Tema ovog seminarskog rada jesu zalihe i njihovo upravljanje u trgovinskim organizacijama.
Zalihe su roba koja se nalazi u skladištima firmi. To su materijali koji se koriste da bi olakšali
proizvodnju ili zadovoljili potražnju potrošača, a sastoje se od sirovina, nedovršene proizvodnje i
gotovih proizvoda.

U prvom dijelu seminarskog definisan je pojam zaliha, njihova funkcija, i značaj. Takođe je
navedena podjela zaliha na osnovu različitih kriterija. Pošto su zalihe veoma značajne za
trgovinska preduzeća, pojašnjeni su i načini vođenja zaliha u takvim preduzećima. Zalihe su jedna
su od najvećih stavki u tekućoj imovini trgovine na malo ili preduzeća koje se bavi veleprodajom
zalihe trgovinske robe. Prodaja ove trgovinske robe glavni je izvor prihoda. U trgovinskoj
kompaniji, zalihe se sastoje od robe koja se drži za prodaju kupcima.

Pošto držanje zaliha zahtijeva novčana ulaganja i stvara određene troškove, u drugom dijelu ovog
rada objašnjeno je sa kojim troškovima se preduzeća susreću sa posebnim osvrtom na trgovinska
preduzeća. Obično se ti troškovi klasifikuju na troškove držanja zaliha, troškove nabavljanja
zaliha, i troškove nedostatka zaliha.

Treći dio seminarskog rada odnosi se proces upravljanja zalihama. Temeljna misija upravljanja
zalihama je da one budu  što manje,  ali  uvijek dovoljne za podmirenje potreba kupaca, potrošača,
korisnika, tj. da se osigura optimalni nivo zaliha. Optimalna zaliha je količina proizvoda na zalihi
koja   će   trgovini   izazvati   najniže   ukupne   troškove   držanja   zaliha,   a   neće   dovoditi   u   pitanje
kontinuitet   poslovnog   procesa.   Pošto   različiti   tipovi   zaliha   zahtijevaju   i   različit   pristut   pri
upravljanju, navedene su i različite medote upravljanja zalihama.

Nadalje su spomenuta i mjerila efikasnosti menadžmenta zaliha. Koeficijent obrta zaliha i broj
dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno
uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku
obračunskog perioda, a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha
na skladištu.

U posljednjem dijelu seminarskog rada nalazi se zaključak, u kome je sumirana tema koja je
obrađena i ukazano na neke ključne teze ovog rada, te navedena literatura koja je korištena.

Postoji više vrsta, odnosno tipova zaliha, a neke od njih su osnovni materijal (Raw material
inventory) zatim proizvodnja u toku (Work-in-process inventory), zalihe za održavanje i popravku
(Maintenance/repair/operating supplies), zalihe završenog materijala (Finished-goods inventory)
itd.

Strateška uloga zaliha je u podršci pet ciljnih performansi poslovanja



Kvalitet



Brzina



Zavisnost



Fleksibilnost



Troškovi

Postoje brojni razlozi zbog kojih je držanje zaliha veoma bitno za bilo koju vrstu organizacije. U
nastavku su nabrojani samo neki razlozi zbog kojih je potrebno držanje zaliha



Mnogi proizvodi imaju sezonski karakter proizvodnje i konstantnu potražnju tokom cijele
godine,



Neki proizvodi imaju sezonski karakter tražnje i ravnomjeran tok proizvodnje tokom
godine,



Ponekad, roba se skladišti iz predostrožnosti zbog očekivanog povišenja cijena i kao zaštita
od oskudice,



U nekim slučajevima, skladištenje se javlja kao nužna posljedica nabavke u količinama
koje su veće od onih koje su potrebne, da bi se podmirile neposredne potrebe zbog želje da
se ostvari količinski rabat na nabavke i niži troškovi transporta.



Mnoga dobra se drže na zalihama iz čisto špekulativnih razloga , da bi se ostvarile daleko
povoljnije cijene.

Zalihe utiču i na brzinu prodaje i isporuke krajnjem kupcu: Po

Littlovom zakonu

, zalihe

predstavljaju umnožak brzine prodaje i vremena toka materijala.

I = RT

I – zalihe

R – brzina prodaje

T – vrijeme toka materijala

(pristupljeno 25. oktobar 2012.god)

http://www.iim.ftn.uns.ac.rs/kel/attachments/article/135/Upravljanje%20zalihama%20-%20knjiga.pdf

(pristupljeno: 25. oktobar 2012. god)

http://www.docstoc.com/docs/131748896/zalihe

, (pristupljeno: 25. oktobar 2012. god)

1.2. Vođenje zaliha u trgovinskim preduzećima

Zalihe robe su posebno značajne za trgovinsko preduzeće jer se one nabavljaju radi daljnje prodaje
i služe kao predmet rada. Da bi poslovni proces u trgovinskoj organizaciji bio moguć trgovačka
roba mora se nabaviti, uskladištiti, a potom prodati. Budući da se trgovinska organizacija javlja u
posredničkoj funkciji između proizvođača i krajnjeg potrošaća nužno je raspolagati skladišnim
kapacitetima. Razlog tome je osiguranje kontinuiranog (bez zastoja) odvijanja procesa povezivanja
proizvođača i kupca.

Zalihe su jedna su od najvećih stavki u tekućoj imovini trgovine na malo ili poduzeća koje se bavi
veleprodajom zalihe trgovinske robe. Prodaja ove trgovinske robe glavni je izvor prihoda. U
trgovinskoj kompaniji, zalihe se sastoje od robe koja se drži za prodaju kupcima. Zalihe
se pretvaraju u novac unutar poslovnog ciklusa kompanije, pa se prema tome smatraju tekućom
imovinom. U bilanci se zalihe pojavljuju odma nakon potraživanja od kupaca, zbog toga što su
zalihe samo jedan korak dalje od pretvaranja u novac, nego što su to potraživanja od kupaca.

U trgovinskim preduzećima zalihe se vode kao



roba na skladištu,



roba u tuđem skladištu,

u javnom skladištu,

u skladištu komisionara,

u konsignacijskom skladištu u zemlji,

u konsignacijskom skladištu u inostranstvu,



roba u prodavnici,



roba u doradi, obradi i manipulaciji.

Bez obzira na koristi koje donose zalihe i njihovo držanje i to što zalihe doprinose boljem
funkcionisanju svakog preduzeća zalihe imaju i svoje nedostatke. Nedostaci držanja zaliha mogu
biti



Roba na zalihama može da zastari



Može biti oštećena ili da se pokvari



Može da se izgubi i da se zagubi



Može biti rizično da se uskladišti



Može zahtevati puno prostora



Duplira se uskladišćenje na više mesta



Povećava troškove administriranja i osiguranja

Grabovac N., „UPRVLJANJE TRGOVINSKIM PREDUZEĆIMA : Ekonomika trgovinskih preduzeća“ , Sarajevo

1999.godina , str. 68

http://www.iim.ftn.uns.ac.rs/kel/attachments/article/135/Upravljanje%20zalihama%20-%20knjiga.pdf

(pristupljeno: 25.oktobar 2012. god)

Optimalne zalihe

predstavljaju robu koju treba naručivati povremeno i dovoljnim količinama,

utvrđuju se analizom troškova nabave i troškova uskladištenja. Troškovi nabave obuhvaćaju sve
troškove vezane za nabavu robe povećane za troškove dopreme (zavisne troškove). Troškovi
uskladištenja su svi troškovi koji nastaju od trenutka kad roba uđe u skladište do trenutka njezina
izdavanja, zakupnina skladišnog prostora, troškovi održavanja opreme, troškovi rada, troškovi
manipulacije administrativni troškovi.

Prosječne zalihe

predstavljaju količinu robe ili materijala na skladištu, kojom se prosječno

raspolaže. Prosječne zaliihe u praksi se izračunavaju tako da se stanje zaliha krajem svakog
mjeseca zbroji i podjeli sa 12.

*Podjela zaliha s obzirom da li je potrošnja (i prodaja) robe veća od potrošnje neke druge
robe



kurentna,



nekurentna,



srednje kurentna.

Kurentnu robu

na zalihi čini ona roba koja se na skladištu kratko zadržava, roba koja se dobro

prodaje. Zalihe ove robe ne iziskuju veća materijalna sredstva. Troškovi skladištenja su niži jer se
roba ne zadržava na skladištu. U određenom trenutku kurentna roba može postati i manje kurentna
ili nekurentna, uzrok tome može biti promjena potražnje, loša politika zaliha ili sezonske oscilacije
potražnje.

Zalihe nekurentne robe

se dulje zadržavaju na tržištu. Karakteriše ih slaba prodaja, najčešće loša

kvaliteta robe, visoke cijene, sezonske oscilacije, zastarjele tehnologije. Nekurentne zalihe su
rezultat: pogrešne procene, nepromišljenog akta, greške, nekompetencije itd

Srednje kuretnu robu

čine zalihe one robe čija potražnja oscilira, tj. ponekad se dobro prodaje, a

kasnije se dugo zadržava na skladištu.

2. TROŠKOVI DRŽANJA ZALIHA

Zalihe predstavljaju obično, znatan dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtijevaju velika
novčana ulaganja. Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Ne samo da ova imovina

Lukić R., op. cit., str 97

ne stvara prihod, već može zahtijevati značajne troškove držanja. Stoga se zalihama mora efikasno
upravljati. Efikasan menadžment zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja
zaliha. Poput potraživanja od kupaca zalihe bi se trebale povećavati sve dok dodatne koristi od
povećanih zaliha premašuju dodatne troškove koji su uslovljeni tim povećanjem.

Obično se troškovi zaliha klasifikuju na



Troškove nabavljanja zaliha,



Troškove držanja zaliha,



Troškove nedostatka zaliha.

Troškovi nabavljanja zaliha

su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi

obuhvataju troškove ispostavljanja porudžbine, troškove prijema, istovara, kontrole i smještaja
zaliha i propuštene količinske popuste. Pretpostavlja se da troškovi držanja zaliha rastu
proporcionalno broju izvršenih porudžbina.

Troškovi držanja zaliha

su troškovi prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni

uključuju   troškove   vezivanja   kapitala,   troškove   uskladištenja,   troškove   osiguranja,   troškove
amortizacije   i   zastarijevanja.   Stvaranje   i   držanje   zaliha   pretpostavlja   i   vezivanje   određenog
kapitala   za   taj   oblike   poslovnog   ulaganja.   Ovi   troškovi   su   djelimično   ublaženi   određenim
iznnosom beskamtnih kredita koji garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju
kupovine zaliha. Troškovi skladištenja podrazumijevaju troškove rente prostora koji se koristi za
skladištenje zaliha i troškove upošljavanja ljudi koji će čuvati zalihe. Držanje vrijednijih zaliha
preduzeće izlaže riziku od vatre, krađe i slično usljed čega je potrebno osiguranje tih zaliha a to je
trošak.
Određene vrste zaliha podložne su zastarijevanju, bilo iz tehničkih razloga, bilo zbog promjene
ukusa kupaca. Obično se u praksi troškovi držanja zaliha izražavaju kao procenat vrijednosti
zaliha.

Troškovi nedostatka zaliha

nastaju usljed nedostatka zaliha sirovina i materijala, koje su

neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih
proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju: propuštene
prihode od prodaje, gubitak reputacije od strane kupaca i gubitke zbog neizvršenja planova
proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha gotovih proizvoda zavise od načnia reagovanja kupca.
Tako, u ovom slučaju kupac može da odustane od porudžbine, prhvati supstitut umjesto poručenog
proizvoda i pristane da čeka na poručeni proizvod.
Dok se troškovi nabavljanja i držanja zaliha mogu prilično lako predvidjeti, troškovi nedostatka
zaliha mogu se, ali i ne moraju pojaviti.

2.1. Troškovi zaliha u trgovinskom preduzeću

Najveća ulaganja odnosno najveći dio sredstava u većini trgovačkih preduzeća predstavljaju
zalihe. S obzirom na to, osnovni princip trgovačkih preduzeća jeste ostvariti planiranu prodaju sa
što manjim iznosom novca vezanim u zalihe, tj. uz što nižu razinu zaliha.

Omerhodžić S., “Finansijski menadžment”, d.o.o Harfo- Graf, Tuzla, 2007.godina, str. 288.



da planirane zavisne troškove smanji za sljedeća tri mjeseca.

Pod fakturnom vrijednosti po obračunu dobavljača porazumijevamo neto vrijednost koja se treba
platiti dobavljaču za robu. Fakturna vrijednost u fakturi dobavljača može biti iskazana po načelu
bruto fakturne cijene i neto fakturne cijene.

Bruto fakturna cijena ima sljedeći sadržaj



bruto fkturna vrijednost



umanjenje za rabat



umanjenje za ostale popuste



fakturna vrijednost ( neto ) za plaćanje.

Neto fakturna vrijednost sadrži samo iznos fakturne vrijednosti (neto) koji se plaća dobavljaču.
Dodavanjem zavisnih troškova na fakturnu vrijednost (neto) za plaćanje dobavljaču dobivamo
nabavnu vrijednost.

Vođenje zaliha robe po prodajnim cijenama omogućuje da se zalihe trgovinskog preduzeća vode
po prodajnim cijenama. Trgovinsko preduzeće se pri svakoj nabavi robe zadužuje po prodajnim
cijenama, s tim da se odmah obračuna razlika u cijeni između nabavne vrijednosti robe i prodajne
vrijednosti robe :

a) prodajna vrijednost robe
b) nabavna vrijednost robe

ukalkulisana razlika u cijeni (a-b).

Zalihe robe u prodavnici se uvijek vodi po prodajnim cijenama na malo (sa ili bez poreza na
promet). Prodajne cijene uvijek sadrže ukalkuliranu razliku u cijeni koja služi za pokriće svih
troškova irashoda poslovanja u obračunskom razdoblju. Razlika u cijeni se utvrđuje za ukupnu
robu i za prodanu robu.

Za pokriće troškova i rashoda poslovanja koristi se samo razlika u cijeni ostvarena na prodanoj
robi. Promjena vrijednosti zaliha može nastati pored redovne nabave i prodaje još i :



ispravkom vrijednosti zastarjele robe i



nivelacijom cijena robe.

Ispravka vrijednosti zastarjele robe obuhvaća sve zalihe o ostale ispravke vrijednosti nekurentnih
zaliha. Trgovinsko preduzeće može smanjiti vrijednost zaliha na dva načina i to : fakultativno i
obvezno.

Fakultativno smanjenje vrijednosti zaliha provodi preduzeće samoinicijativno kada procijeni da
zalihama opada tržišna vrijednost. Obvezno smanjenje vrijednosti zalihama se provodi prema
zakonskim odredbama a ovisno od duljine skladištenja ili zakonom određeno:



ako roba nije prodana ni poslije jedne godine od dana nabave za 25%

Grabovac N., op. cit., str. 71



ako nije prodana ni poslije dvije godine od dana nabave za 50%



ako nije prodana ni poslije tri godine od dana nabave, vrijednost robe se svodi na
likvidacijsku vrijednost, odnosno vrijednost otpada



roba koja se nabavlja jednokratno tokom godine radi prirode proizvodnje otpisuje se u
rokovima primjerenim za jednu godinu najviše u odnosu na rokove iz predhodnih alineja



roba koja je na zalihi a čija je daljnja prodaja trajno obustavljena ili upotreba zabranjena u
cijelosti se otpisuje.

Smanjenje vrijednosti robe ide na teret izvanrednih rashoda. Način i tehnika smanjenja vrijednosti
robe primenjuje se i kod zastarjelog materijala i zastarjelih rezervnih dijelova.

3. UPRAVLJANJE ZALIHAMA

Ranije je većina proizvodnih i trgovinskih organizacija mogla da ostvaruje dobit uprkos neefikasne
kontrole zaliha. Danas to nije slučaj, jer većina organizacija posluje sa malom stopom dobiti, koja
bi lako mogla da isčezne, ukoliko se kontroli zaliha ne bi posvetila odgovarajuća pažnja. Loša
kontrola zaliha ima za posljedicu lišavanje znatnog dijela dobiti. Problemu praćenja zaliha se mora
pridavati veliki značaj, obzirom da one angažuju najveći dio obrtnih sredstava, koja se mogu
uložiti u drugu svrhu, bilo u ili izvan firme.

Temeljna misija upravljanja zalihama je da one budu  što manje,  ali  uvijek dovoljne za podmirenje
potreba kupaca, potrošača, korisnika. Prevelike količine  zaliha  uvjetuju  neopravdano  visoke
troškove  držanja  zaliha,  a  premalena  količina  zaliha implicira brojne  probleme,  poteškoće  i
štetne  posljedice  u  proizvodnji,  trgovini  i  distribuciji Gubici  na  zalihama  koji  čine  do 1% od
prodaje u maloprodaji ocjenjuju se kao dobri, dok u brojnim maloprodajnim objektima oni iznose i
više od 3% od prodaje. Prema nekim istraživanjima vodeći maloprodavatelji gube 10% do 25%
dobiti upravo zbog neprimjerenog upravljanja zalihama.

sastav finalnog proizvoda moraju biti na zalihama i njihova količina je u direktnoj vezi sa planom
izrade finalnog proizvoda.
Proizvodna organizacija ima potrebu za onim zalihama koje su joj osnova za proizvodnju finalnog
proizvoda, a količina je određena količinom potrebnom za izradu jednog finalnog proizvoda.
Aktivnosti održavanja zahtijevaju rezervne dijelove i materijale, a asortiman i količine su diktirane
sredstvima koja su predmet održavanja, planiranim intervencijama održavanja, kao i hitnim
intervencijama održavanja za koje se pretpostavlja da će se u narednom periodu morati sprovesti.
Zalihe potrošnog kancelarijskog materijala su određene politikom organizacije i nivoom njihovig
trošenja u prethodnom periodu.

Na osnovu navedenog, očigledno je da različiti tipovi zaliha zahtijevaju i različit pristut pri
upravljanju tim zalihama.

2. Koje zalihe i u kojim količinama organizacija posjeduje u određenom trenutku?

Iz čisto ekonomskih razloga najbolje bi bilo kada bi organizacija mogla naručiti samo ono što joj u
posmatranom trenutku treba. Kao osnovi preduslov za ovo je poznavanje trenutnog asortimana
zaliha i pripadajućih količina. U skladišnom poslovanju svakodnevno ima toliko promjena stanja,
a samim tim i toliko prilika za činjenje grešaka.

Zalihe predstavljaju značajnu investiciju i potencijalni izvor otpada kojeg treba pažljivo
kontrolisati. Ukoliko se desi da menadžeri drže prevelike zalihe, potrošiće novac na njihovo
skladištenje, a izgubiće ga ako dođe do oštećenja zaliha ili krađe. S druge strane, u slučaju da nema
dovoljno zaliha, menadžeri će možda morati da prekinu proizvodnju dok se ne nabavi potreban
materijal i na taj način će izgubiti vrijeme i rad. Kako bi se smanjili troškovi, a zalihe održale na
optimalnom nivou, razvijeni su brojni matematički i kompjuterski modeli pomoću kojih menadžeri
operacija mogu da odluče kada će i koliko zaliha poručiti.

3.2. Politika upravljanja zalihama

Djelotvorna politika zaliha polazi od plana zaliha, a ovaj opet ovisi o planu prodaje i planu nabave.
Plan zaliha služi za postavljanje plana limita u području nabave. Nakon izrade godišnjeg plana
prodaje i plana obrtaja zaliha treba izvršiti plan nabave za pojedine mjesece polazeći od postojećih
stanja zaliha. U planu zaliha pri tome se utvrđuje ujedno najviše stanje u pravilu odvojeno u robnim
grupama.

Politika upravljanja zalihama obuhvaća niz pojedinosti



planiranje potreba na temelju dinamičkih planova proizvodnje odnosno prodaje,



osiguranje smještaja (odgovarajućih skladišta),



analizu ponude i potražnje, te ocjenu njihove pouzdanosti,



procjenu optimalnog nabavnog ciklusa,



politiku ugovaranja (uvjete, način, cijene),



transportnu politiku,



osiguranje od rizika držanja zaliha,

http://bs.scribd.com/doc/41758388/zalihe-1

(pristupljeno : 25. oktobar 2012. god. )



nomenklatura i šifriranje zaliha,



određivanje računovodstvenih evidencija i izvješća o zalihama (financijske, količinske),



politiku vrednovanja zaliha kao bilančne stavke i kao stavke troškova (procjena vrijednosti,
metode obračuna potroška zaliha i način otpisivanja),



analizu sporo obrćućih i nekurentnih zaliha,



analizu troškova držanja zaliha,



reduciranje raznovrsnosti zaliha i standardiziranje materijalnih



komponenti proizvoda,



pokazatelje stanja i kretanja zaliha: pokazatelje strukture zaliha: po vrstama i
vrijenostima, po veličinama zaliha (optimalne, minimalne i maksimalne zalihe);



pokazatelje obrtanja zaliha: koeficijente obrtanja, dane vezivanja i dr.,



sustav kontrole i provjere zaliha (tekući nadzor i godišnji popis).

Zalihe potrebno planirati jer se time postiže veća kvaliteta poslovanja. Pri tome se odlučuje o
slijedećim pitanjima:



Koju bi trgovačku robu trebalo držati na zalihama, a koja se može nabaviti i direktno
isporučiti kupcu ?



Koju količinu bi trebalo naručiti ?



Kada bi narudžbu trebalo poslati ?



Koja bi se metoda kontrole zaliha trebala koristiti ?

Upravljanje zalihama u trgovini sastoji se u utvrđivanju dvaju temeljnih parametra:

X – količine narudžbe
T – vremenskog razdoblja između dviju narudžbi

Skup pravila prema kojima se odlučuje pri utvrđivanju X i T naziva se strategijom upravljanja
zalihama. Svaka moguća strategija povlači određene troškove. Bit je naći optimalnu strategiju koja
minimalizira troškove. Time se bavi TEORIJA OPTIMALNOG UPRAVLJANJA ZALIHAMA
koja zagovara kontinuirano prikupljanje informacija kako bi se odredila pravila nabavljanja i
držanja zaliha.

3.3. Sistemi upravljanja zalihama

Sistemi upravljanja zalihama se dijele na



kontinuirane i



periodične.

/ BusinessLogisticsinModernManagement

, (pristupljeno: 25.

oktobar 2012. god)



Ne uzimaju se u obzir nikakva ograničenja, kao što su primjerice veličina skladišta,
raspoloživi finansijski resursi

To je najjednostavniji i najstariji model zaliha. Pokazuje odnose između cijena nabavljanja i
čuvanja robe. Od tada pa do danas teorija zaliha se neprekidno razvija, a broj modela za uravljanje
zalihama je toliko velik da ne postoji njihova jedinstvena klasifikacija.

3.4.1. Model ekonomične količine narudžbe

Model ekonomične veličine narudžbe koristimo kako bi odredili optimalnu veličinu narudžbe za
određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procjenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak
držanja. Tačne količine se mogu odrediti pomoću matematičkih metoda.

Osnovni model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki



Prodaja zaliha se može perfektno procijeniti,



Upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, i nakon potpunog
iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,



Troškovi nabavljanja su konstantni tj. neovisni od veličine same porudžbine,



Troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,



Porudžbine se relizuju bez odlaganja.

Slika 1:

Nivo zaliha u EOQ MODELU

Izvor:

Omerhodžić, S., „Finansijski menadžment“, str. 291.

Prema ovom modelu, ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih
porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem
prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha. Ukupni trošak zalhia
jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha.

Omerhodžić S., op. cit., str.291.

Formula za ukupne troškove zaliha može se zapisati u sljedećem obliku

Gdje je:
Tu – ukupni trošak zaliha,
S – godišnja prodaja u jedinicama,
Q – veličina porudžbine u jedinicama,
S/Q – broj godišnjih porudžbina,
F – fiksni trošak po porudžbini i
C – godišnji trpšak držanja zaliha po jedinici

Optimalna veličina porudžbine je ona veličnia porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak
zaliha. Optimalnu veličinu porudžbine dobit ćemo derivacijom u ukupnim
trokovima,izjednačavanjem derivacije sa nulom i rješenjem po Q.

Formula za određivanje optimalne veličine narudžbe glasi

Slika 2

: Troškovi zaliha i optimalna veličina porudžbine

Izvor

: Omerhodžić, S., „Finansijski menadžment“, str. 292

Slika pokazuje optimalnu veličinu. To je tačka u kojoj se sijeku linija troškova držanja zaliha i
linija troškova nabavljanja zaliha, odnosno postiže njihova jednakost. Kao što se vidi na slici

Omerhodžić S., op. cit., str. 292.

Omerhodžić S., op. cit., str. 291.

Q* =

2 FS

Izvor:

Omerhodžić, S., „Finansijski menadžment“, str. 295.

Tradicionalni model upravljanja zalihama EOQ sve se više nadopunjuje ili ustupa mjesto
savremenim modelima upravljanja: tačno na vrijeme (JIT), planiranje potreba za materijalom
(MPR), planiranje i kontrola zaliha na osnovi tržišnih uvjeta distribucije (DRP) Savremeni modeli
upravljanja zalihama, posebice model planiranja i kontrole zaliha na osnovu tržišnih uvjeta
distribucije kritični su za profitabilnost trgovinskih preduzeća.

3.4.2. Just in time model (JIT)

Posljednjih godina velika je pažnja data JIT metodi. Ova metoda daje mogućnost da se trgovačka
roba nabavlja «upravo na vrijeme» kako bi se smanjile zalihe i utjecalo na sniženje troškova
držanja zaliha, a da pri tome proces trgovinskog posredovanja ne bude doveden u pitanje.

«Upravo na vrijeme» ili Just in time je jedna od menadžment metoda koja je u funkciji upravljanja
ukupnom kvalitetom, a izvorno je razvijena i primijenjena od strane Toyota Motor Company
sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća (1984.godine).

Nabavljanje za poznate kupce i nabavljanje «upravo na vrijeme» mogu u značajnoj mjeri smanjiti
zalihe trgovačke robe i troškove koji proizlaze iz držanja zaliha. Moglo bi se raspravljati o tome u
kojoj je mjeri moguća primjena metode «upravo na vrijeme» u poslovanju trgovinskih poduzeća
ako se zna da je osnovna funkcija trgovine posredovanje. To znači da zalihe trebaju biti dostupne
kad su preduzeću potrebne, ništa prije i ništa kasnije. Predstavlja američku verziju kanaban
sistema. Kanaban sisitem je inspirira jednostavnim sistemom popunjavanja koji se korisisti u
velikim samoposlužnim objektima, gdje kupac s polica bira robu koju želi i uzima je. Da bi sistem
dobro funkcionisao police uvijek moraju biti pune. Roba koja se potroši naručuje se uz zahtjev za
trenutnom isporukom.

U vezi sa primenom Kanbana, kao sredstva za ostvarivanje JIT-a, treba navesti nekoliko osnovnih
zaključaka

(pristupljeno: 25. oktobar 2012. god)



Kanban je pomoćno sredstvo za rešavanje problema upravljanja. To je instrument za
smanjivanje zaliha na skadištu.



Kanban poboljšava proizvodni sistem.



Kanban sistem omogućava da se na jednostavan način, utvrdi i reguliše količinu robe u
sistemu.



Kontrola je vizuelna i veoma laka.



Postupak primene Kanbana je jednostavan, efikasan i osigurava kontinuirano i brzo
prilagođavanje proizvodnje stvarnim a ne prognoziranim potrebama.



Sistem Kanban može se koristiti samo u proizvodnji koja se ponavlja.



Zahteva visoku stabilnost u proizvodnim sistemima.

Sistem funkcionira na bazi signalnih zaliha. Naime, kada stanje materijala poluproizvoda, robe na
skladištu dostigne datu razinu to predstavlja signal za realizaciju narudžbe. Signalna zaliha se
izračunava na sljedeći način

Zsn = P*T+ Zsig

Gdje je:
P – očekivana dnevna potrošnja
T – vrijeme isporuke,
Zsig – minimalna ili sigurnosna zaliha

Druga važna informacija se odnosi na maksimalne zalihe koje se izračunavaju na sljedeći način:

Zmax = Q + Zsig

Gdje je:
Zmax – maksimalna veličina skladišta,
Q – veličina proizvodne serije.

Spomenut ćemo samo posredničke funkcije trgovine kakve su funkcije prostornog (interlokalnog)
i vremenskog (intertemporalnog) posredovanja. Obje posredničke funkcije ukazuju na vremenski
odnosno prostorni jaz kako u proizvodnji tako i u potrošnji raznovrsnih proizvoda koji u
trgovinskom poslovanju predstavljaju kategoriju trgovačke robe.

Da bi se uspješno obavile spomenute posredničke funkcije nužno je raspolagati skladišnim
kapacitetima. Neosporno je da je nužno raspolagati zalihama ako se želi da se proces povezivanja
proizvođača i kupaca odvija kontinuirano bez zastoja odnosno da trgovinsko poduzeće ne dolazi u
situaciju da propušta ostvariti promet iz razloga nemogućnosti da zadovolji potražnju za
određenom trgovačkom robom. Takve situacije mogu u značajnoj mjeri umanjiti lojalnost kupaca
konkretnom trgovinskom poduzeću.

/ BusinessLogisticsinModernManagement

(pristupljeno: 25. oktobar 2012. god)

Modeli planiranja za potrebe distribucije predstavljaju široko prihvaćenu i potencijalno snažnu
tehniku za određivanje optimalne razine zaliha u području vanjske logistike. DRP modeli
omogućavaju da se poboljša servis isporuke, smanji ukupan nivo gotovih proizvoda, smanje
transparentni troškovi i poboljšaju operacije u distribucijskim centrima. Razviaju se sedamdesetih
godina prošlog stoljeća, vrlo brzo su prihvaćeni u poslovnoj praksi, da bi osamdesetih postali
standardnim pristupom u planiranju i kontroli aktivnosti distribucijske logistike.

DRP modeli se obično koriste u kombinaciji sa MRP modelima, koji su okrenuti upravljanju i
minimiziranju zaliha. Ova kombinacija rezultira efikasnom integracijom cjelokupnog opskrbnog
lanca, boljim servisom isporuke, nižim logističkim troškovima.

DRP modeli razvijaju projekciju za svaki proizvod na zalihaa i temelje se na



Predviđanju potražnje za svakim proizvodom pojedinačno



Trenutnoj razini zaliha svakog priozvoda



Ciljanim sigurnosnim zalihama



Preporučenoj količini popunjavanja



Vremenu isporuke.

3.4.5. ABC Klasifikacija

Pored klasifikacije zaliha na sirovine i materijale, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode
postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju. Po ovoj
klasifikaciji, sve stavke ne sudeluju u istom obimu u ukupnim zalihama.

Slika

: Distribucija zaliha po vrijednosti

Izvor:

Omerhodžić, S., „Finansijski menadžment“, str. 290.

Uobičajeni su sledeći odnosi:
5 do 10 % fizičkih stavki zaliha čini 60 do 70 % vrednosti zaliha ( klasa A),

(pristupljeno: 25. oktobar 2012. god)

oko 30 % fizičkih stavki zaliha čini oko 15 % vrednosti zaliha (klasa B), i
50 do 60 % fizičkih stavki zaliha čini 5 do 10 % vrednosti zaliha (klasa C).

Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi
koji zahtijevaju najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha.
Shodno tome artikli iz klase A podrazumijevaju najviši stepen kontorole, dok artikli iz klase B i C
mogu imati mnogo manje rigorozne i ne tako česte provjere.

Koraci u sprovođenju ABC-klasifikacije uključuju sledeće aktivnosti



izračunavanje godišnje vrednosti prometa svake stavke (umnožak jedinične cene i godišnje
potražnje);



sortiranje stavki po vrednosti godišnje potražnje;



dodeljivanje klasifikacijske oznake i određivanje modela upravljanja za svaku klasu, s tim
da viša klasifikacijska oznaka podrazumeva strožije praćenje kretanja zaliha.

Slika 6

: Odnos strukture zaliha po vrijednosti i broju artikala

Izvor:

http://bs.scribd.com/doc/41758388/zalihe-1

Kada su u pitanju zalihe materijala iz grupe A, zalihe svake pojedinačne stavke treba držati na
takvom nivou koji omogućuje najniže troškove, ali da istovremeno ne prouzrokuje prekide u
procesu proizvodnje. To često važi i za artikle iz grupe B, dok se za grupu C utvrđivanje veličine
optimalnih zaliha može vršiti i kumulativno.

http://bs.scribd.com/doc/41758388/zalihe-1

, (pristupljeno: 26. oktobar 2012.)

Zsig - optimalne signalne zalihe

S obzirom da je vreme isporuke često kolebljivo, uzima se srednje vreme isporuke. U uslovima
kada je stvarni rok isporuke duži u odnosu na prosečan, očito je da će se javiti manjak materijala i
sirovina. Zato se u obrazac uvodi faktor rizika po tabeli normalnog rasporeda, s tim da se uvek pre
toga mora odlučiti o veličini rizika koji je tolerantan, imajući u vidu tehnoekonomska svojstva toka
reprodukcije. Npr. ako je procenjeno da je rizik 5%, tolerantno je da kod 100 narudžbi, u 5
slučajeva zalihe padnu na nulu pre nego što stigne naručeni materijal.

Signalne zalihe ne moraju biti velike, samo pod uslovom ako se veće narušavanje rokova isporuke
ili povećano trošenje blagovremeno predvidi. U ovim uslovima se mogu koristiti urgentne
nabavke.

3.5 Implementacija sistema upravljanja

Iskustvo je pokazalo da različite organizacije imaju različitu uspješnost, kada je u pitanju
implementacija novih sisitema. Pri ovome se misli da, iako različite organizacije pokušavaju da
implementiraju identičan sistem, njihovi rezultati se razlikuju i po pitanju vremmena potrebnog da
se sistem implementira i po pitanju ostvarenih troškova, kao i po pitanju efekata koji se tim
sistemom ostvare. Očigledno je da postoje neki faktori koji određuju da li će implementacija nekog
sistema biti uspješna ili ne. Na osnovu mnogih analiza koje su sprovedene u svijetu, iskristalisali su
se neki faktori koji imaju najveći uticaj na uspješnost implementacije novih sistema.

Neki od njih su



Sistem vrijednosti – kultura u organizaciji, a prvenstveno odnos prema novom,
nepoznatom, spremnost na učenje, odnos prema kontinualnom unaprijeđenju i radna
disciplina.



Nivo informatičke kulture u organizaciji



Kvalitet postojećih podataka.

(pristupljeno: 25. oktobar 2012. god.)

4. MJERILA EFIKASNOSTI MENADŽMENTA ZALIHA

Koeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji
efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta
zaliha u toku obračunskog perioda, a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana
zadržavanja zaliha na skladištu.

Važno je istaći da su koeficijenti obrta podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja
uspjeha, zbog čega se ne mogu interpretirati bez ikakve analitičke rezerve.

Takođe postoje i mišljenja da koeficijenti obrta zaliha imaju malu ili nikakvu vrijednost sa aspekta
racionalnog menadžmenta zaliha. U tom smislu se posebno naglašava činjenica da koeficijenti
obrta insistiraju na minimalnim zalihama, dok pomenuti modeli teže utvrđivanju i održavanju
optimalnih zaliha.

Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim
zalihma u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se
nalaze u magacinu kao i one koje su već poručene. Planirane zalihe se utvrđuju na bazi nekog
planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se raspoložive
zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.

Omerhodžić S., op. cit., str. 296.

Knjiženje – uz korištenje konta nabavke :

Redni broj

Opis

Konto

Iznos

Duguje

Potražuje

Fakturna vrijednost trgovačke robe

130-01

8.200

Zavisni trošak nabave - prevoz

130-11

700

Zavisni trošak nabave – špediterske
usluge

130-11

100

Nepovratne dadžbine - carina

130-21

1.620

Faktura inodobavljača

433

8.200

Faktura špeditera

432

100

Faktura prevoznika

432

700

Obaveza za carinu

482

1.620

Ulazni PDV

271

1.560

Obaveza za PDV

484

1.560

(Za izvršenu nabavku trgovačke robe)

Zaduženje skladišta rgovačke robe

101

10.620

Fakturna vrijednost sirovina

130-01

8.200

Zavisni trošak nabave - prevoz

130-11

700

Zavisni trošak nabave – špediterske
usluge

130-11

100

Nepovratne dadžbine - carina

130-21

1.620

(Za prenos na osnovno konto
trgovačke robe - skladište)

Primjer 2 :

Pravno lice je za potrebe veleprodaje izvršilo nabavku robe. Pravno lice zalihe trgovačke robe na
skladištu vodi po prodajnoj vrijednosti. Struktura nabavne cijene je sljedeća :

Redni broj

Opis

Iznos

Faktura inodobavljača

8.200

Faktura špeditera

100

Faktura prevoznika

700

Carina

1.620

Plaćeni PDV

1.560

Uklakulisani RUC

1.800

UKUPNO (1+2+3+4)

12.420

Knjiženje - bez korištenja konta nabavke :

Redni broj

Opis

Konto

Iznos

Duguje

Potražuje

Zaduženje skladišta
trgovačke robe

132

12.420

Ukalkulisani RUC

137

1.800

Faktura inodobavljača

433

8.200

Faktura špeditera

432

100

Faktura prevoznika

432

700

Obaveza za carinu

482

1.620

Ulazni PDV

271

1.560

Obaveza za PDV

484

1.560

(Za izvršenu nabavku
trgovačke robe)

ZAKLJUČAK

Zalihe su složena ekonomska kategorija koja se pojavljuje u različitim oblicima angažovanih
sredstava. One predstavljaju ukupnu količinu materijala ili robe koja je u skladištu smještena do
trenutka potrošnje tj. prodaje. Ranije je većina proizvodnih i trgovinskih preduzeća mogla da
ostvaruje dobiti uprkos neefikasnoj kontroli zaliha. Danas to nije slučaj jer većina organizacija
posluje sa malom stopom dobiti, koja bi lako mogla da isčezne, ukoliko se kontroli zaliha ne bi
posvetila odgovarajuća pažnja. Loša kontrola zaliha ima za posljedicu lišavanje značajnog dijela
dobiti. Problemu praćenja zaliha mora se posvetiti veliki značaj, obzirom da one angažuju najveći
dio obrtnih sredstava koja se mogu uložiti u neku drugu svrhu.

Držanje zaliha dosta košta jer treba objezbjediti prostor i opremu za skladištenje, zatim zalihe
mogu biti predmet raznih oštećenja (kvar, lom, kalo i rastur) i veoma brzo mogu zastariti. Za
njihovo držanje potrebna su značajna sredstva. Uprkos tome, skoro sva preduzeća ih drže, a razlog
tome je to što ma koliko držanje zaliha skupo bilo, ipak je jeftinije nego poslovati bez zaliha.
Poslovanje bez zaliha može biti pogubno za poslovanje preduzeća.



http://bs.scribd.com/doc/41758388/zalihe-1



http://www.google.ba/url?
sa=t&rct=j&q=upravljanje+zalihama&source=web&cd=4&ved=0CCkQFjAD&url=http
%3A%2F%2Fwww.masfak.ni.ac.rs%2Fuploads%2Farticles%2Fmasfak_predavanje_b3pl
aniranje_i_upravljanje_zalihama.ppt&ei=8nCeUIujNoSk4ATdpYDQBg&usg=AFQjCN
HxV9wZGsGpk8opSyJcO-qT7t0sWQ&cad=rja



ftp://all.repec.org/opt/ReDIF/RePEc/osi/bulimm/PDF/
BusinessLogisticsinModernManagement11/blimm1104.pdf



http://www.docstoc.com/docs/131748896/zalihe