava.

Pružanje   dodatnih   usluga   vlasnicima   akcija   –   kakve   su   usluge   čuvanja   hartija, 
osiguranja,   kreiranja   penzionih   planova,   vođenje   dosijea   za   potrebe   poreske 
administracije, davanja kreditnih kartica i pomoć u obavljanju platnog prometa, itd.

Vremenski   faktor   –   koji   je   povezan   sa   mogućnošću   kapitalisanja   prihoda,   to   jest 
ostvarivanja velike stope prinosa u dugom roku, pošto fond može ostvarene pozitivne 
rezultate da reinvestira. Primera radi, tokom 80-ih godina prosečna stopa prinosa u 
investicione fondove se kretala između 10-15%. 

Mala   verovatnoća   uključivanja   u   neetičke   oblike   ponašanja   –   prinicipi   poslovanja 
fondova su vrlo jasni i precizno definisani, tako da ne postoji puno mogućnosti za 
manipulacije i prevare. Indikativan može biti samo jedan podatak, po kome u SAD od 
1940. godine, kada je donet prvi zakon o ovim finansijskim institucijama ni jedna nije 
bankrotirala.

Omogućen pristup na međunarodno tržište – posebno malim investitorima koji bez 
postojanja ovih mehanizama investiranja ne bi imali dovoljno finansijske snage.

5

background image

„Equites“

 

 

 fondovi praćenjem i ulaganju  u kapitalne skokove kompanije. Dobitak 

tj.rast uloga u ovim fondovima oleda se kroy takozvanu kapitalnu dobit. Povremeno 
ova   vrsta   fondova   može   vršiti     i   podelu   zarade   svojim   investitorima     uvidu 
dividendi.

„Growth“ 

 

 

fondovi su fondovi koji novac ulažu prvenstveno u kompanije manjeg i 

srednjeg obima i koji mogu da donesu potencijalno veću zaradu. Naravno to je 
povezano sa potencijalno većim rizikom.

Posebnu   grupu   fondova   čine   balansirani   fondovi,a   u   tu   grupu   se   mogu   staviti 
takozvani „

Asset Allocation Funds“. 

Fondovi iz ove grupe sadrže u sebi elemente 

„Income“ i „Equites“ 

fondovi,pa su u pogledu rizika i potencijalne zarade u sredini.

Fondovi se takođe može podeliti na: [3]

Opšte-

namenjene generalnoj publici koja se ipak ređe sreće na tržištu.

Specijalizovane

-   namenjene   određenom   segmentu   populacije,gde   se   već   u   samom   nazivu 

ističe de ulažu svoj novac. U razvijenoj tržišnoj ekonomiji investicionih fondova su po pravilu 
specijalizovana.

4.1. Podela na osnovu specifičnosti u funkcionisanju

Jedna od najznačajnijih podela investicionih fondova je na: 

Zatvorene investicione fondove (ZIF)- emituje  fiksni iznos svih akcija koje inicijalno 
prodaje na primarnom tržištu akcija putem javne ponude.

Otvoreni investcioni fondovi (OIF)  – spremni su da u svakom momentu kupe ili 
prodaju akciju.

4.1.1.Zatvoreni investicioni fondovi

Closed end funds, po američkoj terminologiji, Investment trusts, po britanskoj terminologiji, 
emituju fiksni iznos svojih akcija koje prodaju na primarnom tržištu akcija putem javne 
ponude (public stock offerings). Zatvoreni investicioni fondovi ne otkupljuju sopstvene akcije 
od njihovih holdera. Marketabilnost akcija zatvorenih investicionih fondova obezbeđuje se 
time što su ove kompanije registrovane na berzi. Na toj osnovi holderi akcija zatvorenih 
investicionih   fondova   mogu   preko   brokera   da   prodaju   te   papire   na   berzama   ili 
vanberzanskim (OTC) tržištima. Takođe, individualni investitori mogu preko brokera da kupe 
postojeće akcije zatvorenih investicionih fondova. U krajnjoj liniji kupoprodajne transakcije 
vrše se  između starih i  novih  holdera unutar  sektora individualnih investitora,  pri  čemu 
brokerske firme obavljaju posredničke i tehničke usluge, dok su berze i OTC tržišta ona 
tržišta na kojima se transakcije obavljaju.

Zatvoreni investicioni fondovi istoriski su nastali pre otvorenih investicionih fondova, ali su 
vremenom   znatno   zaostali   u   odnosu   na   otvirene.   Zatvoreni   investicioni   fondovi   emituju 
fiksne iznose svih akcija, koje inicijalno prodaju na primarnom trzistu akcija putem javne 
ponude. Tako ovi fondovi emituju dodatne kvantume svih akcija i to u dužem vremenskom 
intervalu. Zatvoreni investicijonalni fondovi fukcijonisu kao tipične komporacije. Oni emituju 
fiksan broj akcija koji se kotiraju na berzi ili na vanberzanskom tržištu. Komanija nije u 
obavezi da ih otkupljuje, a njihova tržišna cena u sekudarnom prometu uglavnom je niža od 
neto vrednosti aktive.[3]

7

Želiš da pročitaš svih 23 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti