Marina Riđić
Aljazeera Balkans
News Department

Originalan naučni rad

SPECIFIČNOST TV INTERVJUA I NJEGOVA ZASTUPLJENOST U PROGRAMU

ALDŽAZIRE BALKANS

Apstrakt:

S obzirom da moderno televizijsko izvještavanje podrazumijeva stalnu bitku s

konkurencijom za brže, bolje, kvalitetnije informacije, jedan od najznačajnijih alata ka tom cilju jesu
intervjui - dobijanje informacija „iz prve ruke“, dolazak do novog saznanja značajnog gledaocima
kroz lik i riječi sagovornika i traganje za mišljenjima, analizama i predviđanjima određene pojave.
Danas nije dovoljno odgovoriti na pet osnovnih novinarskih pitanja; gledaocima treba odgovor na
pitanja: zašto i šta dalje. Ono što izdvaja intervjue u informativnom programu jeste bježanje od
senzacionalizma, traganje za informacijom koja zanima „običnog čovjeka“, stavljanje u perspektivu
nekog događaja. U ovom radu analiziramo specifičnosti televizijskog intervjua u programu prvog
regionalnog „news“ kanala Aljazeera Balkans. Jedan od zadataka rada biće istražiti načine
osmišljavanja intervjua, tehničku i programsku pripremu televizijske ekipe, zastupljenost ove
televizijske forme u programu Aljazeere Balkans, prednosti i slabosti emisija koje su zastupljene u
programu kao i ulogu voditelja/novinara koji vodi razgovor sa gostom. Naime ovaj rad počinje na
hipotezi da je intervju najzastupljeniji način dolaska do informacija kroz izjave sagovornika, do novih
analiza pojave, do emotivnih ispovijesti u programu i kao takav u mnogome određuje i kvalitet
(vjerodostojnost) cijelog programa Aljazeera Balkans. Metodološki pristup korišćen u ovom radu
integriše kvalitativni i kvantitativni metod istraživanja. U prvom dijelu se govori o razvoju intervjua
zajedno s razvojem novinarsta i televizije, dok se u drugom djelu analiziraju različite forme intervjua
zastupljene u programu Aljazeera Balkans.

Ključne riječi

: televizijski intervju, Aljazeera Balkans, sagovornik, informacija, emisija,

izjava, snimanje, teren, slika, informativni program

Televizijski intervju koji će sigurno obilježiti 2013. godinu jeste priznanje Lensa Armstronga
(Lance Armstrong), sportske ikone, sedmorostrukog pobjednika Tur De Fransa ( Tour de
France) i istaknutog humanitarca, da je sve bila laž. Dugo iščekivano priznanje da je doping
više od deceniju bio glavni adut njegove neprikosnovene sportske karijere dao je kraljici talk
show-a, američkoj majci kako je nazivaju, Opri Vinfri (Oprah Winfrey). Zašto sada priznanje
putem tv ekrana, a ne na sudu? Armstrong je trebao pokazati emocije, kajanje, žal zbog
obmane, laži. Trebao je zamoliti za oproštaj milione svojih obožavalaca širom svijeta, a
televizijski intervju bio je najbolji način da pokaže suze, skrušeno lice, da drhtavim glasom
prizna korištenje najsavremenijih načina dopingovanja, toliko savremenih da zvanična nauka
kasni nekoliko godina. Oprah je bila najbolja adresa za priznanje krivice - ocjena je

Udruženja američkih televizijskih novinara

koji su nakon intervjua između ostalog naveli:

„Oprah je izabrana iz jasnog razloga. Ona izaziva simpatije, za razliku od Lancea
Armstronga, pa je njen izbor trebao izvući neka osjećanja iz gledalaca, a to u ovom slučaju
mediji ne bi smjeli raditi“ (Statement of American Society of journalist and author, 2013:
http://www.asja.org/index.php).
O etičkim načelima bi se ovdje moglo govoriti, ali u prvi plan bi istakli moć medija da glas
pojedinca rašire po svijetu, ali i o važnosti televizijskog intervjua da pronađe odgovore „iz

[email protected]

Specifičnost tv intervjua i njegova zastupljenost u programu Aldžazire Balkans

Marina Riđić

prve ruke“. Uz pomoć najmoćnijeg tv oružja spram drugih medija – slike – gledalac dobija
potpuni doživljaj, spoznaje više kroz male gestove/tikove sagovornika (grickanje usne,
crvenilo, ukočenost ili opuštenost) i tako dobije jasniju cjelokupnu sliku o čovjeku koji sjedi
preko puta voditelja.
Nakon pomenutog intervjua, brojni medijski analitičari su se oglasili tvrdeći da je Armstrong
iskoristio moć televizije i da je kroz intervju tražio put spasa od bankrota i brojnih istraga i
tužbi koje su pokrenute. Sa druge strane Oprah je savršena za iznošenje jednostrane istine - ne
zna mnogo o sportu, biciklizmu i dopingu, ali joj treba publicitet, skretanje pažnje na njenu tv
mrežu OWN. Armstrong je bio idealan mamac za to. Uzajamna korist oba učesnika jasna je u
ovom slučaju, ali ne i zabranjena. Na gledaocima je da odluče žele li promijeniti kanal ili
intervju skrojen iz dva dijela slušati više puta na Internetu. U svijetu komercijalnih medija
odavno ne postoje granice, dozvoljeno je sve u cilju zarade i gledanosti i odavno je jasno da je
često dolazak do ekskluzivnih priča najkraće preći kroz intervju „licem u lice“.
Ipak, intervju je jedna od najzastupljenijih formi i u ozbiljnim, informativnim programima
gdje je neophodno na principima objektivnosti, tačnosti, nepristrasnosti dati svim stranama
glas, omogućiti pravo da kritika, stav, mišljenje, prognoza analitičara dođu do gledalaca, kroz
televizijsku sliku upoznati političke lidere, ekonomske magnate, uspješne sportiste, ali i voditi
dijalog sa svima koji imaju šta da kažu.
Tema ovog rada biće specifičnosti tv intervjua u programu Aljazeera Balkans, news kanala
koji kroz Vijesti i emisije ( „Recite Aljazeeri“ „Oni pobjeđuju“ i „ Kontekst“), a u formi
intervjua, pruža gledaocima najrazličitiji uvid u društevno-političke teme, obrađujući
podjednako dnevne aktuelnosti, političke stavove, analize pojava i priče o poznatim,
uspješnim i izuzetnim ljudima.

Kako je sve počelo

Početkom 30-ih godina 19. vijeka u Nju Jorku (New York) izlazi jedanest dnevnih listova.
„Nedeljnik

The New Yorker

počinje da izlazi 1834.god., a od aprila 1841.god. postaje dnevni

list sa novim nazivom

Tribune“(Gocini 2000:

189-201

)

. Sa jedva trideset godina, Ankl Horas

(Uncle Horace) – kako ga zove narod – zauzima mjesto javnog moralnog autoriteta,
zahvaljujući i časopisu

Weekly Tribune

, nedeljniku koji se od septembra 1841. izdaje uz

dnevni list, osvajajući vlastitu publiku koja imenu časopisa dodaje nadimak – veliko moralno
glasilo („ great moral organ“). Nedeljnik odmah bilježi skok tiraža na osamnaest hiljada
primjeraka i 1860. dostiže tiraž od 200 000 primjeraka; u jednom kraćem periodu iz Londona
sarađuje i Marks.

Tribune

uvodi novi novinarski žanr avgusta 1859., kad novinar Grili intervjuiše lidera

mormonske zajednice iz Salt Lake City-ja, Brigama Janga. Prvi put štampa se nezadovoljava
bilježenjem onoga što se događa u stvarnosti, nezavisno od svojih namjera već i sama izaziva
jedan „pseudodogađaj“: bilježi susret između novinara i jedne osobe.
Ali to nije sve, prvi put u novinama se pojavljuju pitanja i odgovori – između znakova navoda
stavljaju se riječi intervjuisane osobe.
„Tako nastaje jedan od osnovnih „ strateških rituala“ modernog novinarstva: neposredno
citiranje izvora kao dokaz vjerodostojnosti i objektivnosti novinara, koji se svojevoljno
povlači sa scene da bi prepustio riječ svom sagovorniku“

(Gocini 2000:

189-201

)

Međutim, Grilijev intervju s Jangom stvara jedan problem. Grilijeva pitanja zalaze i u
privatan život ličnosti, vjera u poligamiju i njegovih dvadeset i sedam žena uzbuđuju maštu
čitalaca. Novina koju intervju nesumljivo predstavlja izaziva polemike: tema sučeljenih
odnosa između slobode štampe i lične slobode građanina. Do tada se zakon suočavao s ovom
temom tretirajući je kao uvredu (predviđajući krivično djelo klevete) koju novinar može da

Specifičnost tv intervjua i njegova zastupljenost u programu Aldžazire Balkans

Marina Riđić

Ponekad je veoma teško naći pravog sagovornika. Posebno je to teško ako intervjuišemo
nekog ko nema iskustva pred kamerama.

Postoje različiti tipovi intervjua:

1. Potpuno otkrivanje: intervju kojim se istražuje sagovornik
2. Informativni intervju: daje činjenice, analizu, mišljenje
3. Emocionalni intervju: pokazuje osjećanja sagovornika
4. Zabavni intervju: pokazuje ličnu informisanost
5. Anketa (vox populi): glas naroda, javno mišljenje

Svaki od ovih tipova ima svoje posebne zakonitosti, ali im je zajedničko to da su novinar
(reporter) i sagovornik pred kamerom.
„ Cilj svakog intervjua jeste da dobijemo stručne i argumentovane, odnosno ljudske i
emotivne odgovore. Emotivni odgovor ne znači da očekujemo ekstremne emocije koje nisu
isključene. Ekstremne emocije nisu ništa drugo do govor srca. Istraživanja pokazuju da
eksperti iz pojednih oblasti mogu da pričaju kad god se kamera uključi. Ono što nedostaje na
našim programima jeste govor običnih ljudi. Psihijatri baziraju tehniku intervjua na principu
tronošca.Sve tri noge su čvrsto vezane za sjedalni dio. Ukoliko jedna noga ispadne tronožac
postaje nestabilan i lako se može pasti“ (Grulović 2004:78-80).
Precizna empatija (noga broj 1.) – treba pokazati sagovorniku da razumiješ ugao iz kojeg on
posmatra stvari.
Bezuslovno pozitivno poštovanje (noga broj 2.) - uvijek treba pokazati poštovanje prema
sagovoniku ma ko on/ona bio/bila.
Emotivno slaganje (noga broj 3.) – nikada ne treba pokazati sagovorniku da se ne slažeš s
njegovim stavom bez obzira na jačinu teme, odnosno iznošenje šokantnih priznanja
svjedočenja.
Da bi tronožac bio još stabilniji u praksu je uvedena i četvrta, tzv. Kolumbova noga, koja
jednostavno glasi: budi prirodan.
Novinari se ne smiju plašiti da bi mogli izgledati neinformisan ili neupućeni. Novinar ne
može da zna sve, a pogotovo ne kao sagovornik. Bitno je navesti sagovornika da te nauči. Kad
se novinar i sagovornik dogovore za intervju, oboje žele da to urade na najbolji način. Sasvim
je normalno da obostrano postoji psihološka barijera, odnosno, postavlja se pitanje kako
razgovarati o nekoj temi otvoreno, iskreno i objektivno s neznancem. Novinar i njegov
sagovornik su stranci jedan drugome. Novinar je taj koji treba da nađe način kako da tu
barijeru sruši. Intervju zapravo počinje mnogo prije nego se kamera uključi. Pravi početak
intervjua je od samog susreta i rukovanja. Od tog trenutka novinar počinje da „plete mrežu“
oko svog sagovornika. Kad se ta mreža isplete, onda sagovornik unutar nje vidi, čuje,
prepoznaje i odgovara samo jednoj osobi.
Pletenje mreže je složen postupak i u mnogome zavisi od sposobnosti novinara da to učini
brzo i efikasno. Za efikasno pletenje mreže potrebna su dva preduslova: prirodni dar za
komunikaciju i iskustvo. Dok se ekipa sprema za intervju korisno je razgovarati sa
sagovornikom o običnim stvarima. Politika, religija, seks obično nisu dobre teme, ali je dobro
pričati o vremenu, sportu, saobraćajnoj gužvi.
Naravno da tema koju namećete za neformalni razgovor zavisi od teme intervjua. Koja će
tema biti izabrana zavisi od slobodne procjenje novinara zasnovane na njegovom iskustvu. U
drugoj fazi treba da objasnite svom sagovorniku svrhu intervjua i provjerite da li mu je to
jasno. Razgovarajte do samog početka snimanja. Uvijek gledajte da date šansu sagovorniku
da završi svoju započetu misao da ga ne biste zbunili pred sam početak snimanja.
Kad god je to moguće, intervju vodite nekim hronološkim redom. Trebalo bi da novinar zna
pravac kojim želi da ide razgovor i da odredi distancu. Put dolaska do te distance nije bitan.

Specifičnost tv intervjua i njegova zastupljenost u programu Aldžazire Balkans

Marina Riđić

Postavljati jednostavna, istraživačka, inteligentna pitanja na jednostavnom govornom jeziku je
imperativ. Nepovezana, institucionalna, složena i bombastična pitanja dobijaju nepovezane,
institucionalne, komplikovane i bombastične odgovore. Pitanja moraju da budu direktna.
Treba izbjegavati donošenje ličnog suda. Novinar bi trebalo i fizičkim pokretima pratiti tempo
razgovora (pokret glave kao znak pažljivog slušanja) i emotivno dok sluša sagovornika. Kad
počne snimanje, daje se znak sagovorniku da i on to zna i bez promjene nivoa u glasu
postavlja se prvo pitanje. Kvalitetan intervju sadrži ona pitanja koja bi postavljao gledalac.
Nikada nije dobro početi pitanje frazama (poštapalicama) kao što su: Možete li mi reći..?,
Mogu li vas pitati...? (osim ako nije delikatno pitanje), jer ako sagovornik ne može reći ili ako
sagovornika ne možete pitati, zašto onda razgovarati s njim? Skoro po pravilu pitanja treba da
počnu sa: šta, zašto, kako, gdje.. Cilj razgovora je dobiti odgovore, a ne impresionirati
sagovornike i gledaoce svojim znanjem. Uvijek treba postavljati jedno pitanje bez veznika „i“
i „ili“. Znajući kakav odgovor želite takvo pitanje i postavljajte kratko i jasno. Ne treba
postavljati pitanja koja sugerišu odgovor: „Da li ste se osjećali tužno/srećno..?“. „Kako ste se
osjećali..?“ bi bilo pravo pitanje. Suviše mnogo intervjua u jednoj priči može da da loše
rezultate. Zato intervjue treba planirati pažljivo, a posebno je važno odabrati pravog
sagovornika. Itervjui u studiju su obično duži i tada se pruža šansa da se pokaže karakter
sagovornika. Veliki majstori intervjua kao što su David Frost i Lary King imaju dva različita
stila, ali uvijek stignu do željenog cilja. „David Frost ima blag pristup, za razliku od Larija
Kinga koji svojim gostima prilazi direktno i nešto agresivnije. Mladi i neiskusni novinari
treba da znaju da topao, ljudski, znatiželjan, zainteresovan ton pun poštovanja dovodi do
željene distance“ (Seidman 1998: 343) . Intervjui su svojevrsna putovanja kroz saznanja.
Dobar intervju ima svoj oblik, formu i strukturu, baš kao i dobre priče. Posao novinara nije da
pobijedi sagovornika pitanjima.Važno je napraviti potpuno razumljiv intervju trećem
učesniku, a to je gledalac.
Za intervju, novinar mora imati posebne vještine i odgovarajuće znanje, maksimalno
uvažavati profesionalnu etiku, imati brze reflekse i visok koeficijent inteligencije. Novinari
bogatog iskustva kažu da uz to treba biti iznad svega radoznao, strpljiv i uporan, imati osjećaj
za pravi trenutak, biti marljiv u pripremi, te imati razvijenu kulturu govora i vizualne
sposobnosti.
Intervju je spasonosan način da se obradi neka apstraktna tema, kao i ona koju je teško
snimiti. TV novinaru nije lako i zato što najčešće u minuti-dvije, rijetko tri, mora dobiti
odgovore koji se inače čuju u višesatnom razgovoru, a k tome to mora postići s ljudima svih
mogućih karaktera, ambicija, raspoloženja i sposobnosti. Gledaoci daju punomoć novinaru da
u njegovo ime pita sugovornika.
Ironija profesije je to što se ponekad čini kako ni sve te osobine zajedno, uz dobro postavljeno
pitanje, ne garantuju da i odgovor bude dobar.
Ako zbog kraćenja ili potrebne ispravke treba izbaciti neki dio snimke, još uvijek ostaju
manje cjeline snimljenog razgovora, a one se emituju onakve kakve su snimljene. Novinari bi
rekli da se pokazuju kao nefrizirana stvarnost. Kamera bilježi na koji način intervjuisani
odgovara, kako se drži dok sluša pitanje i kakav izraz lica ima. Intervjuisani sjedi ili stoji pred
kamerom i ne može se ni pomaknuti, a da to gledaoci ne vide. Sve to tv intervju čini
drugačijim od onih u drugim medijima – po svojim dobrim i lošim stranama.
U najvećem broju slučajeva intervjuisana osoba neće negodovati zbog kraćenja (ukoliko se,
suprotno profesionalnoj etici, rečenica ne čupa iz cjeline i ne stavlja u drugi kontekst) i
izbacivanja pojedinih dijelova snimke: