GUBLJENJE KULTURNOG IDENTITETA SA GLOBALNIM 

INTEGRACIJAMA

Jovana Pušić, Vaso Jegdić, 2010.

Rezime:

 

U   radu   je   obrađeno   pitanje   gubljenja   ili   opstajanja   kulturnog   identiteta   u 

globalnim   integracijama,   posebno   u   nastupajućoj   evropskoj   integraciji.   Razmatra   se 

pitanje   koliko   se   najrazvijenije   zemlje   Evrope   zalažu   za   opštu   evropsku   integraciju 

(globalizaciju) da bi se uspješnije oduprle amerikanizaciji. Kolika je opasnost gubljenja 

kulturnog identiteta malih, nerazvijenih zemalja, poput Srbije i Crne Gore, asimilacionim 

procesom od strane razvijenijih i moćnijih. 

Ako evropski (globalni) integracioni proces, pored objedinjavanja ekonomskih i 

političkih sfera, ujedno podrazumjeva i zaštitu evropske kulture od američkog “kulturnog 

imperijalizma”, posebno od difuzije masovne i potrošačke kulture, onda taj proces u 

ovom dijelu ima svoje opravdanje. Proces čak ima opravdanje u pogledu mogućnosti 

otrežnjenja američke savremene civilizacije u smislu reafirmacije u samoj vrijednosti 

evropske kulture, inače kolijevci američke kulture.

Ključne riječi:

  

kulturni identitet, globalizacija, integracija, akulturacija

POJAM KULTURNOG IDENTITETA

Pojam kulturnog identiteta nije opozicionalan pojmu kulturne raznovrsnosti, ali 

ipak  jeste  nešto  što  izražava posebnost,  specifičnost  i time  razliku  od  drugog  (jedan 

identitet  naspram  drugog  identiteta).  Svaki identitet  sadrži  razlikovnost i  to  ne samo 

prema spolja nego i unutar samog sebe. Pod pojmom identitet (latinski

 identitas 

od idem) 

podrazumjeva   se   istovjetnost,   po   čemu   je   neko   biće,   svojstvo,   jednako   samom   sebi. 

Prema   tome,   koliko   god   kulturni   identitet  u   sebi   sadrži   neke   različite   stvari,   opet   je 

poseban u odnosu na neke druge identitete. Svaki pripadnik određenog, zajedničkog, 

1

kolektivnog identiteta gradi svoju ličnost (ja) u odnosu na ono što je zajedničko (mi). 

Identitet je takođe, koliko god održivo trajan, opet podložan promjenama, posebno u 

savremenom svijetu. 

Kultura   se   ne   može   definisati   kao   dato   (muzejsko)   stanje,   nego   samo   kao 

sposobnost za stvaralačke promjene, pri čemu svakako da i ove promjene moraju da se 

drže   na   vjerovatnoj   granici   identiteta,   odnosno   moraju   izvirati   iz   zajedničke   osnove 

konfiguracije ili generativne matrice. Kultura je identitet u promjeni, ili obrnuto. Kultura 

je stalno djelujući kreativitet.

Kulturni identitet je samosvjest pripadnika jedne grupe koja istorijski nastaje i 

razvija se u zavisnosti od kriterijuma koji ta grupa uspostavlja u odnosima sa drugim 

društvenim grupama (B. Stojković, 1993). 

Kulturni   identitet   uključuje:   svijest   o   vlastitoj   kulturi   i   istoriji,   uvažavanje 

tradicije   društva  i   etnosa  kojima   se   pripada,   prepoznavanje  i   vrednovanje  sopstvenih 

tvorevina i postignuća, kao što su jezik, običaji, vjerovanje, način života, iz čega posebno 

proizilazi odnos prema novinama, razvojnim promjenama unutar svoje kulture, kao i 

odnos prema drugim kulturama na spoljašnjem planu. 

Naziv   “kultura”   ima   brojne   sastavnice.   Da   bi   se   zaključilo   na   šta   se   osjećaj 

evropskog identiteta neće odnositi, nužno je razlikovati kulturne elemente po kojima se 

Evropljani razlikuju i koji će ih dijeliti u budućnosti. Obilježje Evrope je kulturna i 

tradicionalna raznovrsnost. Stoga je diskutabilno hoće li integracija Evrope imati za cilj 

izjednačavanje ovih razlika. Integracija će uglavnom biti najvažniji element u ujedinjenju 

evropskih  zemalja.  No  u  nekim slučajevima  nove će se funkcije vjerovatno  pripisati 

razlikama. Svaka kultura se, naime u cjelosti treba shvatiti kao komunikacija kroz prostor 

(aktuelna   kulturna   svakidašnjica)   i   kroz   vrijeme   (istorija,   kulturna   tradicija).   Tu   se 

zapravo radi o akulturaciji. Akulturacija je, bez sumnje, jedan od najvažnijih dinami

č

kih 

procesa u kulturi, a uz nju se, istovremeno ili naknadno, dešava i niz drugih kulturnih 

procesa: kulturna difuzija, asimilacija, izolacija, adaptacija, kulturna selekcija (izbor), 

kulturna prerada (reinterpretacija), kulturna rezistencija (otpor), te odbijanje kulturnih 

uticaja.

Takođe, treba upamtiti da integracija i globalizacija, baš kao svi društveni procesi, 

pobuđuju otpor nekih naroda i frakcija, što pridonosi produbljivanju razlika. U Istočnoj 

2

background image

NACIONALNI I EVROPSKI IDENTITET

  Nacionalni   identiteti   su   predmet   stalnih   promjena,   naročito   u   Evropi   gdje 

dominiraju procesi integracije i globalizacije. Danas se novi identiteti evropskih država 

rađaju   iz   “vertikalnog   sukobljavanja”   (s   identitetom   “višega   reda”),   a   ne   više   iz 

“horizontalnih odnosa” s drugim nacijama. Kultura je vrlo bitna za razvoj zajedničkog 

evropskog identiteta. Novi evropski identitet neće odvojiti Evropu od ostatka svijeta. 

Evropska je integracija zapravo tek jedan korak do globalne integracije, a evropski se 

identitet kreće prema postizanju četvrte vrste identiteta. Nacionalni identitet nastao je 

tokom razvoja nacionalnosti, a kasnije i nacije, odnosno tokom procesa dugog istorijskog 

razvoja zajednica (najčešće višerasnih) koje su često boravile na zajedničkoj teritoriji, 

govorile istim jezikom i sačinjavale zajedničku kulturu. Identiteti nacija uspostavljeni su 

naspram identiteta drugih, najčešće susjednih nacija, a odigrali su važnu ulogu u istoriji 

nastajućih   nacija.   Tako   se,   na   primjer,   identitet   Poljaka   iskristalizovao   kao   rezultat 

osjećaja nepripadnosti Njemcima i Rusima koji su bili dva najvažnija (potencijalna i 

stvarna) neprijatelja, a kasnije i osvajača. Što se tiče identiteta Njemaca, osim uticaja 

susjednih zemalja, u njihovom je oblikovanju silan uticaj izvršio odnos s Rusijom, zbog 

uloge koju je Rusija odigrala u evropskoj, a posebno njemačkoj istoriji. Trenutno su 

nacionalni identiteti (koji nikad nisu bili nepromjenljivi) predmet stalnih promjena. U 

Evropi, procesi integracije i globalizacije zahtijevaju novu orijentaciju, kad su posrijedi 

nacija i država. Novi identiteti evropskih država rađaju se ne iz “horizontalnog odnosa” s 

identitetima drugih nacija, nego iz “vertikalnog sukobljavanja” s identitetom “višeg reda” 

(tj. sveevropskog).

Nema   sumnje   da   osim   očitog   problema  identifikacije   sadržaja   evropskog 

identiteta

 

postoji i problem prepoznavanja novih (mijenjajućih) identiteta naroda koji čine 

Evropsku uniju ili joj žele pristupiti. Jasno je da integracija Evrope ne znači likvidaciju 

nacija ili država. Mada neke funkcije država ili postaju zastarjele, ili ograničene (drugim 

riječima, preuzimaju ih globalne ekonomske korporacije ili organizacije nadnacionalnog 

karaktera), svejedno je država i dalje nosilac brojnih funkcija (a tako će biti i ubuduće). 

Razvoj evropskog identiteta ne bi bio moguć bez velikih promjena u nacionalnoj svijesti 

Evropljana. U ovome je došlo do određenog “osiromašenja”. Tako bi se moglo tvrditi da 

nacionalni identitet gubi važnost, što se uglavnom odnosi na elemente svijesti u vezi s 

4

Želiš da pročitaš svih 14 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti