Psihijat.dan./2002/34/3-4/215-236/ 
Krsti

ć

 N. Specifi

č

ni razvojni poreme

ć

aj: otkrivanje i intervencije

 

 

215

 
 

Pregledni rad 

SPECIFI

Č

NI RAZVOJNI POREME

Ć

AJI:  

OTKRIVANJE I INTERVENCIJE 

 

Nadežda Krsti

ć

 

 
 
 

Apstrakt: 

Iako se mnogi problemi vezani za razvojne smetnje mogu pravovremeno 

rešavati ve

ć

 na nivou institucija koje pretstavljaju prirodno okruženje deteta, pre svega u ok-

viru same škole, kod nas su oni do sada tretirani isklju

č

ivo kroz medicinski model, odnosno, 

kroz otkrivanje i tretman ove dece u specijalizovanim neuropsihijatrijskim ustanovama. Ovo 
je neekonomi

č

no, omogu

ć

ava pružanje adekvatne pomo

ć

i samo manjem broju onih kojima je 

potrebna i, kona

č

no, marginalizuje ovu grupu dece. Rad prikazuje savremene alternative 

ovakvom modelu i nudi opšte smernice za dijagnostiku i intervencije kod dece sa specifi

č

nim 

razvojnim poreme

ć

ajima. 

Klju

č

ne re

č

i:

 Smetnje u

č

enja (dijagnoza, tretman, klasifikacija), kognitivni razvoj 

 
 
 
 

   Uvod 

 

Specifi

č

ni razvojni poreme

ć

aj

 (SRP), kao i 

specifi

č

ne smetnje raz-

voja

razvojna disharmonija

 ili, ponekad, 

smetnje u

č

enja

, predstavljaju ši-

roke termine kojima se definiše posebna grupa teško

ć

a vezanih za detinjstvo 

koju karakteriše, pre svega, usporenost ili nedostatak u sazrevanju odred-
jenih sposobnosti ili veština, odnosno, odstupanje od o

č

ekivanog, tipi

č

nog 

razvojnog toka. (1,2) Pošto preme

ć

aj, po definiciji, obuhvata samo neke od 

sposobnosti u razvoju, SRP se registruje kod dece prose

č

nih ili 

č

ak nat-

prose

č

nih intelektualnih potencijala, te ga upravo ova karakteristika razdvaja 

od onih oblika razvojnih disharmonija koji se javljaju kod dece sa sniženim 
intelektualnim sposobnostima (odnosno, koje se odredjuju u okviru razli

č

itih 

kategorija MR). Poreme

ć

aj može izolovano obuhvatiti samo neke od spo-

Psihijat.dan./2002/34/3-4/215-236/ 

Krsti

ć

 N. Specifi

č

ni razvojni poreme

ć

aj: otkrivanje i intervencije

 

 

 

216

sobnosti, na primer jezi

č

ke (disfazija), motornu organizaciju (dispraksija), 

pažnju (hiperkinetski sindrom) ili usvajanje osnovnih školskih veština kao 
što su 

č

itanje, pisanje ili ra

č

unanje (disleksija, disgrafija, diskalkulija), ali se 

smetnje mogu javiti i kao kombinovane medjusobno ili udružene sa neurop-
sihijatrijskim poreme

ć

ajima emocija ili ponašanja kao što su tikovi, ank-

sioznost, depresija, somatski poreme

ć

aji ili antisocijalno ponašanje.   

SRP je u oko 30% slu

č

ajeva uzrokovan neurološkim oboljenjem ili 

pra

ć

en izvesnim ošte

ć

enjem neuralne funkcije, a 

č

esto se naglašavaju i nje-

gove genetske determinante (3,4); ipak, naj

č

ć

e se javlja bez jasnog uzroka. 

Generalno se pretpostavlja da rezultira iz poreme

ć

aja ili neujedna

č

enosti u 

organizaciji i sazrevanju viših moždanih funkcija odgovornih za kogniciju i 
psihi

č

ki život. (5,6,7,8) 

Razli

č

iti oblici SRP vezuju se za razli

č

ite periode maturacionog 

procesa: na primer, govorno-jezi

č

ki poreme

ć

aji naj

č

ć

e se registruju ve

ć

 

izmedju druge i tre

ć

e godine života, hiperkinetski sindrom - izmedju pete i 

sedme, dok se neke forme smetnji složenijih saznajnih procesa mogu pot-
vrditi tek nakon osme ili desete godine. Ipak, bez obzira na vreme prvog is-
poljavanja, a pošto je svim SRP zajedni

č

ko da kompromituju procese usva-

janja novih znanja kao i adaptaciju na nove situacije, teško

ć

e se karakteris-

ti

č

no agraviraju u sklopu po

č

etka i ranih godina školovanja.    

Posebna osobina SRP je da trajno uti

č

e na tok detinjeg sazrevanja pa 

i formiranje li

č

nosti. Takodje, neki oblici SRP imaju tendenciju da menjaju 

formu ispoljavanja u razli

č

itim periodima života. Na primer, diskretna dis-

fazija sa polaskom u školu može prerasti u ozbiljnu disleksiju, a netretirani 
hiperkinetski sindrom u školskom dobu se 

č

esto smenjuje neprilagodjenim 

ponašanjem u adolescenciji. Kona

č

no, SRP izrazito uti

č

e na detinju razmenu 

sa sredinom: dete sa ovakvim poreme

ć

ajem ostvaruje druga

č

iju interakciju 

sa okolinom, koja, zauzvrat, u pravcu samog deteta deluje na na

č

in razli

č

it 

od onoga koji važi za 'tipi

č

no' dete, 

č

ime produbljuje poreme

ć

aj sazrevanja i 

same detinje tegobe. Kao rezultat, izmedju 37 i 74% de ce sa SSR, zavisno 
od tipa smetnji, imaju i znake afektivnog poreme

ć

aja. (9) 

Do pravih podataka o u

č

estalosti SRP je teško do

ć

i, kako zbog het-

erogenosti ovih poreme

ć

aja, tako i zbog toga što se u epidemiološkim studi-

jama ove nedovoljno razdvajaju od usporenog kognitivnog razvoja i neu-
roloških ošte

ć

enja. Sistematske epidemiološke studije vezane za ovaj prob-

lem u našoj sredini nisu radjene. Podaci inostranih istraživanja po pravilu 
postavljaju u

č

estalost SRP iznad 10% ukupne de

č

ije populacije. Na primer, 

u izveštaju kanadske 

Commision on Emotional and Learning Disorders in 

Children

 iz 1970. navode se podaci iz istraživanja incidence dece sa poseb-

nim edukativnim potrebama  iz više zemalja: u Kanadi ona je iznosila oko 
16%, u Velikoj Britaniji - 14%, u Francuskoj 12-14%, u Sjedinjenim 
Državama 10-15%; uz procenu da tek oko 2.5% ove populacije pripada 

background image

Psihijat.dan./2002/34/3-4/215-236/ 

Krsti

ć

 N. Specifi

č

ni razvojni poreme

ć

aj: otkrivanje i intervencije

 

 

 

218

Upravo zbog ovakvih karakteristika, SRP zahtevaju paralelno inter-

venisanje u bar dve razli

č

ite oblasti. Jedna od njih obuhvata postupke vezane 

za sam problem, odnosno, sve one oblike tretmana 

č

iji je cilj da poboljšaju 

uspešnost deteta u onim domenima ponašanja u kojima se 'disfunkcija' ili 
'deficit' ispoljavaju. U ovom smislu, metode neuropsihološke ili kognitivne 
rehabilitacije obezbedjuju najdirektnije efekte, bivaju

ć

i usmerene na prevazi-

laženje samog razvojnog ograni

č

enja koriš

ć

enjem neurorazvojnih potencijala 

samog procesa sazrevanja - na primer, metodama stimulacije, facilitacije ili 
supstitucije disfunkcionalnih kognitivnih mehanizama funkcionalnijim. 
Druga oblast, ništa manje važna, podrazumva intervencije u okviru detinjeg 
okruženja. Ovo podrazumeva da roditelji i škola pre svih moraju biti svesni 
prirode odredjenog problema, realnih ograni

č

enja koje on name

ć

e, kao i rep-

ertoara spoljnih uticaja kroz koje se njegove posledice u svakodnevnom po-
našanju i komunikaciji mogu umanjiti. Kroz ovakve intervencije okolina 
nudi kvalitetniju podršku detinjem razvoju, preuzima na sebe bar deo korek-
tivnih uticaja i kona

č

no, formira pozitivni ambijent u kome je interakcija 

izmedju deteta i zna

č

ajnih osoba u njegovom svetu lišena dodatnih nespora-

zuma. Za razliku od navedenih postupaka, usko medicinski tretman ovde 
generalno nije 'pristup izbora', mada se uloga razvojnog psihijatra i/ili neu-
rologa u timu koji se bavi detetom sa SRP ne sme podcenjivati, tim pre što 
ovakva fenomenologija može pojednako pratiti i definisane psihijatrijske i 
neurološke poreme

ć

aje. Ovo podrazumeva da ponekad, iako u malom broju 

slu

č

ajeva, kao dodatak navedenim intervencijama može biti neophodno i 

uklju

č

ivanje farmakoterapije ili, izuzetno retko, drugi oblici medicinskog 

tretmana.  

Ipak, i ne retko zbog manjkave komunikacije izmedju stru

č

njaka 

razli

č

itih profila koji se bave decom, ponekad je teško odrediti kada je detetu 

koje ispoljava probleme u školi od koristi specifi

č

na dijagnosti

č

ka, na primer 

neuropsihološka, neurološka ili neuroradiološka procena, kao što je nekad 
problem da se integrišu nalazi ovakvih ispitivanja sa planom mogu

ć

ih inter-

vencija. Zbog toga, savremeni modeli dijagnostike i tretmana dece sa SRP 
sve više isti

č

u potrebu za višestepenim i ekološkim pristupom ovom prob-

lemu, podrazumevaju

ć

i tesnu vezu izmedju procene i intervencije, kao i 

maksimalno oslanjanje na detinju prirodnu sredinu. Fokus se postavlja na 
nekoliko elementa. Prvo, naglašava se zna

č

aj kontinuirane interakcije iz-

medju postupaka vezanih za evaluaciju i same intervencije, odnosno, pret-
postavlja se da samo kompetentna procena problema ili poreme

ć

aja može 

voditi ka uspešnim strategijama i programima tretmana,  kao što 

ć

e istovre-

meno i ponuditi mogu

ć

nost za proveru njihove efikasnosti. Drugo, pret-

postavlja se da raniji stadijumi evaluacije i intervencija mogu eliminisati pot-
rebu za uklju

č

ivanjem kasnijih, detaljnijih i opsežnijih dijagnosti

č

kih i reha-

bilitacionih procedura. Kona

č

no, naglašava se da nosioci osnovnih uloga u 

Psihijat.dan./2002/34/3-4/215-236/ 
Krsti

ć

 N. Specifi

č

ni razvojni poreme

ć

aj: otkrivanje i intervencije

 

 

219

 
 

podršci detetu treba da budu oni koji ga i normalo neposredno okružuju: pre 
svega profesionalci koji rade u školi, ali i sami roditelji. Pri tome, u sveu-
kupnom ciklusu procena i intervencija vezanih za SRP podrazumeva se neo-
phodnost bliske saradnje izmedju razli

č

itih profila subjekata koji rade sa de-

tetom, podjednako dijagnosti

č

ara i terapeuta, školskog i zdravstvenog tima, 

profesionalaca i roditelja. 

Dobar primer ovakvog pristupa predstavlja paradigma koju nude 

Titer i Semrud-Klikmen (Teeter i Semrud-Clikeman), koja pretpostavlja 
osam sukcesivnih stadijuma odnosno, 

č

etiri posebna nivoa na kojima bi se, 

optimalno, odvijala identifikacija i intervencije kod dece sa SRP (6) (tabela 
1). Prvi nivo zapo

č

inje zapo

č

inje identifikacijom problema, što se bazira, u 

ovoj fazi, na opštoj proceni ponašanja deteta, prvenstveno na osnovu po-
dataka koji se mogu dobiti od u

č

itelja ili vaspita

č

a, na osnovu školskih 

ocena, ili iz intervjua sa roditeljima. Ovo može biti dovoljno za formulisanje 
prvog nivoa intervencija, koje se mogu odvijati kroz formulisanje posebnih 
strategija vezanih za u

č

enje (na primer, kontrola oblika i brzine prezentacije 

informacija, definisanje feed-back mehanizama u u

č

enju, rad sa vršnjakom i 

sl.), spoljnu kontrolu ponašanja (uklju

č

uju

ć

i i savetovanje roditelja), kao i 

deo specifi

č

nog tretmana koji može omogu

ć

iti škola (na primer, logopedski 

rad sa dislali

č

nom decom). Realizacija i efekti ovih intervencija treba da 

budu redovno pra

ć

eni, uz koriš

ć

enje školskog kurikuluma i metoda bihe-

jvioralne procene, što omogu

ć

ava, ako je to potrebno, modifikaciju i dopunu 

planiranih strategija. 

 

Tabela 1. Nivoi identifikacije i intervencije kod dece sa specifi

č

nim razvojnim 

poreme

ć

ajem 

 

Nivo Dijagnostika 

 

Intervencije 

Stru

č

ni tim 

I - škola 

Detekcija 
problema 

Formulisanje strategija 
u

č

enja, psihosocijalna 

podrška, strategije kon-
trole detinjeg ponašanja 

U

č

itelj, pedagog, 

psiholog, logoped, 
defektolog 

II  - škola 

Kognitivna 
analiza 

Vežbe relevantne za 
snage/slabosti + modifi-
kacije intervencija nivoa 

U

č

itelj, pedagog, 

psiholog, logoped, 
defektolog 

III - specijal-
isti

č

ka 

zdravstvena 
ustanova 

Neuropsi-
hološka i spe-
cijalisti

č

ka 

razvojna pro-
cena 

Kognitivna rehabilitacija, 
eventualno psihoterapija, 
farmakoterapija + modi-
fikacija intervencija 
nivoa I i II  

Neuropsiholog, 
razvojni neurolog i 
psihijatar, defek-
tolog  
 

IV - specijal-
isti

č

ka 

zdravstvena 
ustanova 

Neurološka i 
neurora-
diološka 
ispitivanja 

Medicinske + modifi-
kacija intervencija pre-
thodnih nivoa 

Neurolog, neurora-
diolog 

background image

Želiš da pročitaš svih 20 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti